Indijanka vegetarijanka

31.05.2013., petak

Ironično

Nije li ironično
što je najbolja bazga uvijek uz cestu punu auta
a najbolji maslačak i trputac ondje gdje pišaju psi?
Što je svibanj
a zapravo je studeni,
što je bubamara ljepotica
a pravi predator i nasilnik,
što se ljudi boje gladi
a bacaju kruh po cesti
i ne vide koprivu, sagnu se i uberu je
pa pojedu,
kao špinat?
Što ti se dogodi ono što ne očekuješ
a ono što čekaš, zaobiđe te?
Što želiš sijati ljubav i ljubaznost,
a tvoj blog postane prava arena razjarenih ljudi?
Što želiš poštovati život
ali on ti uvijek podmetne nogu?
Što možeš glasati samo za SDP i HDZ
jer inače tvoj glas propadne
kao krov na staroj kući?

Nije li ironično
što smo gladni fine hrane
a imamo za cigarete i alkohol,
što se povijamo pred moćnijima,
barem onima koje smatramo takvima,
kunemo se u boga
zaklinjemo mu se
obećajemo da ćemo ga slijediti
ljubiti bližnjega svoga
a onda jednostavno
bez da trepnemo
pljunemo na susjeda
ošamarimo beskućnika
udarimo psa
i riječju, i mišlju i djelom?

Nije li ironično
što molimo za svjetlost u svom životu
za ljubav, radost, zdravlje i sreću,
a u isto vrijeme gutamo mrak iz tanjura
leševe nevinih
sijemo smrt u ime želuca?

Nije li ironično
što čovjek je nazvan čovjekom
a životinja životinjom?

Nije li ironično
što imamo samo jednu Zemlju
a prema njoj se odnosimo
kao da ih imamo sotinu?

Nije li to sve – ironično?



Oznake: ironija


29.05.2013., srijeda

Na Jastrebovoj farmi izgladnjeli psi jeli još živog konja

Mučan video od 10-tak minuta koji je osvanuo na YouTubeu na kojem izgladnjeli psi jedu još živog konja događa se u dvorištu Branka Borkovića, vukovarskog heroja Mladog Jastreba u Prečnom kod Ivanić Grada. Očevici iz sela rekli su kako se on o životinjama već godinama ne brine. Kažu da je bilo samo pitanje dana kad će u borbi za preživljavanje nasrnuti jedna na drugu.

U susjednom je dvorištu bilo kolinje kad su začuli jezivo glasanje iz Borkovićeva dvorišta koje su nemoćno slušali i gledali i kad je policija, koju su pozvali, uskoro stigla i pokušala ih rastjerati.'Borković se uopće ne brine o svojim životinjama, sve su kost i koža. Navečer dođe kući, ujutro ode, životinje nemaju što jesti pa padaju s nogu. On ih potom viličarom digne i pričvrsti gurtnama kako bi mogle stajati na nogama, a one koje mogu hodati šeću po našim poljima i uništavaju sve pred sobom', kažu mještani. Ističu i da uz hrvatske autohtone konje posavce, o kojima se 'brine' i kao dugogodišnji predsjednik Središnjeg saveza uzgajivača konja hrvatski posavac, Borković ima 12-ak rasnih pasa robusne japanske pasmine tosa, od kojih su dva napala i oborila izgladnjelog konja. Nerijetko i njih viđaju po cesti bez gospodara.

'Pozovemo policiju. No kad se spomene Mladi Jastreb, nitko više ništa ne poduzima, a za konje na koje se žalimo da nam pojedu svu ljetinu kažu nam da oni nisu kauboji da ih love', kažu mještani.

