Indigo dijete

04.11.2004., četvrtak


I'm back!
Čitala sam ponovno što sam pisala i odlučila se vratiti. Ipak nije sve tako crno kao što djeluje u posljednjem zapisu...

Danas ću biti kratka i konkretna. Bolovi koje sam proživljavala kada sam posljednji puta pisala bili su rezultat puknute ciste na jajniku. Hormoni su mi još neko vrijeme stvarali poteškoće, no sada je zaista sve u najboljem redu. I vraćam se ispunjena novom nadom i novom snagom...

Pisat ću opet, vjeorjatno ne ovih dana jer već sutra poslovno putujem. No, počelo mi je nedostajati ovo moje "Malo misto" mojih "velih misli" :)

Ugodni vam i zaljubljeni bili dani. :)
- 22:44 - Komentari (11) - Isprintaj - #

08.07.2004., četvrtak


Priznanje
Napokon sebi priznajem – ne, nisam preboljela spontani abortus. Dogodio se prije dva mjeseca i mislila sam da je ta epizoda iza mene. Ali premorenost i stres na poslu učinili su da kočnice napokon popuste te da izađe na površinu ono što sam potiskivala duboko u sebi. Povremeno plačem poput malog djeteta – sjetim se ultrazvučnih sličica dviju praznih gastacijskih vrećica koje su trebale biti moji blizanci. Izgradila sam u mašti cijeli svijet – vidjela sam mukotrpna bdjenja nad dva zamotuljka ali i beskrajnu radost što mi je dano dvoje djece. Svijet mojeg maštanja nije bio ružičast, niti bez poteškoća – ali bio je ispunjen nesebičnom i dubokom ljubavlju. Oduvijek sam željela djecu, a blizanci su mi bili tiha nada iako ih u obitelji nemam zbog čega je vjerojatnost bila mala. Kada je ultrazvukom utvrđena blizanačka trudnoća, nitko nije bio sretniji od mene. Svu svoju energiju usmjerila sam na utjelovljenje snova u mojoj utrobi. Od početka nije bilo kako treba, da bi na kraju i završilo krvarenjem i kiretažom. Ne mogu opisati šok koji sam proživjela... Do tada si nisam mogla predočiti osjećaj teške i duboke praznine. U dvije riječi "blighted ovum" propadale su sve moje emocije, kao da ih je proždirala velika crna rupa... Više ništa nije postojalo, niti sam bila ista – odvratan osjećaj bezvrijednosti i besmislenosti, ništavila velikog kao svemir. Više nije bilo onih sa kojima sam potiho razgovarala, najavljivala im život i nudila sebe. Nije bilo mojih voljenih flekica niti datuma njihovog rođenja. Znala sam da neki događaji mogu upropastiti uspomenu na prošlost, ali nisam znala da postoje trenuci koji mogu ukrasti budućnost. Bila sam zatočena u "sada i ovdje", bez jedine perspektive koju sam uistinu htjela: majčinstva. A sve što sam u stvarnosti pokopala bili su moji snovi jer plodova nikada nije ni bilo.

U nedjelju sam prokrvarila po prvi puta nakon ab-a. I dalje ne prestaje, a bolovi su jučer bili neizdrživi. Osjećala sam se kao da rađam; u pravilnim razmacima stezala mi se utroba do parajuće boli... Nisam mogla ustati, čak ni skinuti čarape. Iz tijela je izlazila krv, a iz misli noćna mora. Ona od koje sam bježala tjednima napokon me sustigla. Više nije bilo snage za laži niti sam mogla pobjeći od istine - nekontrolirano sam plakala i ponavljala da želim dijete...

Puno toga sam ovih dana htjela napisati jer već dugo nisam stavila na papir niti jednu rečenicu. Ljubav prema roditeljima, ljubav prema dragom, ljubav prema životinjama, ljubav prema sebi... I na kraju sam shvatila da nemam snage pisati o ljubavi jer još uvijek pokušavam ponovno zavoljeti sebe. Zato danas pišem i izlazim iz okvira koje sam si sama zadala. Ne mogu ponovno pisati o spoznajama kada ne vidim dalje od vlastitih boli... Danas samo želim podijeliti prazninu sa ekranom, uliti si snage za priznanje koje će me natjerati da potražim pomoć – jer nisam prežalila djecu koju nikada nisam ni imala. Ne mogu uživati u adaptaciji stana kada sam u taj isti stan željela donijeti klince, pa me sada užasava svojom ljepotom koju nisam sebi namijenila. Čini mi se kao da je prostor prevelik za nas dvoje i da će toliko toga zjapiti neiskorišteno.

Zaista ima trenutaka koji neizmjerno bole, čak i kada fizičke boli nema... Neću se slomiti do kraja, ali ponekad me bura savije gotovo do zemlje, a tada je svaka utjeha slaba. Znam da ću moći ponovno zanijeti, da se to događa mnogim ženama, da sam imala sreću jer nije bilo plodova, pa nisam ni čula brze otkucaje srca. Znam da sam sretna jer mi je dragi pokazao koliko me voli i da je zaista spreman sa mnom podijeliti ne samo dobro već i zlo. Znam da su se iskristalizirale bezbrojne pozitivne stvari i saznanja kojih ne bih bila ni svjesna da nisam pobacila i znam da sam napokon odrasla.

Ali treba mi još vremena da prebolim... Tko zna koliko...


- 17:23 - Komentari (10) - Isprintaj - #

17.06.2004., četvrtak


Voljeti dom
Kada sam počela pisati ove zapise, osmislila sam redoslijed prema "važnosti" emocija u mom životu – ljubav kao takva, ljubav prema Bogu, ljubav prema roditeljima, ljubav prema zaručniku... Ali što sam više razmišljala o tim temama, sve sam više postajala svjesna da svaka pojedina emocija ima jednaku vrijednost iako se svaka drugačije manifestira. Nema nevažnih ili manje važnih emocija kao što nema niti nevažnih osmjeha ili manje važnih suza – svaki osjećaj čini nas onime što jesmo, određuje naš karakter i ponašanje. Uskraćeni osjećaji izgladnjele duše tjeraju na očajničke poteze, pretjerani osjećaji šopaju uvijek gladan ego, umjereni osjećaji ponekad nas čine previše ravnodušnima... Ravnoteža ne postoji i upravo ta činjenica čini život čudesnom školom i uzbudljivom pustolovinom. Zato se neću zamarati skalama ili računicama – pisat ću kao što ću i živjeti: prema diktatu srca.

