Indigo dijete

10.06.2004., četvrtak


O spoznaji
Čini mi se da sam negdje pročitala definiciju spoznaje, ali teško da bih se mogla pozvati na izdanje i autora. Spoznaja jest odgovor na neko od naših pitanja koji izvire duboko iz našeg bića, a njezina se istinitost potvrđuje kroz argumentirane odgovore na svako moguće dodatno pitanje. Spoznaja jest čisti osjećaj istine, no toliko jasan i nedvosmislen da otklanja svaku sumnju.

Moje putovanje kroz život temelji se na spoznajama. Ja sam praktičar kojemu će možda iz tog razloga savladavanje životnih lekcija biti duže, ali jednako efikasno kao i onima koji su najprije savladali teoriju, pa tek onda praksu. Usporedimo na trenutak život sa školom u kojoj su različiti učenici. Postoje štreberi. Oni brzo savladaju lekcije učeći ih napamet, na ispitivanju znanja dobivaju petice, ali znanje često ne zadržavaju trajno. Stoga se u praksi nerijetko teško snalaze. Zatim postoje učenici koji uživaju u knjigama i život posvećuju učenju. To je cijenjena kategorija intelektualaca i znanstvenika koji svoju teoriju nesebično prenose na sljedeće generacije i veliki su učitelji života. No, nihova je karakteristika da teže potvrđivanju svojih spoznaja kroz već postojeća, napisana djela. Ukoliko ih pokušavaju dokazati nekim od znanstvenih eksperimenata koji ne urode željenim i očekivanim rezultatom, gube se u nesigurnosti i strahu. Ipak, njihova stalna potreba za dokazivanjem, definiranjem te otkrivanjem poklonila je najveća dostignuća znanosti i tehnologije čovječanstvu te mu osigurala napredak. I zatim su tu kampanjci i praktičari. Nisu ljubitelji teorije i učenja, izbjegavaju školu zadovoljavajući svoje potrebe za užitkom i zabavom, a učenjem stječu samo temeljna znanja. Ostatak nauče kroz život, sami otkrivajući njegove zakonitosti gotovo poput djece, igrajući se odraslih. Njihovo je učenje time dugotrajnije, no često neopterećeno čvrsto postavljenim modelima i obrascima, a savladane lekcije se ne dokazuju kroz ocjene već kroz događaje. Uz priču o školi moglo bi se raspravljati i o pesimističnim, realističnim te optimističnim učenicima, o najrazličitijim karakternim osobinama ljudi koje će utjecati na osobni razvoj te brzinu uspjeha, no ne želim otići u pretjerano širinu. Ostaje činjenica da svi učenici imaju isti cilj – koristeći svoje osobine, sklonosti i sposobnosti moraju savladati lekcije te završiti školu. Hoće li to biti više ili manje uspješno, u kraćem ili dužem vremenskom periodu, ovisi isključivo o njima.

Učeći tako kroz spoznaje, često sam posrtala i još uvijek posrćem, no također sam zbog upornosti, optimizma te podrške okoline još brže ustajala. Traganje za spoznajama nosi mnoge zamke. Najčešća je zavaravanje. Uhvatimo se rješenja koje nam se zbog prevelike želje čini sigurnim odgovorom na postavljeno pitanje te izmislimo niz opravdanja samo da, kako se kaže, to rješenje «drži vodu». Kada se samo sjetim svih veza sa dečkima iz mladosti... Zbog lude zaljubljenosti zatvarala sam oči nad nezaobilaznim razlikama, za svaki problem u vezi tražila bih krivca u njemu ili sebi i gledala u njemu princa na bijelom konju. Ljubav sam svodila na pojam «leptirića» u trbuhu, razigranog srca u njegovoj blizini, vatrometa strasti zbog dodira te sličnih prolaznih i nesigurnih stanja. O tome će više riječi biti u nekom od sljedećih zapisa. Ukratko, šapat instinkta ubrzo bi prerastao u spoznaju o neodrživosti veze, a zavaravanje je produživalo nemir pretvarajući ga u agoniju i nemoć zbog neodgodivog raskida. Savladavanje lekcije o odnosu partnera oduzelo mi je najviše vremena. S obzirom na moje, još uvijek mlade godine, vjerujem da još puno trebam naučiti.