Novinar koji je otišao na farmu piše: 'U Borkovićevoj kući, iza koje je uz pljesnivo sijeno danas na gurtnama bio pričvršćen neki drugi malaksali konj, nije bilo nikoga. Tristotinjak metara dalje, na njegovoj farmi, tek jedan mladić s dugačkim nožem i bodljikavom žicom, 40-ak svinja u blatu i ograđeni prostor sa 10-ak konja kojima se vide sva rebra. Daleko od sjaja autohtonih hrvatskih posavaca i zagrebačkih inspektora, koji su bili i te kobne nedjelje, no očito nisu poduzeli ništa. U ivanićgradskoj policiji neslužbeno kažu tek da im je taj slučaj godinama poznat, svaki put savjesno odrade svoj posao i pismeno izvijeste koga treba. No za službenu izjavu uputili su nas na glasnogovornike MUP-a koji su nam danas bili nedostupni.'

Branko Borković najprije je kazao da snimku s YouTubea nije vidio, ali da je od policije zatražio istragu. 'Utvrdio sam da to šalje čovjek sa sumnjivim dosjeom koji je dva puta suđen zbog kriminala. Tražio sam da policija utvrdi tko je i zašto objavio tu snimku. To je za mene prvo i pravo pitanje', rekao je vidno uzbuđen Borković pa potom dodao da 'gospodin Todorić i paraobavještajne službe kreću u novu rundu napada na njega', koji su počeli još u vrijeme Uskrsa.



Eto, tipična hrvatska priča. Za jedne zakon ne vrijedi, za druge, one male, vrijedi. I sve se preokrene na politiku. Je li doista pravo pitanje tko je stavio snimku ili zašto je stanje takvo? A za mene stvar ide još dalje – dok god bude sasvim OK imati farme, koje su zapravo gore od nacističkih logora, događat će se i ovakve stvari. Jer, podsjetimo se, stvari i na 'farmama po zakonu' zapravo su gnjusne s obzirom na to kako se čovjek ponaša prema jadnim životinjama. A o klaonicama da i ne govorim! I nemojmo se zavaravati s izrazima 'domaće' i 'uzgojeno kod kuće'. Moja tetka ima svinje. Drži ih svinjcu. Svinjac je kao sobica, a u njemu željezne cijevi kojima je ograđen prostor za krmaču – ne može se ni okrenuti unutra. Što drugo treba pričati?

Oznake: Mladi Jastreb, farma, Životinje, iživljavanje, glad


28.05.2013., utorak

Hrvatska u tri riječi – ležernost, nemarnost, surovost

Evo, čitam intervju s Afro – Japancem po imenu Kazuhiro Tamari koji već niz godina živi u Hrvatskoj, majka mu je Japanka, očuh Hrvat, Dubrovčanin. Kaže kako, gdje god dođe, uvijek je predmet piljenja, analize, upiranja prstom, gestikulacije i neugodnih komentara. Dodaje: 'Evo, baš sam došao iz Osijeka i u vlaku su preko puta mene sjedili stariji gospodin i gospođa. Za čitavog trajanja puta od četiri sata nisu me prestali gledati. Bilo mi je presmiješno... Bilo da stavljam ruku u džep, bilo da vadim mobitel... kao zamorac na promatranju. Da se nisam prisilio naviknuti se na takve stvari, već bih davno dobio živčani slom. To se svakodnevno događa. Ovisi jedino želim li to primijetiti ili ne. Neko sam vrijeme, još u srednjoj školi, pokušavao promijeniti okolinu te ulazio u nepotrebne konflikte ne bi li ljudi izmijenili stav o meni. Sada sam se prešaltao. Želim mijenjati jedino sebe.'

Kada treba opisati Hrvatsku u tri riječi to odlično odrađuje ovako: 'Ležernost, nemarnost, surovost. Ne volim generalizirati, ali to su te tri riječi. Kao narod, imate dosta pojedinaca koji su gnjevni, ne samo na riječima, nego i fizičkom akcijom. Postoji puno situacija u Hrvatskoj gdje se čovjek izražava šakom o stol, ali i verbalno – psovkama. Kada sam došao, mislio sam da se svi Hrvati međusobno mrze i svađaju.'