Nekoliko dana nisam napisala ni slova obuzeta problemima i neizbježnom premorenošću. Uređujemo stan u staroj obiteljskoj kući što nas neizmjerno veseli, ali i podjednako iscrpljuje. Ali danas, potaknuta suncem i dobrim raspoloženjem, odlučila sam oduzeti vrijeme predviđeno za posao i ispričati priču o kući koja predstavlja jednu u nizu velikih učiteljica i učitelja mog života.

Otkako traje uređenje, ponekad znam sjesti na debelu gredu stana u potkrovlju, a sjećanja na djetinjstvo i ranu mladost se u valovima vraćaju. Sjećam se kako sam u dobi od 8 godina utrčala u novi stan i bezglavo jurila po njegovim prostorijama. "Biraj krevet na kojem ćeš spavati" rekla mi je starija sestra sa kojom sam dijelila sobu. Privukao me krevet pored krovne grede koju sam već vidjela ukrašenu bezbrojnim lutkama koje sam marljivo sakupljala. Od prvoga dana zaljubljena sam u staru kuću izgrađenu početkom stoljeća kao i u stan u potkrovlju: time sam, ni ne znajući, nastavila tradiciju osjećaja – u vlasništvo obitelji kuća je stigla 30-tih godina sada već prošlog stoljeća zahvaljujući ušteđevini moje prabake. Krasan ljetnikovac u sjevernom dijelu grada (tadašnje predgrađe) uređen je u udoban dom u koji je svatko volio dolaziti. I naša kuća ima svoju tajnu; u dvorištu je zakopan veliki kamen za koji pretpostavljam da je riječ o gorskom kristalu. Prabaka je govorila da se kući ništa neće dogoditi dokle god je kamen u njezinoj blizini. Nedavno smo ga zbog radova iskopali, ali ga i premjestili nekoliko koraka dalje. Praznovjerje ili ne, ostaje činjenica da je u svaku ciglu kuće ugrađena ljubav: od prvoga vlasnika, preko mojih predaka do naše generacije. I onoga trena kada se uđe preko njezina praga, tu je ljubav moguće gotovo fizički osjetiti. Čak i radnici kažu da im je teško završiti posao i otići, dok neke čak prolaze i trnci ugode u njezinim prostorijama. Svatko joj se želi vratiti...

Obožavam svaki dan proveden u njezinoj blizini, osobito lipanj. Sa druge strane ceste proteže se drvored velikih starih lipa koje ovih dana ispunjaju mirisom svaki kutak našeg dvorišta i vrta. Prozori u suterenu kuće čija je fasada u potpunosti obrasla divljom lozom, natkriveni su gustim grozdovima krvavo crvenih ruža penjačica, a u gredicama su procvali visoki, snježno bijeli ljiljani i šarene vodenike. Ogromna stara jela, gusto grmlje jorgovana i velike, prolistale lijeske okružuju dvorište čineći ga ugodnim mjestom za odmor u toplim lipanjskim danima. Ne mogu opisati mir koji osjećam onoga trena kada kročim nogom kroz ulazna vrata dvorišta, kao što ne mogu izbjeći patetiku pokušavajući opisati što se riječima opisati ne može.

Znam da sam neizmjerno sretna jer je u današnje vrijeme malo onih koji mogu biti tamo gdje im je srce. Otišli su trbuhom za kruhom u druge zemlje, žive u iznajmljenim sobičcima i garsonijerama, ostavili su ne samo rodbinu već i svoje domove koji nose zapise njihove prošlosti. Svatko tko je osjetio ljubav prema domu, nikada ne zaboravlja osjećaj dodirivanja zidova koje se voli, mirise, okuse i zvukove mjesta na kojem je odrastao. Mamina kuhinja, procvjetali jorgovani, ljiljani, zumbuli i lipe, pokošena trava u vrtu, lješnjaci, kupine i ribizi, slavuji, kosovi, djetlići, vrane, pucketanje greda i podova, ježevi, mačke i razmaženi psi... Svaka takva sitnica govori mi o onome što jesam i gdje pripadam. Svaki taj djelić okućnice živi u meni i samo u njoj mogu biti iskrena. Iako znam da postoje mnogobrojna raskošnija, novija i bogatija mjesta, kuću mi ništa na ovome svijetu ne može zamijeniti. Lagala bih kada bih rekla da ona nije dio mog identiteta i da mogu biti sretna živeći na drugom djelu grada, a kamoli u tuđoj zemlji. Bogatstvo nije u materiji, ono leži u ljubavi koja joj daje posebnu, dodatnu vrijednost. I takvo bogatstvo ne ispunjava strahom zbog mogućeg gubitka već se iz dana u dan uvećava... Divno je biti bogat...

- 10:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

11.06.2004., petak


Druga istina srca: o vjeri
Imala sam namjeru kopirati zapis koji sam već poodavno napisala, o jednoj od najvažnijih istina mog života, a to je ljubav prema Bogu. Već dva puta sam napisala poglavlje i oba puta sam odustala. Riječ je o duboko subjektivnom, intimnom odnosu koji je teško izložiti kritikama javnosti. Ipak, ne mogu nastaviti pisati o ljubavi iz osobne perspektive, ako ne napišem barem nešto o alfi i omegi svojih osjećaja. Svjesna sam činjenice da će ovaj zapis čitati ljudi različitih vjeroispovijesti, stavova, ateisti... No, nije mi namjera govoriti o religiji, odnosno organiziranim oblicima vjere što mi zapravo i otežava izražavanje. Daleko bi mi lakše bilo pisati o vjerovanjima i teorijama nastanka svijeta, inkviziciji, križarskim kao i ostalim svetim ratovima, ulozi crkve u zajednicama, traženju zajedničkih ishodišta svih religija i slično. Istine srca puno su dublje, ispunjavaju svaki djelić bića, no kao i svaki drugi oblik ljubavi – teško su riječima iskazive.

