Srpanj 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

+/-

India Keen

India

Likovi

Corvus Corax
Corvus
Simpatičan, ponekad djeluje hladno i rezervirano, ali uvijek nudi rame za plakanje. Voli metloboj i glazbu, iako uvijek izgleda pomalo nezainteresirano.

Calla Lilly
Calla
Jednostavna, maštovita, bez previše smisla za humor, dosljedna pravilima, uvijek brani svoje priajtelje.

Herold
Herold
Nespretan, veseo, zaluđen metlobojem, uvijek nesretno zaljubljen, odličan tragač, dobronamjeran.


Aton
Aton
Šarmer, društven, zaljubljenik u metloboj, lovac u svakom pogledu osim onom bezjačkom koji uključuje pušku, simpatičan, ali malo previše koncentriran na sebe, a premalo na druge

Hylidae
Hylidae
Nesretna, bogata, navikla na novac, pomalo razmažena, tiha, nježna, osjetljiva, boji se promjena.

Felis Rufus
Felis
Corvusov cimer, predstavnik doma (tu ulogu shvaća preozbiljno), živcira ga sve što Corvus radi, pogotovo cigarete u sobi, ali mržnja je obostrana

Ramona Cavalier
Ramona

Daniel Silver Tepeš

May Stox
May

Alison Amy Jackson
Alison

Ljudi koje čitam:

Amanda Neith
Amaris Mae Smith
Amelie Delacour
Catherine Jones
Daniel Silver Tepeš
May Stox
Mia Black


Oni koji su otišli:

Aisha Black
Alison Amy Jackson
Analena River Fox
Angie
Charlotte Jane Duerre Forris
Crystal Corvin
Della Cecilly
Merideth Harris
Ramona Cavalier (H.)
Ramona Cavalier (E.)

Corvus Corax- priča će biti objavljena... samo je pitanje vremena

Od 23.12.2007.
easy tracker


Ako netko zeli popričati, moj msn:

india.keen@hotmail.com

Moj privatni blog:
Dijete

Smjernice


ŠKOLA ARAWN

Photobucket

Branwen:
Prima učenike plave krvi, plemiće tj. one koji daju najveće donacije. Iako je rečeno da su svi učenici jednaki, to nije tako. Ovo je dom s kojim dobijaš privilegije i poštovanje. To je prva podjela koju rade. Ako si plemić onda ne možeš završiti u nijednom drugom domu. Rivalstvo unutar doma i šepirenje pred ostalim učenicima. Umjetna raskoš i sreća.
Predmeti: obvezni + predmeti bilokojeg o domova
Boja: crvena

Llyr:
Prima učenike koji vole umjetnost. Umjetniče duše, oni koji levitiraju između stvarnosti i mašte. Najčešće su tu učenici snenog pogleda i jedva primjetnog osmijeha.
Predmeti: povijest umjetnosti(likovna, glazbena i književnost); praksa; maštovitost
Boja: ljubičasta

Pwyll:
Prima definitivno najzanimljivije ljude. Nema nekog određenog kriterija, ali većinom su čudaci u potpuno pozitivnom smislu te riječi. Veseli, ali oštri u kritikama. Iskreni. Naginju k Aritmanciji. Vole brojeve, pravilnosti, simetričosti i promišljanje o važnim životnim pitanjima. Dobri su govornici, pa nikada nije dosadno.
Predmeti: mišljenje(apstrakcija, realnost); uzročna magija; posljedična magija
Boja: plava

Efisen:
Oni su sportaši. Zaljubljenici u metloboj, budući reprezentativci. Do škole im nije stalo,ali kako je obrazovanje ipak važno, imaju manje zahtjevan program što se učenja tiče.
Predmeti: letenje; klizanje; teorija i povijest metloboja; teorija i povijest Hretkaraha
Boja: narančasta



Image Hosted by ImageShack.us

23.07.2008., srijeda

3. poglavlje

Stanje u školi nije se promjenilo. Još uvjek me zanimao Felis, a moji posjeti društvenoj Brenwena postali su sve učestaliji. Tako sam se u srijedu ujutro prije predavanja zaputila do Corvusa pod izlikom da trebam cigaretu. Nisam bila pušač, no s ponekad sam imala potrebu da osjetim kako mi katran blokira pluća i nikotin kola žilama.

«Hej, Corvuse...» - tiho sam ga oslovila otvarajući vrata sobe.

Sjedio je na krevetu i prekopavao ploče, uvlačeći dim kao da mu je to posljednja cigareta koju će popušiti u životu. S pločama u rukama i cigaretom u ustima, okrenuo se i ispitivački me odmjerio.

« Kei kufac rajš ofdje?»
« M-molim?»
Spustio je ploče, uzeo cigaretu u ruku i ponovio pitanje:

« Koji kurac radiš ovdje?»

Dok sam objašnjavala razlog mog dolaska, u pozadini se čulo njegovo kašljucanje.