A prvo što je naučio od hrvatskog jezika su psovke pa o tome kaže: 'Ovdje ako kažeš 'Ovo je dobra jabuka' ne zvuči niti izbliza tako uvjerljivo kao 'Ovo je jebena jabuka'. Kada sam shvatio tu logiku, onda sam i shvatio da ta surovost nije nešto samo po sebi negativno, nego je defaultni način izražavanja. Vrsta stava koji ovdje vlada. U Japanu se ne psuje, ne postoje psovke, ali postoji vrijeđanje. A ako se vrijeđa, onda se to čini s konkretnom namjerom. Kao što je tamo pravilo da se ne psuje, tako je ovdje pravilo da se psuje.'

Kazuhiro još kaže: 'Ako netko digne čašu, odmah znam da želi da mu natočim pivo. Zato u Japanu svatko svakome toči kada se izađe van, bez obzira na društveni status. Na taj način nitko ne ostane žedan. Hrvati su, pak, doslovce shvatili ono 'pomozi bližnjemu' pa pomažu isključivo i jedino - 'svojima'. Sve koji su izvan familijarnog kruga čeka otprilike nula empatije.'

Za Hrvate kaže kako su ratnički i šovinistički nastrojeni, a Hrvatice: 'Kod Hrvatica je sve prepuno strasti, opsesije, ljudi se općenito zanose emocijama, no onda se stvari okrenu u svoju suprotnost, negativnost i survaju nizbrdo.'

Sve u svemu, zanimljivo razmišljanje i složila bih se s njim skoro pa sto posto. A zanimljivo je i da je ispod ovog intervjua na Tportal.hr-u zabranjeno komentiranje, što inače nije slučaj. Uopće se ne čudim zašto!


Image and video hosting by TinyPic

Oznake: Kazuhiro Tamari, Hrvatska, stranci, doživljaj, surovost, nemarnost


24.05.2013., petak

Homoseksualci i vegetarijanci

Evo, ovaj je tjedan, i dulje, glavna tema akcija 'U ime obitelji' koja se zalaže za to da se u hrvatski Ustav uvede odredba kako je brak zajednica žene i muškarca. Mnogo je onih koji je podupiru, ali i onih koji joj se suprostavljajaju (mada ipak, po mom, viđenju stvari, manje). Poptisnik je i izbornik Štimac, a kasnije i Blanka Vlašić. Prvi me nije iznenadio, ali druga jest. Mislila sam da je… otvorenija osoba.

Iznenadila sam se kada sam čula kako je u mom gradu, ispred crkve, u samo nekoliko sati skupljeno nekoliko stotina potpisa. U malom gradu u kojem ne možeš skupiti pet ljudi za udrugu za zaštitu životinja. A onda sam čitala razne tekstove i komentare. Što reći, ljudi su uglavnom gnjusni (u komentarima). Kao i uvijek kada se radi o nečemu što je različito i kada bi tome različitom trebalo dati ista prava kao i jednakima. Naletjela sam na jedan pozitivan tekst u kojem se autorica zalaže za prava homoseksualaca. No, u jednom trenutku pročitam: 'Učit ću svoje dijete da homoseksualci nužno ne rađaju homoseksualce…' I tu zastanem. Pa se opet vratim. Pa zastanem. Pa pročitam do kraja. Tekst je potpora, ali zašto mi se onda u tu potporu ne uklapa ova rečenica? Što bi to trebalo značiti? Nekako je ispalo kao: 'Pa, eto, zalomilo se da je netko homoseksualac, ali budimo optimisti, ne prave oni nužno nove homoseksualce…'

Pa naravno da ne. U mojoj obitelji nema nijednog vegetarijanca. Zapravo se moji djedovi i bake vjerojatno s vremena na vrijeme prevrću po grobu zbog te moje odluke. Jesam li ja rodila vegetarijanca? To će vrijeme pokazati. A i već sam čula komentare: 'Ne znam na kog se ta u familiji ubacila, svi su inače normalni…'

Danas je poprilično slično biti homoseksualac i vegetarijanac. Radi se o manjini. Gdje god se pojavili izazivaju agresiju. S vremena na vrijeme netko ih pohvali (kao da misle da oni to traže!), ali kada trebaju izabrati s kime će se družiti, ipak će izabrati nekoga tko je hetero ili tko jede meso. Okolina je zapravo najsretnija kada šute i ne izražavaju ono što misle i koja su njihova uvjerenja. I po mogućnosti da ne stvore jedno takvo (isto kao oni) novo stvorenje na ovom svijetu.