Odgajana sam u obitelji koja proizlazi iz dvije različite religije, ali usmjeravana sam tako da Boga tražim srcem, na način koji mi je najbliži, a ne koji mi je nametnut. Tako mi odgojem nisu usađena ograničenja ili prisile, nisam zastrašivana niti se od mene tražilo da osjećam nešto što ne nosim u srcu. Tražilo se samo da poštujem instituciju, ali i da osvijestim razliku vjere i religije. Često mi je mama pričala svoj doživljaj u kojem je najsnažnije osjećala Božju prisutnost. Tada se nije nalazila u crkvi već na uzvisini otoka Cresa sa koje se pružao prekrasan pogled na zalaz sunca, vatreno nebo i uzburkano more. "Kao da ti se cijela pluća ispune savršenom ljepotom, a tijelom ti prođu trnci neizmjerne radosti. Dotakne te prst Božji i znaš da će sve biti baš kako treba." – pričala je. Još u djetinjstvu, u vremenu prije nego što sam o takvim temama počela razgovarati sa roditeljima, osjećala sam snažnu povezanost sa Bogom. Bio je uz mene i bio mi je najbolji prijatelj. U tim osjećajima nije bilo nekakve uzvišenosti ili patetike; voljeti Boga bilo mi je normalno kao što je normalno disati ili hraniti se. Čak sam htjela postati časna sestra, ali sam od te namjere brzo odustala – nisam se mogla odreći snova o obitelji. I prošla sam svoj period razočaranja... Zbog jednog svećenika i njegove izopačenosti sam nakon krizme okrenula leđa religiji i krenula svojim putem. Platila sam i svoju cijenu jer me sve to udaljilo i od moje ljubavi prema Bogu...

Htjela bih da mogu svu krivicu svaliti na Crkvu i općenito organiziranu religiju (kao što je danas čest običaj). U bijesu sam argumente za vlastiti gubitak vjere svalila na najbližeg dežurnog krivca, ne tražeći razloge u svom srcu. Danas u tome vidim zamku ega, uvjerenost u vlastitu nepogrešivost, gubitak suštine zbog izjednačavanja misterija sa organizacijom koju čine ljudi i koja, kao takva, mora biti nesavršena. Dozvolila sam da se moj odnos ugasi i posvetila se materijalnome bez pretjeranog zamaranja sa uzrocima i posljedicama. No, s godinama su mi počeli nedostajati naši razgovori... Nije nikakva novost da razgovori sa Bogom nisu privilegija pojedinaca iako se tek rijetki, kao što je Walsh, odlučuju pisati o tome. Svaki vjernik na svojevrstan način razgovara sa Stvoriteljem, a ti će načini ovisiti o kanalima koji su nam otvoreni i samim time najprikladniji za komunikaciju. Moji razgovori su spoznaje, osjećaji nepobitne istine koji su me oduvijek vodili životom. Nisam nikada pokušavala dobiti poruke iz budućnosti, odgovore o postanku i svrsi svijeta, pa čak niti objašnjenja za neke događaje iz povijesti koji su ostavili rane i na mojoj obitelji. Naprosto sa Njim dijelim probleme koji se odnose na svakodnevicu, na isti način kao što to činim sa najboljom prijateljicom. Njegovi odgovori su čiste emocije, kao i znakovi koje sam s vremenom naučila vidjeti i prepoznavati.

U periodu zatišja našeg odnosa, počela sam tonuti ispunjena neizmjernom samoćom. Nesigurnost i strah pojačavali su agoniju tišine, osobito u periodu tjeskoba o čemu sam već pisala. Odlazila sam u prazne crkve, otvarala svoje srce i dalje osjećajući otpor prema organizaciji. Ali odgovore i dalje nisam dobivala, što je iz dana u dan hranilo moj očaj... Toga sam se dana premorena vraćala kući s posla, čitajući u autobusu knjigu koju mi je sestra posudila. U njoj sam naišla na priču koja mi od ranije nije bila poznata, a koja govori o čovjeku u pustinji. Svakodnevno je u pijesku vidio dva traga – svoj i Božji – no kada mu je bilo najteže, vidio je samo jedan. Viknuo je očajno prema nebu: "Bože, zašto si me ostavio?". I stigao mu je odgovor: "Nisam te nikada ostavio. Kada ti je bilo najteže, nosio sam te na rukama". Tada sam po prvi puta, nakon nekoliko godina tišine, osjetila "prst Božji", a srce su mi ispunili radost i mir...

Od tada su moji putevi krenuli drugačijim tokovima. Ne, ni danas ne mogu reći da sam uzoran katolik (ukoliko ćemo "uzornost" mjeriti prema broju odlazaka u crkvu), ali znakovi se svakodnevno ponavljaju, a spoznaje se redaju brzinom svjetlosti. On je u meni i svemu oko mene, u Njemu je svaka moja misao ili osjećaj. U punom smislu te riječi, On je moj put, istina i život. Pri tome se ne zamaram time hoće li netko moju vjeru shvatiti obranom vlastite nesigurnosti ili kakvo će općenito mišljenje o tome imati okolina. U mom je srcu trajno postavljen znak jednakosti između Ljubavi, Boga i Života prema čemu se svakodnevno ravnam. A organizirana vjera ostaje posljedicom društva kojem pripadamo, kao i ljudi koji su "na vlasti". Tako se može voljeti domovinu, a ne voljeti Vladu, kao što se može voljeti Boga, a ne voljeti njegove zemaljske "zastupnike". Farizeja je bilo i uvijek će ih biti – bit će lažnih vjernika koji će na očigled sviju "prinositi žrtvu" i očekivati javno priznanje, bit će svećenika kojima duhovnost ne dopire dalje od halje koju nose, bit će ljudi koji će nedjeljom trčati na ispovijed, a po izlasku iz crkve si uzimati pravo da ponavljaju iste greške... Ipak, nije na nama da sudimo i kamenujemo, jer oni imaju svoj izbor kao što i mi imamo svoj. Uostalom, postoji li čovjek na kugli zemaljskoj koji ima pravo prvi baciti kamen?

Iako bih o ovoj temi mogla napisati stranice teksta, ovdje ću staviti točku. Nemam čak niti pravu zaključnu rečenicu jer taj odnos traje, razvija se, raste te nadrasta moje skromne mogućnosti izražavanja...
- 11:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

10.06.2004., četvrtak


Prva istina srca: o ljubavi općenito
Ljubav je sigurno najveći izazov i stalna inspiracija svih umjetnika. Kao temeljni dio života, ona je sveprisutna esencija, ali podjednako teško iskaziva ljudskim načinima izražavanja. Svi je imaju, svi je poznaju ali je nitko ne uspjeva sveobuhvatno objasniti. Znanstvenici su je kroz stoljeća pokušavali definirati, pisci je riječima opisati, slikari je bojama izraziti, kipari su je veličali najrazličitijim oblicima... Njezina neiscrpna energija i snaga pokreću perpetuum mobile umjetnosti i znanja čovječanstva. Ljubav je dah života, izravni glas Stvoritelja te je kao takvu nije moguće u potpunosti spoznati. Kada bismo shvatili ljubav, shvatili bismo Boga i smisao postojanja, a tada više ne bismo bili ljudi. Ona je božanska.

