17.06.2004., četvrtak
Voljeti dom
|
Kada sam počela pisati ove zapise, osmislila sam redoslijed prema "važnosti" emocija u mom životu – ljubav kao takva, ljubav prema Bogu, ljubav prema roditeljima, ljubav prema zaručniku... Ali što sam više razmišljala o tim temama, sve sam više postajala svjesna da svaka pojedina emocija ima jednaku vrijednost iako se svaka drugačije manifestira. Nema nevažnih ili manje važnih emocija kao što nema niti nevažnih osmjeha ili manje važnih suza – svaki osjećaj čini nas onime što jesmo, određuje naš karakter i ponašanje. Uskraćeni osjećaji izgladnjele duše tjeraju na očajničke poteze, pretjerani osjećaji šopaju uvijek gladan ego, umjereni osjećaji ponekad nas čine previše ravnodušnima... Ravnoteža ne postoji i upravo ta činjenica čini život čudesnom školom i uzbudljivom pustolovinom. Zato se neću zamarati skalama ili računicama – pisat ću kao što ću i živjeti: prema diktatu srca. Nekoliko dana nisam napisala ni slova obuzeta problemima i neizbježnom premorenošću. Uređujemo stan u staroj obiteljskoj kući što nas neizmjerno veseli, ali i podjednako iscrpljuje. Ali danas, potaknuta suncem i dobrim raspoloženjem, odlučila sam oduzeti vrijeme predviđeno za posao i ispričati priču o kući koja predstavlja jednu u nizu velikih učiteljica i učitelja mog života. Otkako traje uređenje, ponekad znam sjesti na debelu gredu stana u potkrovlju, a sjećanja na djetinjstvo i ranu mladost se u valovima vraćaju. Sjećam se kako sam u dobi od 8 godina utrčala u novi stan i bezglavo jurila po njegovim prostorijama. "Biraj krevet na kojem ćeš spavati" rekla mi je starija sestra sa kojom sam dijelila sobu. Privukao me krevet pored krovne grede koju sam već vidjela ukrašenu bezbrojnim lutkama koje sam marljivo sakupljala. Od prvoga dana zaljubljena sam u staru kuću izgrađenu početkom stoljeća kao i u stan u potkrovlju: time sam, ni ne znajući, nastavila tradiciju osjećaja – u vlasništvo obitelji kuća je stigla 30-tih godina sada već prošlog stoljeća zahvaljujući ušteđevini moje prabake. Krasan ljetnikovac u sjevernom dijelu grada (tadašnje predgrađe) uređen je u udoban dom u koji je svatko volio dolaziti. I naša kuća ima svoju tajnu; u dvorištu je zakopan veliki kamen za koji pretpostavljam da je riječ o gorskom kristalu. Prabaka je govorila da se kući ništa neće dogoditi dokle god je kamen u njezinoj blizini. Nedavno smo ga zbog radova iskopali, ali ga i premjestili nekoliko koraka dalje. Praznovjerje ili ne, ostaje činjenica da je u svaku ciglu kuće ugrađena ljubav: od prvoga vlasnika, preko mojih predaka do naše generacije. I onoga trena kada se uđe preko njezina praga, tu je ljubav moguće gotovo fizički osjetiti. Čak i radnici kažu da im je teško završiti posao i otići, dok neke čak prolaze i trnci ugode u njezinim prostorijama. Svatko joj se želi vratiti... Obožavam svaki dan proveden u njezinoj blizini, osobito lipanj. Sa druge strane ceste proteže se drvored velikih starih lipa koje ovih dana ispunjaju mirisom svaki kutak našeg dvorišta i vrta. Prozori u suterenu kuće čija je fasada u potpunosti obrasla divljom lozom, natkriveni su gustim grozdovima krvavo crvenih ruža penjačica, a u gredicama su procvali visoki, snježno bijeli ljiljani i šarene vodenike. Ogromna stara jela, gusto grmlje jorgovana i velike, prolistale lijeske okružuju dvorište čineći ga ugodnim mjestom za odmor u toplim lipanjskim danima. Ne mogu opisati mir koji osjećam onoga trena kada kročim nogom kroz ulazna vrata dvorišta, kao što ne mogu izbjeći patetiku pokušavajući opisati što se riječima opisati ne može. Znam da sam neizmjerno sretna jer je u današnje vrijeme malo onih koji mogu biti tamo gdje im je srce. Otišli su trbuhom za kruhom u druge zemlje, žive u iznajmljenim sobičcima i garsonijerama, ostavili su ne samo rodbinu već i svoje domove koji nose zapise njihove prošlosti. Svatko tko je osjetio ljubav prema domu, nikada ne zaboravlja osjećaj dodirivanja zidova koje se voli, mirise, okuse i zvukove mjesta na kojem je odrastao. Mamina kuhinja, procvjetali jorgovani, ljiljani, zumbuli i lipe, pokošena trava u vrtu, lješnjaci, kupine i ribizi, slavuji, kosovi, djetlići, vrane, pucketanje greda i podova, ježevi, mačke i razmaženi psi... Svaka takva sitnica govori mi o onome što jesam i gdje pripadam. Svaki taj djelić okućnice živi u meni i samo u njoj mogu biti iskrena. Iako znam da postoje mnogobrojna raskošnija, novija i bogatija mjesta, kuću mi ništa na ovome svijetu ne može zamijeniti. Lagala bih kada bih rekla da ona nije dio mog identiteta i da mogu biti sretna živeći na drugom djelu grada, a kamoli u tuđoj zemlji. Bogatstvo nije u materiji, ono leži u ljubavi koja joj daje posebnu, dodatnu vrijednost. I takvo bogatstvo ne ispunjava strahom zbog mogućeg gubitka već se iz dana u dan uvećava... Divno je biti bogat... |
| lipanj, 2004 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Rekla mi je da sam "indigo dijete", da nas ima više i da imam svoje pleme... Rečeno mi je da će naša generacija odigrati ključnu ulogu u promijeni odnosa na Zemlji... Znam da nisam duševno bolesna, nisam vjerski fanatik, nisam gorljivi revolucionar - tek netko tko već dugo na drugačiji način promatra svijet... Istina je valjda tamo negdje vani? :)
Linkovi
Blog.hrIndigo svijet
Internet Monitor
Index.hr
Najdraži citati
Ljubav je umijeće;dobro naučiti ovo umijeće
najvažnija je stvar na svijetu...
(Erich Fromm)
Tko očekuje zahvalnost
za svoju ljubav,
zapravo ni ne ljubi.
(Henrich Wolfgang Seidel)
Ne svjetiljkom, nego srcem
treba tražiti ljude,
jer samo će pred ljubavlju
otvoriti svoja srca.
(Peter Rosegger)
U mjeri u kojoj
ljubav u tebi raste,
raste i tvoja ljepota,
jer ljubav je ljepota duše.
(Sv. Augustin)