Oznake: homoseksualci, vegetarijanci


23.05.2013., četvrtak

Mara buba

Usta su moja minobacač
buba je Mara
Mara je buba.
Bubamara.
Bubamara ispucana iz mojih usta.
Mara je buba koja je odletjela
daleko, do vode,
ali prepala se za sebe
ne želi se utopiti
ne želi se mučiti
po vodi hodati
u vodi zagrcnuti
i vratila se
na moju ruku.
'Sigurnije je ovdje',
došapnula mi je
Mara buba
Bubamara.
Raširila krilca
protrljala rilce
protegla noge
i zijevnula sasvim sitnim zijevom
na današnji oblačan dan.
Najradije bi ga pojela
kao ja kocku čokolade.
Mara buba
na mojoj ruci
premišlja
razmišlja
zijeva (opet)
donosi odluke
pa ih odbacuje
na nozi poput zrnca peluda.
Pa kaže:
'Ja sam metak, mina
izbačena iz tvojih usta
želim se vratiti natrag,
zima mi je
u ovaj svibanjski dan
to je čisti atak
na moju želju za toplinom.'
Ne želim Maru bubu u ustima,
uostalom, sve je pobrkala
ta samo sam zijevala.
Srećom, upomoć mi pritekne vjetar
svibanjski, proljetni, veseo i nestašan
pobere Maru bubu u kovitlac
i natjera je na let
a mene pomiluje po obrazu
nasmije mi se zelenim listom
kojeg zakovitla ispred mog nosa
i nestane u sunčevoj zraki
i on
i Mara buba,
bubamara.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: BubaMara


22.05.2013., srijeda

Prvi vrganji ovog proljeća

Eto, jučer sam sasvim slučajno nabasala na njih u šumi. Našli su mi se na putu. Prvo jedan manji, a onda još jedan veći. Baš sam mislila kako nema nikakvih gljiva osim nekih par polusasušenih, a kad ono – sreća mala pa sreća velika, sve zajedno jedna velika sreća za mene jučer, it made my day. :-)

Nažalost, jedan i to ovaj manji bio je skroz crvljiv i neupotrebljiv, a ovaj veći je bio OK i toliko fin, za prste polizati!

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

I još neka gljiva, ne znam joj ime:

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: vrganji, gljive, šuma


21.05.2013., utorak

Meša Selimović: 'Tvrđava'

Roman na preko 440 stranica, pun mudrih misli, siromaštva, represije države nad malim čovjekom, nade u bolje sutra, pokušaja i padova. Tvrđava je zapravo obitelj, onaj mali svijet kojeg čovjek treba stvoriti i čuvati ga od napadaja izvana jer dok čuva svoju tvrđavu i njegov život ima nekakvog smisla.

Priznajem, knjiga me nije toliko oduševila kao 'Ostrvo' istog autora, na mjestima sam je žvakala kao tvrdi bombon, ali sve u svemu je OK.

CITATI:

'…tajna se duže pamti nego jasna istina.'

'Učinilo mi se da zna slušati, razumjeti svakako neće, a slušanje je važnije od razumijevanja.'

'Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome.'

'Znaš li šta je je najljepše u životu? Želja, prijatelju.'

'Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljsvo, nezadovoljstvo pobunu.'

'-Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želiš dobro?
-Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini.'

'Što ima više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju, sve je više prostora za ljudsko zlo. Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. To je podsticaj za zajedničku neodgovornost. Teško čovječanstvu dok je tako.'

'Ljudi se ustvari boje, zato su surovi. Napad je odbrana koju naređuje opreznost i tako nema lijeka surovosti jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.'

'Riječ je odliv suvišne krvi, rasterećenja od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstiče, a ne da je guši, da priređuje svačanosti govorenja, ili još bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao čišćenje.'