Oduvijek sam maštala pisati o ljubavi. Kao lako zaljubljivom stvorenju, ona je predstavljala isključivo odnos muškarca i žene. Poput većine tinejdžerki, pokušavala sam pisati ljubavne romane te u mislima doživljavala zvjezdanu budućnost poput Danielle Steel. Kraljica ljubavnih romana sve više je postajala svjesna činjenice da niti jedan ljubavni roman nije dovršen, te da bi moja karijera već nakon dva do tri romana postala dosadnom i jednoličnom. Zadnje bi stranice obično završavale pred oltarom, a škola života ukazivala mi je na činjenicu da je brak tek početak. Mnogi moji prijatelji bili su djeca rastavljenih roditelja, čak su i moji roditelji prolazili krize u braku, a takve situacije su neprekidno ponavljale pitanje: što jest ljubav? S vremenom sam osvijestila i beskrajne druge oblike ljubavi: ljubav prema Bogu, ljubav prema rodbini, ljubav prema prijateljima, ljubav prema poslu, ljubav prema životinjama, ljubav prema domovini, ljubav prema životu... U svemu je bila prisutna, pokretala je mnogobrojne procese, ulijevala nadu, sigurnost i vjeru, vraćala optimizam, davala snagu, oplahivala naše živote poput mora čiji se valovi neprestano povlače, ali se još većom žestinom vraćaju na obalu. I sada želim pisati o ljubavi, ali ne više kroz prizmu zaljubljivog djevojčurka već zrele žene koja je smisao života pronašla u rečenici «volim i voljena sam». Ljubav prema muškarcu pri tome je samo dio mora do čije druge obale možda neću ni doći tijekom ovoga života.

Ovaj zapis govori o najvećoj istini srca, konačnom odgovoru na sva naša pitanja, pa ipak vjerujem da će biti najkraće. Jer ni ja, kao niti bilo koji živući čovjek na Zemlji, nisam uspjela proniknuti u njezinu suštinu i osjetiti njezinu sveobuhvatnost. Tek sam naslutila dio njezinih istina, spoznala svoju malenkost, ali i shvatila da su moje emocije poput i svih ostalih, važan te neizostavan dio njezine ukupne veličine. Kao što govore i stihovi poznatog hrvatskog pjesnika Dobriše Cesarića:

«Taj sjaj u slapu da bi mogo sjati
i moja kaplja pomaže ga tkati.»


Osim što sam naučila da su mnogobrojni oblici ljubavi, naučila sam i da ne postoji biće koje ljubavi nema ili ljubav ne zaslužuje. Ljubav nije privilegija dana pojedincima – ona se ne osvaja, ne otima, ne zaslužuje, ne kupuje, ne poklanja, ne prodaje. Ona postoji i ona jest, neovisna o našim ljudskim željama. Ovdje je neovisno o tome vjerujemo li u nju, priznajemo li je, jesmo li je svjesni ili je pokušavamo pronaći misleći da smo je izgubili. Svi smo djeca ljubavi i ne mislim pri tom na ljubav roditelja, već ljubav svijeta odnosno Stvoritelja prema nama. Naše duše su suština ljubavi.

Nedavno mi je jedna draga osoba ispričala priču o duši koja me se vrlo dojmila te je smatram prikladnom ponoviti u ovom poglavlju. Jedna malena duša odlučila je iskusiti ljubav te je zamolila Boga da joj omogući da se rođenjem spusti na Zemlju kako bi naučila što je to ljubav. Kada je Bog pitao dušu zašto želi na svijet, ona je odgovorila:
- Želim spoznati što je to ljubav.
- Ali ti jesi ljubav – bio je Njegov odgovor
- Svejedno, ja želim ljubav spoznati

Bog je znao da će duša i dalje inzistirati na rođenju jer će samo tako postati sebe svjesna. I zato je nakon njezinog žestokog inzistiranja na rođenju pristao:
- Dobro, poslat ću te na Zemlju. Ali da bi spoznala što jest ljubav, morat ćeš na Zemlji naučiti što ljubav nije.
I tada je Bog tražio od drugih okupljenih duša da se jave najhrabrije koje bi na Zemlji naučile malenu dušu što ljubav nije. Te najhrabrije duše su oni koje doživljavamo kao mučitelje u životu. Ta poznata priča bila mi je bliska jer sam već davno spoznala da sreću ne mogu pronaći bez nesreće. Ako bismo stalno bili sretni, tada sreću ne bismo znali niti prepoznati niti cijeniti. Isto je sa ljubavlju – ako ne naučimo što ljubav nije, tada ljubav ne znamo proživjeti u svoj njezinoj ljepoti i veličini. Upravo kada mislimo da naša ljubav umire i nestaje, ona se potvrđuje i ponovno stvara. Ljubav jest poput Feniksa koji se uvijek iznova pretvara u pepeo te se iz njega ponovno rađa. Često zbog boli nismo u stanju vidjeti novo rođenje, ali kada se srce smiri pa ljubav kakvu poznajemo ponovno zakuca na naša vrata, nitko nije sretniji od nas. Zato je najveća bol ujedno i najveći blagoslov. Sretni ljudi teže spoznaju ljubav, često nisu svjesni njezine vrijednosti i ne uživaju punim srcem sve njezine darove.

