09.06.2004., srijeda
Malo digresije...
|
Kad sam jutros stavila svoj prvi zapis (copy-paste) htjela sam ovaj blog isključivo i samo posvetiti nečemu što sam počela pisati prije otprilike mjesec dana. I kako to obično biva, bio je dovoljan samo kratki put od kuće do posla kako bih shvatila da u tom već napisanom tekstu toliko toga nedostaje, da sam tek na samom početku potrage za sobom i da se misli umnažaju toliko brzo da ću tek u zrelosti tog fantastičnog procesa biti u stanju sažeti nekoliko smislenih rečenica. A taj će proces sigurno trajati do kraja mog života, pa bi tako i njegova zrelost mogla biti još jako daleko... I tako se ponovno postavlja pitanje zašto ovo radim? Moj razlog leži u složenim situacijama, stanjima sveopće ljudske te osobne svijesti, emocionalnog i duhovnog razvoja, u gorućoj potrebi da izrazim sebe te da pronađem svoje istomišljenike (svoje pleme). A da bih se negdje napokon barem okvirno pozicionirala, potrebno je da prikažem svoje ja - tko sam, što sam, što želim, kuda idem... Ovo pišem da izrazim sebe, jer samo otvarajući sebe prema svijetu možemo stvoriti mogućnost da se svijet otvori prema nama. Ta potreba je toliko jaka da mi se sve u životu čini samo oruđem u postizanju cilja - spajanju sa (kako Coelho kaže) Bogom, Dušom Svijeta, Prirodom ili ma koji izraz koristili. Tu nije riječ o fanatizmu, niti o želji da druge prilagodim sebi, da promijenim njihove putove. Nije riječ niti o ispiranju mozga pričom kako imam odgovore na sva pitanja, kako znam što je prava istina i kako ne mogu pogriješiti niti promijeniti mišljenje. Ja jesam dijete i još sam daleko od odrastanja. Učim na principu pokušaja i promašaja, na svojim greškama. Nedavno sam gledala film (doduše pomalo sladunjav) o Helen Keller, američkoj spisateljici koja je u dobi od 19 mjeseci oglušila i oslijepila. Zahvaljujući strpljenju njezine učiteljice Anne Sullivan naučila je govor ruku (dodirom) te Brailleovo pismo - naučila je izraziti se. U tome je filmu bila sjajna scena u kojoj učiteljica očajava jer je malu Helen naučila riječima koje razlikuje poput psa, ne razumijevajući njihov smisao. U trenutku očaja je zavapila "kada bih ti mogla dati samo jednu riječ, jednu jedinu riječ koja će te otvoriti". U sebi prepoznajem psa, nekoga tko je naučio puno riječi, ali još uvijek ne razumije njihov smisao. Moj životni put se svodi na spoznaje, vidim nizove znakova, svaki dan je novi školski sat. Svjesna sam da dobivam poruke te ih duboko u sebi pohranjujem, ali sam podjednako svjesna da je riječ o komadićima mozaika kojemu još niti ne naslućujem konačni izgled. Danas sam razmišljala o rečenici A. Sullivan - da mi je shvatiti jednu jedinu riječ pa da napokon otvorim oči... Čitala sam dosta, slušala još više; svaki puta sam se na svojevrstan način razočarala. Puno je onih koji govore isto, koji su već odavno došli do zaključaka koje sam u svojoj duhovnoj umišljenosti smatrala vlastitim izumom. Kada me je period ogorčenja prošao, pažljivije sam te ljude slušala i neprestano mi se ponavlja isto zapažanje: svijet je došao u period u kojem su se ljudi otvorili porukama. No, i dalje mi se čini da ne razumijemo njihov smisao. Rodile su se bezbrojne teorije, postoji nebrojeno mnogo interpretacija, stvaraju se sekte brzinom cvjetanja tratinčica u proljeće, okreću se leđa organiziranoj religiji kao da baš ništa u njoj nije ispravno. Kao da ponovno bezglavo teturamo u novi ekstrem čije posljedice ne mogu niti naslutiti. Sigurno je samo jedno - nešto se zaista događa, počinje novo doba, sazreli smo dovoljno da prihvatimo veći broj poruka nego što smo bili u stanju prije nepunih 100 i više godina. Vidjet ćemo koliko će nam još trebati da te riječi shvatimo. Pa da se vratim sebi: i ja sam na tom putu, ali sada su mi oči otvorene više nego što su bile prije. Nemam pravo ikoga mijenjati i nemam pravo nametati svoju istinu. Jedino moje pravo jest da ispričam svoju priču i pustim drugima da sa njom rade što hoće. Imam pravo i iskoristiti njihove povratne informacije te kroz njihove oči gledati sebe učeći o sebi. I pokušati shvatiti barem jednu, jedinu riječ... |
| lipanj, 2004 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Rekla mi je da sam "indigo dijete", da nas ima više i da imam svoje pleme... Rečeno mi je da će naša generacija odigrati ključnu ulogu u promijeni odnosa na Zemlji... Znam da nisam duševno bolesna, nisam vjerski fanatik, nisam gorljivi revolucionar - tek netko tko već dugo na drugačiji način promatra svijet... Istina je valjda tamo negdje vani? :)
Linkovi
Blog.hrIndigo svijet
Internet Monitor
Index.hr
Najdraži citati
Ljubav je umijeće;dobro naučiti ovo umijeće
najvažnija je stvar na svijetu...
(Erich Fromm)
Tko očekuje zahvalnost
za svoju ljubav,
zapravo ni ne ljubi.
(Henrich Wolfgang Seidel)
Ne svjetiljkom, nego srcem
treba tražiti ljude,
jer samo će pred ljubavlju
otvoriti svoja srca.
(Peter Rosegger)
U mjeri u kojoj
ljubav u tebi raste,
raste i tvoja ljepota,
jer ljubav je ljepota duše.
(Sv. Augustin)