'…lakše je nagovoritii ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast…'

Oznake: Meša Selimović, Tvrđava


20.05.2013., ponedjeljak

U restoranu

Jučer sam imala priliku jesti u restoranu u kojem nisam bila. Dobro, bez brige, barem će biti pomfri i salata, ako ništa drugo. Ali ovo je neki finiji restoran, barem prema meniju, sve neki 'hoch' nazivi koje ne razumijem… I tako čupam po meniju što bi moglo biti bez mesa. Gle, canneloni. Ponadah se da su sa špinatom. Ne, sa sirom i špekom. A krumpir u foliji? Ne, krumpir, vrhnje i špek. Pa kud svud taj špek trpaju? Pitam konobara je l' imaju što bez mesa. Nekako me nesretno gleda.

A sve to slušala kuharica u blizini pa mi da prijedlog: 'Imamo ražnjiće od piletine!'

A ja sad ne znam da l' da se smijem ili plačem. Nisam znala da piletina nije meso.

Konobar predlaže: 'Imamo ribu…'

Ne, ne ni ribu…

I onda završimo na nekakvom povrću i salati.

Oznake: restoran, bez mesa, vegetarijanstvo, piletina, riba, špek, povrće, salata


17.05.2013., petak

Do 2050. godine 50% Talijana će biti vegetarijanci?

Prema podacima Društva vegetarijanaca Italije, od 60 milijuna stanovnika, oko 8 milijuna su vegetarijanci i vegani. Najčešći razlozi za to su zdravlje, poštovanje prema životinjama te očuvanje okoliša. Najviše je vegetarijanaca i vegana u dobi između 18 i 24 godine, ali ima ih i u dobi preko 65 godina. Neovisni institut za istraživanja, Eurispes tako najavljuje da, ako se broj vegetarijanaca nastavi povećavati brzinom kojom se to sada događa, do 2050. godine bi polovica stanovnika Italije mogli postati vegetarijancima. Živjeli!

http://www.blitzquotidiano.it/societa/vegetariani-8-milioni-italia-sono-in-aumento-1549367/

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: italija, vegetarijanci


16.05.2013., četvrtak

Angelinina odluka

Prije nekoliko dana pročitala sam da je Angelina Jolie odstranila obje dojke jer su joj liječnici izračunali da ima rizik od 87 posto da oboli od raka dojke. Prvo sam mislila da se radi o novinarskoj patki, a onda sam shvatila da je istina. I ne mogu prestati razmišljati o svemu. Angelinina majka je imala rak i umrla u 56. godini. Ona ne želi da njezina djeca moraju toliko patiti i gledati dragu osobu kako umire (majka se borila 10 godina). Liječnici su je testirali i otkrili da nosi gen BRCA1 koji uzrokuje rak dojki. Angelina planira do 40. rođendana odstraniti i jajnike. Odstranjivanje grudi trajalo je u fazi od tri operacije, jedna je, valjda trajala i osam sati.

Bože, bože… Tko je bog – bog ili čovjek?

I tako ja ne mogu prestati razmišljati o Angelini i o tome svemu. Ne, ne okrivljujem je, tko sam ja da joj sudim? Ali mislim li da je doista hrabra? Ili luda? Ili što? Je, hrabra je, u svakom slučaju to je. Ali ne mogu prestati misliti i na sljedeće – moja je baka imala rak dojke. Ali nije umrla od njega, odstranili su joj dojku u pedeset i nekoj godini, a umrla je kada je imala preko 80. No napatila se. Patila je zbog te operacije cijeli ostatak života.

Onda čitam kako iz udruge hrvatskih žena oboljelih od raka dojke podupiru Angelinu i kažu da bi učinile to isto da su znale da će oboljeti. Zanima me što bi moja baka rekla, koje je njeno mišljenje o tome. Nažalost, nije sa mnom da je pitam o tome.