Da se vratim na ljubav kakvu svakodnevno proživljavam. Ljubav ne vezuje i ne postavlja uvjete, ona nije ljubomorna niti sebična jer postoji zbog svakoga i svega. Ljubav daje slobodu i poštuje različitosti, omogućava rast i razvoj, a ne postavlja barijere. Ljubav nema rok trajanja niti je ograničena količinom. Nije moguće voljeti niti dovoljno niti previše. Ona seže u apsolutno svaki segment našeg postojanja, pa tako nije ograničena niti prostorom. Kao što sam već navela, ona nema materijalan oblik iako je broj aspekata ljubavi koje poznajemo beskrajan. Zato sa njome i ne možemo baratati, koristiti je za vlastite interese, odnosno ne možemo manipulirati ljubavlju. Pa čak i ako pomislimo da smo nekoga uspješno prevarili u ljubavi, pitanje je vremena kada ćemo shvatiti da smo u najvećoj mjeri prevarili sebe. Ljubav ne traži da se u njeno ime umire ili ubija, to su najveće od svih zabluda ljudskog srca i najveće greške čovječanstva. Ljubav je toliko čista i jednostavna da je ljudi zbog svoje osobine kompliciranja naprosto nisu u stanju spoznati. Ona postoji zbog sebe u drugima.

Zato znam da volim i znam da sam voljena. Zbog toga se iz dana u dan budim sa osmjehom na licu koji mi više nitko ne može oduzeti. Naučila sam govor ljubavi koji leži u svakome od nas – često čujem i osjećam druge duše, razgovaram sa njima srcem. Na isti način tražim i svoje odgovore, te puštam da dolaze do mene neovisno o tome kako se bolnim činili. Osluhnete li govor ljubavi, nikada više nećete biti usamljeni, razočarani ili nesretni. Sve što je potrebno jest da se napokon prepustite i prestanete kalkulirati.

- 10:32 - Komentari (11) - Isprintaj - #

O spoznaji
Čini mi se da sam negdje pročitala definiciju spoznaje, ali teško da bih se mogla pozvati na izdanje i autora. Spoznaja jest odgovor na neko od naših pitanja koji izvire duboko iz našeg bića, a njezina se istinitost potvrđuje kroz argumentirane odgovore na svako moguće dodatno pitanje. Spoznaja jest čisti osjećaj istine, no toliko jasan i nedvosmislen da otklanja svaku sumnju.

Moje putovanje kroz život temelji se na spoznajama. Ja sam praktičar kojemu će možda iz tog razloga savladavanje životnih lekcija biti duže, ali jednako efikasno kao i onima koji su najprije savladali teoriju, pa tek onda praksu. Usporedimo na trenutak život sa školom u kojoj su različiti učenici. Postoje štreberi. Oni brzo savladaju lekcije učeći ih napamet, na ispitivanju znanja dobivaju petice, ali znanje često ne zadržavaju trajno. Stoga se u praksi nerijetko teško snalaze. Zatim postoje učenici koji uživaju u knjigama i život posvećuju učenju. To je cijenjena kategorija intelektualaca i znanstvenika koji svoju teoriju nesebično prenose na sljedeće generacije i veliki su učitelji života. No, nihova je karakteristika da teže potvrđivanju svojih spoznaja kroz već postojeća, napisana djela. Ukoliko ih pokušavaju dokazati nekim od znanstvenih eksperimenata koji ne urode željenim i očekivanim rezultatom, gube se u nesigurnosti i strahu. Ipak, njihova stalna potreba za dokazivanjem, definiranjem te otkrivanjem poklonila je najveća dostignuća znanosti i tehnologije čovječanstvu te mu osigurala napredak. I zatim su tu kampanjci i praktičari. Nisu ljubitelji teorije i učenja, izbjegavaju školu zadovoljavajući svoje potrebe za užitkom i zabavom, a učenjem stječu samo temeljna znanja. Ostatak nauče kroz život, sami otkrivajući njegove zakonitosti gotovo poput djece, igrajući se odraslih. Njihovo je učenje time dugotrajnije, no često neopterećeno čvrsto postavljenim modelima i obrascima, a savladane lekcije se ne dokazuju kroz ocjene već kroz događaje. Uz priču o školi moglo bi se raspravljati i o pesimističnim, realističnim te optimističnim učenicima, o najrazličitijim karakternim osobinama ljudi koje će utjecati na osobni razvoj te brzinu uspjeha, no ne želim otići u pretjerano širinu. Ostaje činjenica da svi učenici imaju isti cilj – koristeći svoje osobine, sklonosti i sposobnosti moraju savladati lekcije te završiti školu. Hoće li to biti više ili manje uspješno, u kraćem ili dužem vremenskom periodu, ovisi isključivo o njima.

Učeći tako kroz spoznaje, često sam posrtala i još uvijek posrćem, no također sam zbog upornosti, optimizma te podrške okoline još brže ustajala. Traganje za spoznajama nosi mnoge zamke. Najčešća je zavaravanje. Uhvatimo se rješenja koje nam se zbog prevelike želje čini sigurnim odgovorom na postavljeno pitanje te izmislimo niz opravdanja samo da, kako se kaže, to rješenje «drži vodu». Kada se samo sjetim svih veza sa dečkima iz mladosti... Zbog lude zaljubljenosti zatvarala sam oči nad nezaobilaznim razlikama, za svaki problem u vezi tražila bih krivca u njemu ili sebi i gledala u njemu princa na bijelom konju. Ljubav sam svodila na pojam «leptirića» u trbuhu, razigranog srca u njegovoj blizini, vatrometa strasti zbog dodira te sličnih prolaznih i nesigurnih stanja. O tome će više riječi biti u nekom od sljedećih zapisa. Ukratko, šapat instinkta ubrzo bi prerastao u spoznaju o neodrživosti veze, a zavaravanje je produživalo nemir pretvarajući ga u agoniju i nemoć zbog neodgodivog raskida. Savladavanje lekcije o odnosu partnera oduzelo mi je najviše vremena. S obzirom na moje, još uvijek mlade godine, vjerujem da još puno trebam naučiti.