Usko i neraskidivo vezano uz zavaravanje, vezan je i pojam želja koje spoznaju zbog svoje žestine čine gotovo nevidljivom. Čovjek je biće koje stalno trči za svojim željama i nikada se ne osjeća ispunjenim. Ukoliko ne nauči obuzdati proces, više nije u stanju zaustaviti te staviti pod kontrolu lančanu reakciju želja: jedna želja stvara drugu, druga treću i tako redom. Čim brže jurimo za željama, tim dalje se nalazi njihovo zadovoljenje. Nakon niza životnih maratona, više se i ne sjećamo za čime smo zapravo trčali. Karijera? Samodokazivanje? Priznavanje od drugih? Bogatstvo? Obitelj? Osjećamo i dalje potrebu za uspjehom, ali više nismo sigurni što uspjeh zapravo jest. Tu sam pojavu najčešće viđala kod bogatih i poslovno uspješnih ljudi jer u njihovim životima primjer utrke za željama najviše dolazi do izražaja. Zbog prirode posla, često sam imala prilike družiti se sa pripadnicima tzv. «jet-set»-a. Umjesto zadovoljnih osmjeha koje bi očekivao svaki sudionik trke za novcem da će vidjeti na licima onih koji su ušli u cilj, vidjela sam prazninu te čula priče od kojih sam se užasnula. Imali su sve što društvo od njih traži: menadžerske pozicije u jakim međunarodnim tvrtkama, visoke prihode i sigurne ušteđevine, prekrasne supružnike za kojima su se njihovi prijatelji zavidno okretali, djecu, vile i skupe automobile. Pa ipak, u ničemu nisu nalazili ispunjenje – njihov život svodio se na boravak u uredu i poslovna putovanja od 0 do 24, obitelj bi viđali u rijetkim prilikama, najčešće vikendom, u zarađenim prihodima zbog posla nisu imali vremena ni uživati, emocionalno zadovoljstvo tražili bi u ljubavnicama i ljubavnicima koje bi mijenjali poput čarapa (jer, naravno, niti jedan od tih nesretnih partnera nije mogao zadovoljiti njihovu glad za ljubavlju), jedinu sigurnost nalazili su u izjavi «ja imam»...U sljepilu i nezadovoljstvu životom, te bogate i slavne osobe više i nisu znale što je ljubav, svodeći je na prizemni osjećaj želje i privremenog zadovoljstva. Naravno, mnogobrojne i raznolike posljedice takvog kaosa ne trebam posebno niti spominjati: droga ili ostali oblici ovisnosti, promiskuitet, slabljenje imuniteta uz niz fizičkih i psihičkih bolesti uzrokovanih premorenošću te nezadovoljstvom, iskrivljeno i nakazno ponašanje kao odraz samoobrane vlastite nesigurnosti, rastavljeni brakovi, nesretna djeca koja pokušavaju prizvati pomoć kroz različite oblike neprihvatljivog ponašanja itd. Sigurna sam da će svaki psiholog, sociolog ili psihijatar tu pojavu opisati i protumačiti bolje od mene. Ostaje činjenica da ti ljudi najčešće više nisu u stanju prepoznati svoje spoznaje, a time niti sebe, pa na kraju postaju u potpunosti autodestruktivni, zarobljeni u limbu u kojemu sve gubi smisao, no ipak su prisiljeni postojati.