Ali očito se i sada Angelina napatila. I još će se napatiti sa sljedećom operacijom. Patnja je, dakle, neizbježna, i ako radiš mastektomiju i ako dobiješ rak. Samo možda, ali definitivno MOŽDA u prvom slučaju kraće patiš. Mada nisam ni u to tako sigurna. Moja baka nije imala umetak, ali i da jest, vjerojatno bi bol bila prisutna i dalje na mjestu gdje su joj odstranili cijelu dojku. Jer uvijek je imala bol. Posebno za promjene vremena. A vrijeme se danas mijenja par puta i u jednom danu.

Mogu reći za sebe – ne bih išla na mastektomiju. Ali, i da imam tumor, ne bih išla da me liječnici seciraju, režu i lagano ubijaju. Neka priroda čini svoje. U konačnici, što nam je suđeno, suđeno nam je. Što ako Angelini padne avion, ona pogine i sve bude uzalud? Ili je snajperom pogodi neki luđak? Ili ako dobije tumor na mozgu?

Oznake: Angelina Jolie, tumor, rak, dojke, mastektomija, baka, jajnici


15.05.2013., srijeda

Kapljica na listu

Kapljica sam na listu
otvoreno gledam oko sebe
drugi na me pišaju
gaze me, ne primjećuju.
Kapljica sam na listu
loptica od vode
suza, rosa, kiša.
Sve sam to.
Posjećujem listove
gladim ih, ljubim,
oni me sišu
piju me.
Kapljica sam na listu
vesela i nevesela
nastajem s nevremenom
nestajem sa suncem
Penjem se u oblake
i letim, letim
gledam svijet oko sebe
ljubim ga i kudim,
a on me upija
upija, upija
kao sok kroz slamku
kao brazda na suhoj zemlji.
Kapljica sam na listu
danas sam tu,
a već sutra me nema.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: kapljica, list


14.05.2013., utorak

U košnici

Zavirila sam u košnicu. Košnice, zapravo. Fascinantno. Pčele rade punom parom. Čiste, prerađuju, čuvaju, jedu, piju, griju… Vidjela sam i kako se rađaju, tj. izlaze iz saća. Još fascinantnije! Ne da se najbolje opisati riječima, treba vidjeti! Našla sam i maticu. Troma i spora u usporedbi s ostalima, ali njima najdragocjenija. I trutove. I oni su dosta spori i tromi. Med curi na sve strane, saća niču kud god pogledaš. Ima peludi, legla zatvorenog i otvorenog, meda poklopljenog i otklopljenog…Misliš da će ti ići na živce toliko zujanje, a zapravo umiruje. I traži te da budeš miran s njima. Jer ako si ti miran, i one su mirne. Ako si ljut i imaš nagle pokrete, i njih naljutiš, hoće se boriti s tobom. Malene, a jake. Pčelinji svijet, svijet za sebe, neponovljiv i drugačiji. Silan svijet!

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: pčele, košnica


13.05.2013., ponedjeljak

Kerum s pršutom na čelu

Predizborna kampanja se zahuktava. Jure automobili i zrakoplovi, bicikli svi parkirani, rukuje se, dijeli štošta… Kolačići, obećanja, grah s kobasicom, pjesme… Kerum fotografiran s komadom pršuta na čelembari za kojeg je rekao kako se radi o domaćem pršutu iz njegova sela i kako poziva sve da ga dođu kušati.

Pitam se, pitam, kako se nitko neće slikati s listom salate ili komadom brokule na čelu. To nije IN, to je totalno gay, to je totalno out. Jer zna se da pravi muškarci jedu meso, a svi oni koji to ne čine su mlakonje i nešto im nije u redu s mentalnim sposobnostima. Ma živjeli nama naši Kerumi, Bandići i svi ostali koji nas vode. Oni su zapravo preslika onih koje vode.

