Indigo dijete

09.06.2004., srijeda


Uvod
Ja sam dijete svemira. I baš kao i sva živa bića i stvari na kugli Zemaljskoj, imam pravo biti ovdje. Pripadam Indigo generaciji, tako barem kažu, i imam svoje pleme. Volim život i beskrajno uživam u toj školi koju sam u nekoj drugoj dimenziji odabrala. Vjerujem u jednoga Boga, u ljubav kojom je stvarao i Njegovu sveprisutnost. Razgovaram sa Njime svakodnevno i dobivam izravne odgovore kroz simbole i emocije. Svjesna sam svojeg postojanja i vjerujem u predodređenost, zakone uzroka i posljedice te pojedinačnu neprocijenjivu vrijednost svega živog i neživog u jedinstvenom remek-djelu života. Odrastala sam okružena mirom, ljubavlju i radošću, puštena da u slobodi misli tražim svoje istine. Daleko sam od završne «diplome», nemam konačne odgovore i ne znam hoću li ih ikada pronaći, ali uživam u njihovom traženju. Nisam iscjelitelj, prorok niti mudrac, samo sam još jedna u nizu osoba koja je život posvetila emocijama, ne nalazeći užitak samo u primanju već i davanju. I vidjela sam okolinu da ih spremno prima – što više dajem, još više želim dati.

Zato pišem: ne da bih dala odgovore koje nemam, već prikazala samo djelomična rješenja koja manje sretni ljudi nisu u stanju pronaći. A uvjerila sam se da čak i takva, djelomična rješenja mogu promijeniti život i pomoći nam da osjetimo radost i užitak, no prije svega mir sa sobom, pa tako i sa drugima. U mračnom, materijalnom dobu u kojem živimo, zaboravili smo slušati svoje srce koje nam neprestano šapuće i govori – čujemo samo iskrivljene informacije, pri tome iz dana u dan gubeći svoju osobnost. Propagandne poruke kojima smo okruženi kažu da ćemo biti sretni ako nađemo savršenog partnera, odgojimo dvoje savršene, zdrave djece i izgradimo kućice u cvijeću konzumirajući uz to određene proizvode. Svakodnevno nam se kroz razne poruke prodaje stil života koji nam postaje i osnovni cilj: nesretni i izgubljeni u duši prihvaćamo slamke spasa. Utješne slikovnice postaju katalozi u kaslićima koje svakodnevno, poput napuštenih siročića listamo te o njima sanjamo. Nestala je ravnoteža duha i tijela, potrebe kojih nismo ni svjesni ostale su nezadovoljene i vrište duboko u nama. Njihov glas doživljavamo kao jeku u trenucima tjeskobe i anksioznosti, kronične premorenosti životom i depresije. Tek tada stajemo pritajući se gdje smo pogriješili i što nam nedostaje? Imamo partnera po svojoj mjeri, imamo dječicu, imamo kućicu u cvijeću, pa možda čak i bazen uz izdašni račun u nekoj od stabilnih, stranih banaka, no ipak nemamo ništa? Ili nemamo ništa od navedenog, no odjednom nemamo niti sebe?

I ja sam morala jednom u životu stati, a jedino rješenje bilo je u potrazi za sobom. Sve je izgubilo smisao i vrijednost, ništa me nije radovalo, srce više nisam čula, a svaka je noć predstavljala užas i suze. Smrt je bila naizgled toliko blizu, a osjećala sam da ništa ne ostavljam ovome svijetu osim još jedne izgubljene djevojke koja će brzo nestati u zaboravu. Neka bude volja Tvoja... Tada sam po prvi puta stala i počela osluškivati glasove koji su s vremenom postajali sve jasniji. Danas su vrisak moje istine koji više ne želim zadržati za sebe jer će možda nekome, jednako potrebitom, postati iskre koje će zapaliti njegovu/njezinu osobnu i jedinstvenu vatru. Ako će vam i djelomično pomoći u najvećoj od svih naših osobnih avantura, a to je u potrazi za Sobom, tada je moj cilj ispunjen. Želim sa vama podijeliti svu veličinu i radost otkrivenih osjećaja koji su naša elementarna potreba kao hrana, voda ili zrak koji ispunja naše biće životnom energijom.

Doživljavala sam da me pitaju otkuda moj optimizam, gdje crpim toliku energiju i kako mogu voljeti sa tolikim žarom. Ovo će štivo biti moj odgovor, bez garancije da će čitatelji osjetiti iste emocije i krenuti istim putem. Jer samo u svakom od nas pojedinačno leži i naša istina, svrha, pravi odgovor. Ne postoji univerzalno rješenje za sreću, ali postoji univerzalan ključ – naše srce. Ako ga naučimo slušati, svi će nam odgovori biti ponuđeni na dlanu. Tada je život lak, a svako breme postaje blagoslov te nas vodi do pravih odgovora. Ne tražim od vas da mi vjerujete jer niti ne nudim neku novu religiju. Vjerojatno i ništa od onoga što ću napisati neće biti neka novost – jer i moji su učitelji bile razne knjige, tekstovi (poput primjerice Desiderate iskorištene u prvoj rečenici), osobe, pa čak i životinje i biljke – njihove sam poruke integirala i iskoristila, kao što ćete možda i vi iskoristiti moj glas. Ne tražim niti da nerado čitate ove zapise, ne želim da mi pamtite ime jer moje ime nije važno. Želim samo da ga iskoristite, ukoliko to osjetite potrebnim, kao možda još jedan u nizu putokaza u traženju vaše osobne istine. Ali važno je znati - moj put nije i vaš put iako ponekad možemo ići paralelno ili se sretati na križanjima naših puteva. Sigurno je samo da se krećemo prema istom cilju ma kakav on bio i ma kako ga zvali. Zato je sve što ću učiniti jest ispričati vam svoju priču – ne kronološkim redoslijedom već kao dijelove života koji su mi iskristalizirali određena pitanja te ponudili adekvatne odgovore.

- 06:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se