Usko i neraskidivo vezano uz zavaravanje, vezan je i pojam želja koje spoznaju zbog svoje žestine čine gotovo nevidljivom. Čovjek je biće koje stalno trči za svojim željama i nikada se ne osjeća ispunjenim. Ukoliko ne nauči obuzdati proces, više nije u stanju zaustaviti te staviti pod kontrolu lančanu reakciju želja: jedna želja stvara drugu, druga treću i tako redom. Čim brže jurimo za željama, tim dalje se nalazi njihovo zadovoljenje. Nakon niza životnih maratona, više se i ne sjećamo za čime smo zapravo trčali. Karijera? Samodokazivanje? Priznavanje od drugih? Bogatstvo? Obitelj? Osjećamo i dalje potrebu za uspjehom, ali više nismo sigurni što uspjeh zapravo jest. Tu sam pojavu najčešće viđala kod bogatih i poslovno uspješnih ljudi jer u njihovim životima primjer utrke za željama najviše dolazi do izražaja. Zbog prirode posla, često sam imala prilike družiti se sa pripadnicima tzv. «jet-set»-a. Umjesto zadovoljnih osmjeha koje bi očekivao svaki sudionik trke za novcem da će vidjeti na licima onih koji su ušli u cilj, vidjela sam prazninu te čula priče od kojih sam se užasnula. Imali su sve što društvo od njih traži: menadžerske pozicije u jakim međunarodnim tvrtkama, visoke prihode i sigurne ušteđevine, prekrasne supružnike za kojima su se njihovi prijatelji zavidno okretali, djecu, vile i skupe automobile. Pa ipak, u ničemu nisu nalazili ispunjenje – njihov život svodio se na boravak u uredu i poslovna putovanja od 0 do 24, obitelj bi viđali u rijetkim prilikama, najčešće vikendom, u zarađenim prihodima zbog posla nisu imali vremena ni uživati, emocionalno zadovoljstvo tražili bi u ljubavnicama i ljubavnicima koje bi mijenjali poput čarapa (jer, naravno, niti jedan od tih nesretnih partnera nije mogao zadovoljiti njihovu glad za ljubavlju), jedinu sigurnost nalazili su u izjavi «ja imam»...U sljepilu i nezadovoljstvu životom, te bogate i slavne osobe više i nisu znale što je ljubav, svodeći je na prizemni osjećaj želje i privremenog zadovoljstva. Naravno, mnogobrojne i raznolike posljedice takvog kaosa ne trebam posebno niti spominjati: droga ili ostali oblici ovisnosti, promiskuitet, slabljenje imuniteta uz niz fizičkih i psihičkih bolesti uzrokovanih premorenošću te nezadovoljstvom, iskrivljeno i nakazno ponašanje kao odraz samoobrane vlastite nesigurnosti, rastavljeni brakovi, nesretna djeca koja pokušavaju prizvati pomoć kroz različite oblike neprihvatljivog ponašanja itd. Sigurna sam da će svaki psiholog, sociolog ili psihijatar tu pojavu opisati i protumačiti bolje od mene. Ostaje činjenica da ti ljudi najčešće više nisu u stanju prepoznati svoje spoznaje, a time niti sebe, pa na kraju postaju u potpunosti autodestruktivni, zarobljeni u limbu u kojemu sve gubi smisao, no ipak su prisiljeni postojati.

Dolaženje do spoznaja zahtjeva postojanje mehanizma životnih kočnica koji ćemo dobrovoljno ili prisilno pokrenuti, stati i zapitati se tko smo, gdje smo i kuda idemo. Ako to nismo u stanju svjesno učiniti kao što je česti slučaj sa materijalno bogatim ljudima, tada se organizam sam pobrine kroz postojanje anksioznih stanja ili primjerice kroničnog umora koji naprosto blokiraju naše kretanje te prisilno tjeraju na suočavanje sa sobom. U uvodu sam rekla da ću ispričati svoju priču. Dakle, imala sam sreću da sam u većini slučajeva bila svjesna svog života i postupaka, no prošla sam i period automatskog pokretanja kočnica. Iako moj primjer nije tako drastičan niti tragičan, bio je dovoljno upečatljiv i poučan da na njemu savladam lekciju o spoznaji sebe. Imala sam svega dvadeset godina kada sam morala stati. Do tada sam bila neodgovorno i, blago rečeno, šašavo stvorenje: uskakivala sam iz veze u vezu, na fakultetu sam kao i u životu bila kampanjac, pa je period studiranja postao noćna mora, a da ne govorim da o posljedicama svojih postupaka i njihovom smislu uopće nisam razmišljala. Nisam više znala što zapravo hoću, sa kime želim biti, što u životu želim raditi, u što vjerujem, što me čini sretnom. I tada sam se našla, objašnjeno šahovskim vokabularom, u pat poziciji – bilo je neminovno da ću izgubiti godinu na fakultetu, započela sam vezu sa današnjim zaručnikom koji je moje emocije pretvorio u kaos jer je bio drugačiji od ostalih partnera, a dotadašnja sigurnost u obitelji poljuljana je sa dva gubitka i sprovoda u samo mjesec dana: najprije je umro očev djed koji je bio kamen temeljac i noseći zid šire obitelji, a zatim je u stravičnoj prometnoj nesreći o kojoj su mediji danima pisali i govorili, poginuo očev brat. Spoznaje su nicale jedna za drugom: život jest fizički konačan – iako to znamo od djetinstva, teško prihvaćamo činjenicu dok se napokon sa smrću ne upoznamo. Ne znam što želim od fakulteta, niti što ću u životu raditi. Ne znam što me u vezi zadovoljava niti želim li uopće nekakvu vezu. Ne znam tko sam i sebe više ne prepoznajem. Škripa tih kočnica bila je bolna i glasna; uslijedile su tri i pol godine kronične anksioznosti, odnosno nedefiniranih strahova. Osjećala sam svakodnevni strah od smrti iako fizičkog uzroka koji bi do toga doveo nigdje nije bilo – oblijevao bi me hladan znoj, srce bi podivljalo i preskakivalo, grlo bi se osušilo te bih teško disala i gušila se. Ništa me više nije ispunjavalo niti radovalo, svake noći bih plakala ili se tresla od straha dok od premorenosti napokon ne bih zaspala. Društveni život sam u tom periodu izgubila jer sam se stalno bojala da će mi pred ljudima pozliti, da ću završiti u bolnici, da ću umrijeti od infarkta i sl. Čak sam izbjegavala i vozila javnog prijevoza zbog klaustrofobije i straha od gomile ljudi koja mi nije dozvoljavala disati. I što je najgore od svega, osjećala sam se užasno usamljenom iako sam neprestano bila okružena okolinom koja me nesebično podržavala te mi nastojala pomoći. U takvom sam stanju i nastavila vezu sa zaručnikom, tada mladim, ali pouzdanim i strpljivim momkom koji je i bez riječi razumio što želim. No, iako je bio neprestano uz mene, sve sam se više zatvarala svjesna da sam se rodila sama, da živim sama te da ću podjednako sama i umrijeti. Nikada neću biti dovoljno zahvalna na tom periodu jer sam tada napokon počela osluškivati svoj glas. Tada sam shvatila da se u ničemu materijalnom niti prolaznom ne nalazi moje ispunjenje, te sam se počela slabašnim koracima kretati putem koji mi je određen. Svaki korak bio je obilježen pravilnim tumačenjem putokaza koji su se pojavljivali. Tako je primjerice na prvome pisalo: zašto si nesretna? Jer više ne poznajem sebe, niti čujem svoje srce. Nekoliko koraka dalje priča se nastavljala: što ti u životu nedostaje? Sigurnost koju sam osjećala još kao dijete ispunjena vjerom i neupitnim osjećajem Božje prisutnosti u svojoj blizini koji je utjecao svaku moju odluku. Što zapravo želiš? Vratiti vjeru u sebe konačnim suočavanjem sa onime što jesam, kako svojim prednostima, tako i svojim nedostacima. Naučiti voljeti svoju nesavršenost. Takvi odgovori bili su moje spoznaje, putokazi prema samoj suštini mojeg bića. Osvijestila sam i činjenicu da sreća nije univerzalan pojam. Kao što je moja majka govorila: «Netko će rado ugostiti čovjeka koji će mu zakucati na vrata. No taj isti čovjek neće biti rado viđen gost u nekoj drugoj kući.»

