prosinačka bjelina spustila se na mene i tebe, na brda i šume, obgrlila, zagrlila, prekrila, poljubila, zaštitila nas od svijeta, od zla, od svega nevaljaloga, sve što ne valja smrznulo se i nestalo, nestalo u vremenu, u rupi koja guta ono što ne valja, o, da je barem takvo što na svijetu, da su nam duše bijele kao inje, da nam je srce čisto kao ovaj zrak, da je barem, barem, ali nije i toga nema, mi utapamo se u prljavštini vlastitih misli i osjećaja, nečisti smo i ne pripadamo u ovaj krajolik pod injem
Oznake: inje, prosinac
|