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: Željko Kerum, pršut, čelo, meso


10.05.2013., petak

Transplantacija organa između dvije različite vrste

Sinoć sam uhvatila vijest da je u Kini napravljena operacija transplantacije organa između dvije različite vrste. Operacija je trajala 10 sati, a presađena je jetra sa svinje na majmuna makakija. Rezultat je ovo četverogodišnjeg istraživanja. Prije je stvorena genetski modificirana svinja s organima koji svladavaju odbacivanje u nekom drugom organizmu, a majmun makaki izabran je jer je veoma sličan ljudima, odnosno imunološki, biokemijski i anatomski je sličan čovjeku.

U lipnju 2012. korejski su znanstvenici objavili da su uspješno presadili srce i bubrege s klonirane svinje na majmune, koji su preživjeli 24 i 25 dana nakon operacije. Slični eksperimenti su napravljeni i u Velikoj Britaniji, Australiji, Njemačkoj i Japanu.

Ovim se otvaraju šanse za transplantaciju životinjskih organa na ljude, znanstvenici kažu kako je sve ovo teoretska i eksperimentalna osnova za to.

Što reći na ovu vijest? Zapljeskati joj ili je izviždati? Moram priznati da je mene prvo šokirala, a onda rastužila. Prikazana je snimka majmuna kako leži pod anestezijom, liječnici ga briju i kopaju po njemu, po njegovoj unutrašnjosti. A što je sa svinjom? Što je napravljeno sa svinjama koje su genetski modificirali da bi dobili ovakve organe? Neke su i klonirane – što je s njima bilo, kakav su život imale? Tu su i majmuni, mučeni i nesretni, zatvoreni po laboratorijima.

Je li čovjek doista toliko važan da ovo radi drugim bićima? Je li njegov život doista važniji od života svinje ili majmuna? Ako jest, zašto? Hoće li ovo doista pomoći čovječanstvu ili će napraviti još veću razliku između siromašnih i bogatih? Hoće li ovo pomoći čovjeku ili će mu se, kao i mnogo toga, dvostruko vratiti, obiti o glavu?

Oznake: transplantacija organa, vrste, Životinje, patnja, mučenje


09.05.2013., četvrtak

Belgijanci opet bilježe pad broja mesojeda

U zapadnom svijetu sve više ljudi napušta svoje stare prehrambene navike i okreću se novima. Ovo se poglavito odnosi na to jest ili ne jesti meso. No, budući je hrana ipak mnogo više od zadovoljstva za nepce i trbuh, sve više osviještenih građana okreću leđa mesu. Tako je jedno istraživanje na 5,000 ljudi u belgijskim domaćinstvima pokazalo da se opet bilježi pad konzumacije mesa i to za novih 3,6 posto s obzirom na godinu prije. Tako prosječan Belgijanac danas pojede oko 30 kg mesa godišnje.

Usporedbe radi, najveći konzumenti mesa su Luksemburđani s godišnjom potrošnjom od oko 136,5 kg mesa po stanovniku, potom Amerikanci (SAD) sa 125,4 kg mesa po stanovnika, a na trećem su Australci s potrošnjom od oko 121,2 kg mesa po stanovniku. Hrvati u prosjeku pojedu 50 kg mesa po stanovniku. U Srbiji je prosječna godišnja potrošnja mesa oko 82 kg po glavi stanovnika.

Oznake: meso, konzumacija, vegetarijanstvo


03.05.2013., petak

Još malo proljetnih poslastica

Juha od radiča (maslačka) i ostalog samoniklog bilja

Šaka krumpira
Šaka leće
Malo crvenog luka
Puna zdjela radiča i ostalog bilja po izboru (list jaglaca, plućnjaka, ljepljiva broćika, štavelj…)
Bijeli luk
Sol i papar
Zobene pahuljice

Sve sjediniti i staviti da se skuha (stavila sam u ekspres lonac). Kada je kuhano, unutra icjeckati bijeli luk i izmiksari štapnim mikserom ili u blenderu. Posoliti i popariti, dodati šaku – dvije zobenih pahuljica, dobro promiješati i poklopiti da malo odstoji prije konzumacije.

