Indigo dijete

11.06.2004., petak


Druga istina srca: o vjeri
Imala sam namjeru kopirati zapis koji sam već poodavno napisala, o jednoj od najvažnijih istina mog života, a to je ljubav prema Bogu. Već dva puta sam napisala poglavlje i oba puta sam odustala. Riječ je o duboko subjektivnom, intimnom odnosu koji je teško izložiti kritikama javnosti. Ipak, ne mogu nastaviti pisati o ljubavi iz osobne perspektive, ako ne napišem barem nešto o alfi i omegi svojih osjećaja. Svjesna sam činjenice da će ovaj zapis čitati ljudi različitih vjeroispovijesti, stavova, ateisti... No, nije mi namjera govoriti o religiji, odnosno organiziranim oblicima vjere što mi zapravo i otežava izražavanje. Daleko bi mi lakše bilo pisati o vjerovanjima i teorijama nastanka svijeta, inkviziciji, križarskim kao i ostalim svetim ratovima, ulozi crkve u zajednicama, traženju zajedničkih ishodišta svih religija i slično. Istine srca puno su dublje, ispunjavaju svaki djelić bića, no kao i svaki drugi oblik ljubavi – teško su riječima iskazive.

Odgajana sam u obitelji koja proizlazi iz dvije različite religije, ali usmjeravana sam tako da Boga tražim srcem, na način koji mi je najbliži, a ne koji mi je nametnut. Tako mi odgojem nisu usađena ograničenja ili prisile, nisam zastrašivana niti se od mene tražilo da osjećam nešto što ne nosim u srcu. Tražilo se samo da poštujem instituciju, ali i da osvijestim razliku vjere i religije. Često mi je mama pričala svoj doživljaj u kojem je najsnažnije osjećala Božju prisutnost. Tada se nije nalazila u crkvi već na uzvisini otoka Cresa sa koje se pružao prekrasan pogled na zalaz sunca, vatreno nebo i uzburkano more. "Kao da ti se cijela pluća ispune savršenom ljepotom, a tijelom ti prođu trnci neizmjerne radosti. Dotakne te prst Božji i znaš da će sve biti baš kako treba." – pričala je. Još u djetinjstvu, u vremenu prije nego što sam o takvim temama počela razgovarati sa roditeljima, osjećala sam snažnu povezanost sa Bogom. Bio je uz mene i bio mi je najbolji prijatelj. U tim osjećajima nije bilo nekakve uzvišenosti ili patetike; voljeti Boga bilo mi je normalno kao što je normalno disati ili hraniti se. Čak sam htjela postati časna sestra, ali sam od te namjere brzo odustala – nisam se mogla odreći snova o obitelji. I prošla sam svoj period razočaranja... Zbog jednog svećenika i njegove izopačenosti sam nakon krizme okrenula leđa religiji i krenula svojim putem. Platila sam i svoju cijenu jer me sve to udaljilo i od moje ljubavi prema Bogu...

Htjela bih da mogu svu krivicu svaliti na Crkvu i općenito organiziranu religiju (kao što je danas čest običaj). U bijesu sam argumente za vlastiti gubitak vjere svalila na najbližeg dežurnog krivca, ne tražeći razloge u svom srcu. Danas u tome vidim zamku ega, uvjerenost u vlastitu nepogrešivost, gubitak suštine zbog izjednačavanja misterija sa organizacijom koju čine ljudi i koja, kao takva, mora biti nesavršena. Dozvolila sam da se moj odnos ugasi i posvetila se materijalnome bez pretjeranog zamaranja sa uzrocima i posljedicama. No, s godinama su mi počeli nedostajati naši razgovori... Nije nikakva novost da razgovori sa Bogom nisu privilegija pojedinaca iako se tek rijetki, kao što je Walsh, odlučuju pisati o tome. Svaki vjernik na svojevrstan način razgovara sa Stvoriteljem, a ti će načini ovisiti o kanalima koji su nam otvoreni i samim time najprikladniji za komunikaciju. Moji razgovori su spoznaje, osjećaji nepobitne istine koji su me oduvijek vodili životom. Nisam nikada pokušavala dobiti poruke iz budućnosti, odgovore o postanku i svrsi svijeta, pa čak niti objašnjenja za neke događaje iz povijesti koji su ostavili rane i na mojoj obitelji. Naprosto sa Njim dijelim probleme koji se odnose na svakodnevicu, na isti način kao što to činim sa najboljom prijateljicom. Njegovi odgovori su čiste emocije, kao i znakovi koje sam s vremenom naučila vidjeti i prepoznavati.

U periodu zatišja našeg odnosa, počela sam tonuti ispunjena neizmjernom samoćom. Nesigurnost i strah pojačavali su agoniju tišine, osobito u periodu tjeskoba o čemu sam već pisala. Odlazila sam u prazne crkve, otvarala svoje srce i dalje osjećajući otpor prema organizaciji. Ali odgovore i dalje nisam dobivala, što je iz dana u dan hranilo moj očaj... Toga sam se dana premorena vraćala kući s posla, čitajući u autobusu knjigu koju mi je sestra posudila. U njoj sam naišla na priču koja mi od ranije nije bila poznata, a koja govori o čovjeku u pustinji. Svakodnevno je u pijesku vidio dva traga – svoj i Božji – no kada mu je bilo najteže, vidio je samo jedan. Viknuo je očajno prema nebu: "Bože, zašto si me ostavio?". I stigao mu je odgovor: "Nisam te nikada ostavio. Kada ti je bilo najteže, nosio sam te na rukama". Tada sam po prvi puta, nakon nekoliko godina tišine, osjetila "prst Božji", a srce su mi ispunili radost i mir...

Od tada su moji putevi krenuli drugačijim tokovima. Ne, ni danas ne mogu reći da sam uzoran katolik (ukoliko ćemo "uzornost" mjeriti prema broju odlazaka u crkvu), ali znakovi se svakodnevno ponavljaju, a spoznaje se redaju brzinom svjetlosti. On je u meni i svemu oko mene, u Njemu je svaka moja misao ili osjećaj. U punom smislu te riječi, On je moj put, istina i život. Pri tome se ne zamaram time hoće li netko moju vjeru shvatiti obranom vlastite nesigurnosti ili kakvo će općenito mišljenje o tome imati okolina. U mom je srcu trajno postavljen znak jednakosti između Ljubavi, Boga i Života prema čemu se svakodnevno ravnam. A organizirana vjera ostaje posljedicom društva kojem pripadamo, kao i ljudi koji su "na vlasti". Tako se može voljeti domovinu, a ne voljeti Vladu, kao što se može voljeti Boga, a ne voljeti njegove zemaljske "zastupnike". Farizeja je bilo i uvijek će ih biti – bit će lažnih vjernika koji će na očigled sviju "prinositi žrtvu" i očekivati javno priznanje, bit će svećenika kojima duhovnost ne dopire dalje od halje koju nose, bit će ljudi koji će nedjeljom trčati na ispovijed, a po izlasku iz crkve si uzimati pravo da ponavljaju iste greške... Ipak, nije na nama da sudimo i kamenujemo, jer oni imaju svoj izbor kao što i mi imamo svoj. Uostalom, postoji li čovjek na kugli zemaljskoj koji ima pravo prvi baciti kamen?

Iako bih o ovoj temi mogla napisati stranice teksta, ovdje ću staviti točku. Nemam čak niti pravu zaključnu rečenicu jer taj odnos traje, razvija se, raste te nadrasta moje skromne mogućnosti izražavanja...
- 11:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se