Dolaženje do spoznaja zahtjeva postojanje mehanizma životnih kočnica koji ćemo dobrovoljno ili prisilno pokrenuti, stati i zapitati se tko smo, gdje smo i kuda idemo. Ako to nismo u stanju svjesno učiniti kao što je česti slučaj sa materijalno bogatim ljudima, tada se organizam sam pobrine kroz postojanje anksioznih stanja ili primjerice kroničnog umora koji naprosto blokiraju naše kretanje te prisilno tjeraju na suočavanje sa sobom. U uvodu sam rekla da ću ispričati svoju priču. Dakle, imala sam sreću da sam u većini slučajeva bila svjesna svog života i postupaka, no prošla sam i period automatskog pokretanja kočnica. Iako moj primjer nije tako drastičan niti tragičan, bio je dovoljno upečatljiv i poučan da na njemu savladam lekciju o spoznaji sebe. Imala sam svega dvadeset godina kada sam morala stati. Do tada sam bila neodgovorno i, blago rečeno, šašavo stvorenje: uskakivala sam iz veze u vezu, na fakultetu sam kao i u životu bila kampanjac, pa je period studiranja postao noćna mora, a da ne govorim da o posljedicama svojih postupaka i njihovom smislu uopće nisam razmišljala. Nisam više znala što zapravo hoću, sa kime želim biti, što u životu želim raditi, u što vjerujem, što me čini sretnom. I tada sam se našla, objašnjeno šahovskim vokabularom, u pat poziciji – bilo je neminovno da ću izgubiti godinu na fakultetu, započela sam vezu sa današnjim zaručnikom koji je moje emocije pretvorio u kaos jer je bio drugačiji od ostalih partnera, a dotadašnja sigurnost u obitelji poljuljana je sa dva gubitka i sprovoda u samo mjesec dana: najprije je umro očev djed koji je bio kamen temeljac i noseći zid šire obitelji, a zatim je u stravičnoj prometnoj nesreći o kojoj su mediji danima pisali i govorili, poginuo očev brat. Spoznaje su nicale jedna za drugom: život jest fizički konačan – iako to znamo od djetinstva, teško prihvaćamo činjenicu dok se napokon sa smrću ne upoznamo. Ne znam što želim od fakulteta, niti što ću u životu raditi. Ne znam što me u vezi zadovoljava niti želim li uopće nekakvu vezu. Ne znam tko sam i sebe više ne prepoznajem. Škripa tih kočnica bila je bolna i glasna; uslijedile su tri i pol godine kronične anksioznosti, odnosno nedefiniranih strahova. Osjećala sam svakodnevni strah od smrti iako fizičkog uzroka koji bi do toga doveo nigdje nije bilo – oblijevao bi me hladan znoj, srce bi podivljalo i preskakivalo, grlo bi se osušilo te bih teško disala i gušila se. Ništa me više nije ispunjavalo niti radovalo, svake noći bih plakala ili se tresla od straha dok od premorenosti napokon ne bih zaspala. Društveni život sam u tom periodu izgubila jer sam se stalno bojala da će mi pred ljudima pozliti, da ću završiti u bolnici, da ću umrijeti od infarkta i sl. Čak sam izbjegavala i vozila javnog prijevoza zbog klaustrofobije i straha od gomile ljudi koja mi nije dozvoljavala disati. I što je najgore od svega, osjećala sam se užasno usamljenom iako sam neprestano bila okružena okolinom koja me nesebično podržavala te mi nastojala pomoći. U takvom sam stanju i nastavila vezu sa zaručnikom, tada mladim, ali pouzdanim i strpljivim momkom koji je i bez riječi razumio što želim. No, iako je bio neprestano uz mene, sve sam se više zatvarala svjesna da sam se rodila sama, da živim sama te da ću podjednako sama i umrijeti. Nikada neću biti dovoljno zahvalna na tom periodu jer sam tada napokon počela osluškivati svoj glas. Tada sam shvatila da se u ničemu materijalnom niti prolaznom ne nalazi moje ispunjenje, te sam se počela slabašnim koracima kretati putem koji mi je određen. Svaki korak bio je obilježen pravilnim tumačenjem putokaza koji su se pojavljivali. Tako je primjerice na prvome pisalo: zašto si nesretna? Jer više ne poznajem sebe, niti čujem svoje srce. Nekoliko koraka dalje priča se nastavljala: što ti u životu nedostaje? Sigurnost koju sam osjećala još kao dijete ispunjena vjerom i neupitnim osjećajem Božje prisutnosti u svojoj blizini koji je utjecao svaku moju odluku. Što zapravo želiš? Vratiti vjeru u sebe konačnim suočavanjem sa onime što jesam, kako svojim prednostima, tako i svojim nedostacima. Naučiti voljeti svoju nesavršenost. Takvi odgovori bili su moje spoznaje, putokazi prema samoj suštini mojeg bića. Osvijestila sam i činjenicu da sreća nije univerzalan pojam. Kao što je moja majka govorila: «Netko će rado ugostiti čovjeka koji će mu zakucati na vrata. No taj isti čovjek neće biti rado viđen gost u nekoj drugoj kući.»

U tom, kako ga nazivam, mračnom Srednjem vijeku svog života, shvatila sam pravu vrijednost spoznaja. Također sam naučila da će moj život općenito biti temeljen na osjećajima prema kojima sam se oduvijek ravnala. Još sam u trbuhu, kako su mi pričali, bila ovisna o dodirima i nježnosti. Kad bi majka stavila ruku na trbuh ja bih na to mjesto okretala glavu i odmah se smirila. Takva sam bila u djetinstvu kao i u životu. Sve spoznaje dolazile su od čistih, jasnih, te nedvosmislenih istina srca. I danas sam mišljenja da bi nam život svima bio lakši i ugodniji, samo kada bismo poslušali drevne zapise o našoj istini koji su upravo u srcu napisani.

- 10:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se