U tom, kako ga nazivam, mračnom Srednjem vijeku svog života, shvatila sam pravu vrijednost spoznaja. Također sam naučila da će moj život općenito biti temeljen na osjećajima prema kojima sam se oduvijek ravnala. Još sam u trbuhu, kako su mi pričali, bila ovisna o dodirima i nježnosti. Kad bi majka stavila ruku na trbuh ja bih na to mjesto okretala glavu i odmah se smirila. Takva sam bila u djetinstvu kao i u životu. Sve spoznaje dolazile su od čistih, jasnih, te nedvosmislenih istina srca. I danas sam mišljenja da bi nam život svima bio lakši i ugodniji, samo kada bismo poslušali drevne zapise o našoj istini koji su upravo u srcu napisani.

- 10:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.06.2004., srijeda


Malo digresije...
Kad sam jutros stavila svoj prvi zapis (copy-paste) htjela sam ovaj blog isključivo i samo posvetiti nečemu što sam počela pisati prije otprilike mjesec dana. I kako to obično biva, bio je dovoljan samo kratki put od kuće do posla kako bih shvatila da u tom već napisanom tekstu toliko toga nedostaje, da sam tek na samom početku potrage za sobom i da se misli umnažaju toliko brzo da ću tek u zrelosti tog fantastičnog procesa biti u stanju sažeti nekoliko smislenih rečenica. A taj će proces sigurno trajati do kraja mog života, pa bi tako i njegova zrelost mogla biti još jako daleko...

I tako se ponovno postavlja pitanje zašto ovo radim? Moj razlog leži u složenim situacijama, stanjima sveopće ljudske te osobne svijesti, emocionalnog i duhovnog razvoja, u gorućoj potrebi da izrazim sebe te da pronađem svoje istomišljenike (svoje pleme). A da bih se negdje napokon barem okvirno pozicionirala, potrebno je da prikažem svoje ja - tko sam, što sam, što želim, kuda idem...
Ovo pišem da izrazim sebe, jer samo otvarajući sebe prema svijetu možemo stvoriti mogućnost da se svijet otvori prema nama. Ta potreba je toliko jaka da mi se sve u životu čini samo oruđem u postizanju cilja - spajanju sa (kako Coelho kaže) Bogom, Dušom Svijeta, Prirodom ili ma koji izraz koristili. Tu nije riječ o fanatizmu, niti o želji da druge prilagodim sebi, da promijenim njihove putove. Nije riječ niti o ispiranju mozga pričom kako imam odgovore na sva pitanja, kako znam što je prava istina i kako ne mogu pogriješiti niti promijeniti mišljenje. Ja jesam dijete i još sam daleko od odrastanja. Učim na principu pokušaja i promašaja, na svojim greškama. Nedavno sam gledala film (doduše pomalo sladunjav) o Helen Keller, američkoj spisateljici koja je u dobi od 19 mjeseci oglušila i oslijepila. Zahvaljujući strpljenju njezine učiteljice Anne Sullivan naučila je govor ruku (dodirom) te Brailleovo pismo - naučila je izraziti se. U tome je filmu bila sjajna scena u kojoj učiteljica očajava jer je malu Helen naučila riječima koje razlikuje poput psa, ne razumijevajući njihov smisao. U trenutku očaja je zavapila "kada bih ti mogla dati samo jednu riječ, jednu jedinu riječ koja će te otvoriti". U sebi prepoznajem psa, nekoga tko je naučio puno riječi, ali još uvijek ne razumije njihov smisao. Moj životni put se svodi na spoznaje, vidim nizove znakova, svaki dan je novi školski sat. Svjesna sam da dobivam poruke te ih duboko u sebi pohranjujem, ali sam podjednako svjesna da je riječ o komadićima mozaika kojemu još niti ne naslućujem konačni izgled.

Danas sam razmišljala o rečenici A. Sullivan - da mi je shvatiti jednu jedinu riječ pa da napokon otvorim oči... Čitala sam dosta, slušala još više; svaki puta sam se na svojevrstan način razočarala. Puno je onih koji govore isto, koji su već odavno došli do zaključaka koje sam u svojoj duhovnoj umišljenosti smatrala vlastitim izumom. Kada me je period ogorčenja prošao, pažljivije sam te ljude slušala i neprestano mi se ponavlja isto zapažanje: svijet je došao u period u kojem su se ljudi otvorili porukama. No, i dalje mi se čini da ne razumijemo njihov smisao. Rodile su se bezbrojne teorije, postoji nebrojeno mnogo interpretacija, stvaraju se sekte brzinom cvjetanja tratinčica u proljeće, okreću se leđa organiziranoj religiji kao da baš ništa u njoj nije ispravno. Kao da ponovno bezglavo teturamo u novi ekstrem čije posljedice ne mogu niti naslutiti. Sigurno je samo jedno - nešto se zaista događa, počinje novo doba, sazreli smo dovoljno da prihvatimo veći broj poruka nego što smo bili u stanju prije nepunih 100 i više godina. Vidjet ćemo koliko će nam još trebati da te riječi shvatimo.