Image and video hosting by TinyPic

Sok od koprive, radiča i ostalog samoniklog bilja

Kopriva, radič i slično
Jedan limun (oguljeni)
Skoro litra vode
2 žlice meda ili zaslađivača po želji

Puno koprive staviti u blender, na to narezati limun, dodati vodu. Blendati. Procijediti i dodati dvije žlice meda ili kakvog drugog zaslađivača. Guštati. Može trajati dan – dva u hladnjaku. Ocijeđeni ostaci mogu se iskoristiti za pripremu palačinki, popečaka, pogačica ili za muffine.

Narezano u blenderu:

Image and video hosting by TinyPic

Blendanje:

Image and video hosting by TinyPic

Procijeđeni sok:

Image and video hosting by TinyPic

Ostaci za daljnju upotrebu:

Image and video hosting by TinyPic

Bujad u mom tanjuru

Bujad je cijenjena u Japanu. Beru se samo mladi, maleni izdanci, dok se gornji dio (list) ne počne otvarati. Prokuhaju se, a onda začine maslinovim uljem, limunovim sokom, solju i paprom. Nije ih dobro previše često jesti.

Image and video hosting by TinyPic

Salata od svega

Radič
Plućnjak (cvijet i list)
Jaglac (cvijet i list)
Ljubičice
Sjemenke po želji (sezam, suncokret, a posebno je dobro uz malo kima)
Crveni luk
Paradajz
Maslinovo ulje
Limunov sok
Sol i papar

Sve pomiješati i jesti.

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: proljeće, hrana, štavelj, samoniklo bilje, kopriva


02.05.2013., četvrtak

Moj prvomajski grah

Volim Praznik rada. Uvijek je dobro vrijeme i uvijek su ljudi manje – više dobro raspoloženi. A eto ove godine dogodilo se čudo – skupilo se toliko tisuća ljudi na prosvjedu u Zagrebu koji traže prava radnicima! Nisam mislila da je to moguće u Hrvatskoj (osim prosvjeda protiv ćirilice). Možda se ipak nešto kreće. U svijesti.

Ovdje su se kuhala dva graha. Dva graha s kobasicama. I moj, bez kobasica, bez mesa. Jedan je organizirao HDZ, drugi SDP. To je kod nas tako, ionako nema treće opcije, zar ne? Ali svaki je grah samo s jednom opcijom – s kobasicama. Što bi se dogodilo da netko doista uštedi i posluži grah bez kobasica? Kao ja. To bi, valjda, bilo svetogrđe. Šmrc, šmrc, ne daju nam ni kobasicu. Onu jeftinu. Ona koja ni nije od mesa, zar ne?

Kako bilo, apolitična sam i nisam otišla ni na lijevi ni na desni grah (ili, bolje da se izrazim, politički grah) već sam ga napravila kod kuće, na otvorenom. Mrkvica, crveni luk, bijeli luk, paradajz, grah… pred kraj ispečem malo tofua i stavim ga u grah. Susjed ga nanjušio i pita pečem li janjetinu. Uz put mi po stoti put kaže da i nisam tako mršava s obzirom na to što jedem.

???

I tako, kad je grah gotov, razdjelim ga. Na tri dijela. Jedan lonac susjedima, jedan lonac roditeljima i jedan nama.

Susjed jede, ali vidim da nešto nedostaje. Reže buđolu. Hvali buđolu. A moj grah, pitam ja. Odličan je, kaže on. Ali je buđola fenomenalna. A tofu ostavlja, ne valja mu. Kažem mu da treba otvoriti nepce za nove okuse. I poželim mu da ga moj grah protjera jer nije bio na WC-u 8 dana, po vlastitom priznanju i jadikovki (nije da sam ga baš pitala da mi to objavi).

Roditelji su grah pospremili u hladnjak. Za sutra. I pojeli svoje meso prvomajsko.

A mi smo svoj skoro pojeli do dna, ima još malo za danas.

I, eto, to je priča o prvomajskom grahu, s kobasicom i bez kobasice. U maloj Hrvatskoj. Siromašnoj. Željnoj. Nesretnoj.

Oznake: 1.maj, Praznik rada, grah


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se