Pa da se vratim sebi: i ja sam na tom putu, ali sada su mi oči otvorene više nego što su bile prije. Nemam pravo ikoga mijenjati i nemam pravo nametati svoju istinu. Jedino moje pravo jest da ispričam svoju priču i pustim drugima da sa njom rade što hoće. Imam pravo i iskoristiti njihove povratne informacije te kroz njihove oči gledati sebe učeći o sebi. I pokušati shvatiti barem jednu, jedinu riječ...



- 09:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Uvod
Ja sam dijete svemira. I baš kao i sva živa bića i stvari na kugli Zemaljskoj, imam pravo biti ovdje. Pripadam Indigo generaciji, tako barem kažu, i imam svoje pleme. Volim život i beskrajno uživam u toj školi koju sam u nekoj drugoj dimenziji odabrala. Vjerujem u jednoga Boga, u ljubav kojom je stvarao i Njegovu sveprisutnost. Razgovaram sa Njime svakodnevno i dobivam izravne odgovore kroz simbole i emocije. Svjesna sam svojeg postojanja i vjerujem u predodređenost, zakone uzroka i posljedice te pojedinačnu neprocijenjivu vrijednost svega živog i neživog u jedinstvenom remek-djelu života. Odrastala sam okružena mirom, ljubavlju i radošću, puštena da u slobodi misli tražim svoje istine. Daleko sam od završne «diplome», nemam konačne odgovore i ne znam hoću li ih ikada pronaći, ali uživam u njihovom traženju. Nisam iscjelitelj, prorok niti mudrac, samo sam još jedna u nizu osoba koja je život posvetila emocijama, ne nalazeći užitak samo u primanju već i davanju. I vidjela sam okolinu da ih spremno prima – što više dajem, još više želim dati.

Zato pišem: ne da bih dala odgovore koje nemam, već prikazala samo djelomična rješenja koja manje sretni ljudi nisu u stanju pronaći. A uvjerila sam se da čak i takva, djelomična rješenja mogu promijeniti život i pomoći nam da osjetimo radost i užitak, no prije svega mir sa sobom, pa tako i sa drugima. U mračnom, materijalnom dobu u kojem živimo, zaboravili smo slušati svoje srce koje nam neprestano šapuće i govori – čujemo samo iskrivljene informacije, pri tome iz dana u dan gubeći svoju osobnost. Propagandne poruke kojima smo okruženi kažu da ćemo biti sretni ako nađemo savršenog partnera, odgojimo dvoje savršene, zdrave djece i izgradimo kućice u cvijeću konzumirajući uz to određene proizvode. Svakodnevno nam se kroz razne poruke prodaje stil života koji nam postaje i osnovni cilj: nesretni i izgubljeni u duši prihvaćamo slamke spasa. Utješne slikovnice postaju katalozi u kaslićima koje svakodnevno, poput napuštenih siročića listamo te o njima sanjamo. Nestala je ravnoteža duha i tijela, potrebe kojih nismo ni svjesni ostale su nezadovoljene i vrište duboko u nama. Njihov glas doživljavamo kao jeku u trenucima tjeskobe i anksioznosti, kronične premorenosti životom i depresije. Tek tada stajemo pritajući se gdje smo pogriješili i što nam nedostaje? Imamo partnera po svojoj mjeri, imamo dječicu, imamo kućicu u cvijeću, pa možda čak i bazen uz izdašni račun u nekoj od stabilnih, stranih banaka, no ipak nemamo ništa? Ili nemamo ništa od navedenog, no odjednom nemamo niti sebe?

I ja sam morala jednom u životu stati, a jedino rješenje bilo je u potrazi za sobom. Sve je izgubilo smisao i vrijednost, ništa me nije radovalo, srce više nisam čula, a svaka je noć predstavljala užas i suze. Smrt je bila naizgled toliko blizu, a osjećala sam da ništa ne ostavljam ovome svijetu osim još jedne izgubljene djevojke koja će brzo nestati u zaboravu. Neka bude volja Tvoja... Tada sam po prvi puta stala i počela osluškivati glasove koji su s vremenom postajali sve jasniji. Danas su vrisak moje istine koji više ne želim zadržati za sebe jer će možda nekome, jednako potrebitom, postati iskre koje će zapaliti njegovu/njezinu osobnu i jedinstvenu vatru. Ako će vam i djelomično pomoći u najvećoj od svih naših osobnih avantura, a to je u potrazi za Sobom, tada je moj cilj ispunjen. Želim sa vama podijeliti svu veličinu i radost otkrivenih osjećaja koji su naša elementarna potreba kao hrana, voda ili zrak koji ispunja naše biće životnom energijom.

Doživljavala sam da me pitaju otkuda moj optimizam, gdje crpim toliku energiju i kako mogu voljeti sa tolikim žarom. Ovo će štivo biti moj odgovor, bez garancije da će čitatelji osjetiti iste emocije i krenuti istim putem. Jer samo u svakom od nas pojedinačno leži i naša istina, svrha, pravi odgovor. Ne postoji univerzalno rješenje za sreću, ali postoji univerzalan ključ – naše srce. Ako ga naučimo slušati, svi će nam odgovori biti ponuđeni na dlanu. Tada je život lak, a svako breme postaje blagoslov te nas vodi do pravih odgovora. Ne tražim od vas da mi vjerujete jer niti ne nudim neku novu religiju. Vjerojatno i ništa od onoga što ću napisati neće biti neka novost – jer i moji su učitelji bile razne knjige, tekstovi (poput primjerice Desiderate iskorištene u prvoj rečenici), osobe, pa čak i životinje i biljke – njihove sam poruke integirala i iskoristila, kao što ćete možda i vi iskoristiti moj glas. Ne tražim niti da nerado čitate ove zapise, ne želim da mi pamtite ime jer moje ime nije važno. Želim samo da ga iskoristite, ukoliko to osjetite potrebnim, kao možda još jedan u nizu putokaza u traženju vaše osobne istine. Ali važno je znati - moj put nije i vaš put iako ponekad možemo ići paralelno ili se sretati na križanjima naših puteva. Sigurno je samo da se krećemo prema istom cilju ma kakav on bio i ma kako ga zvali. Zato je sve što ću učiniti jest ispričati vam svoju priču – ne kronološkim redoslijedom već kao dijelove života koji su mi iskristalizirali određena pitanja te ponudili adekvatne odgovore.

- 06:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se