«Uzmi, na stolu su » - još uvjek kašljući mahnuo je prema drvenom stolu.

Sa stubišta je dopirao Hylidaein glas. Brzo sam spremila cigaru i stavivši prst preko usana pokazala Corvusu da šuti. Kratko je kimnuo, kada je uletjetjela Hylidae.

« Koji kurac ti ovdje radiš?» - ponovio je pitanje, ovaj puta upućeno drugoj osobi.
«Išla sam.. Čeka... Traž.... Ovaj, mislila sam da sam čula Indijin glas. Ah, da, bila sam u pravu!» - pogledala sam je a u očima mi je treperio veliki upitnik.

Slegnula je ramenima, a njen pogled je govorio: «Što me tako gledaš?!»
Shvatila sam pravi razlog njena dolaska i nisam mogla suspregnuti smjeh. Onaj upitnik iz mojih očiju sada se preselio iznad Corvusove glave.
Hylidae se udobno smjestila na krevet pokraj Corvusova mačka Kierona i mazila ga po glavi.
Corvus je, glatko ignorirajući našu prisutnost, nastavio s prekopavanjem ploča tražeći onu pravu,a ja sam se još uvjek cerekala strovalivši se na Felisov krevet. Sobom je odjeknuo zvuk gitare – nerazumnjiv akord odsviran mojom glavom.

« Zvučalo je gotovo kao A-dur » - osmjehnuo se, a zatim dodao - « Felis će te ubiti! »
«Aaa.. gdje je on?» - nonšalantno sam upitala češkajući 'muzikalni' dio glave.

«AHA! Ipak te...» - zašutio je u pola rečenice, primjetivši moj sreljajući pogled i lagano odmahivanje glavom prema Hylidae - «Izgledam li kao njegova SJENA?! »

Kieron se trgnuo, protegnuo, skočio na pod i počeo se vrtjeti oko svoje osi ganjajući vlastiti rep.

« Ne budi neozbiljan.» - dobacio mu je Corvus.
« Ma nemoj tako, baš je sladak, podsjeća me na mog Enya!» - Rekla sam razdragano na što je Corvus reagirao preneraženim pogledom ispod obrva, dok se Hylidae smijuljla na svom kraju kreveta uživajući u Corvusovoj blizini. Svi su moji ljubimci gajili određenu simpatiju prema Corvusu iz nepoznatih razloga, čime on nikada nije bio oduševljen.

*****

« Ramona, jesi možda vidjela...» - ulazeći u sobu zastala sam u pola rečenice.

Na krevetu je, osim Ramone sjedila May – Atonova cura.
Bacila sam dvije velike, debele, teške knjige na krevet.

« Što ti je to?» - upitala me May zbunjeno promatrajući knjižurine.
« Ma, razmišljam o kupovini novog kućnog ljubimca, pa malo istražujem... da znam koliko bi mi vremena koji od njih oduzeo.»
« N-n-novog lj-ljubimca?!» - Ramona je bila potpuno šokirana.
«Da. Moram naći zamjenu za mog malog Enya.»

«Malog? MALOG?! Imao je tri metra!!! Prije tri godine imala je žabu. Odvratnu, ljigavu, zelenu žabu koja me užasavala. Žaba je uginula, ali onda je India odlučila unjeti malo novosti u svoj život, a moj do kraja zagorčati. Pa si je lijepo nabavila PITONA! Na svu sreću, njemu je muke skratio neki bezjak i odrubio mu glavu. Ova je naravno poludila, bila je skroz u komi, pa me godinu dana nije terorizirala životinjama.» - Ramona je sasvim jasno pokazala svoje neslaganje s mojom odlukom o nabavci novog ljubimca.
Glas joj je odavao paniku - «Tko zna šta će sad dovući...»

Moj Enyo ju je izluđivao. Nikad neću zaboraviti izraz na njenom licu kada se jedno jutro probudila obavijena hladnim zmijskim tijelom. Njen vrisak je zasigurno probudio sve uspavale ljude i duhove kilometrima unaokolo. Večer prije je zaspala pod utjecajem sedativa (Majka mi je bezjačka lječnica, pa ja s vremena na vrijeme pokupim pokoju tabletu iz bolnice. Ok, malo više tableta. Ali me još uvijek nisu uhvatili.)
Taj put sam možda malo pretjerala... Još uvjek joj dugujem za razlivenu tintu. Ovog puta sigurno neće biti sedativa...

« Ramona, nisam ovdje da bih raspravljala o mojim kućnim ljubimcima. Jesi možda vidjela moje sunčane naočale?»
« Koje?»
« One sa crnim okvirom.»
« Ne.. Jesi provjerila džepove pelerine?»

Puhnula sam. Mogu provjeravat džepove koliko hoću, svejedno neću naći ono što tražim.

«Accio naočale.» - Iz džepova je izletjelo devet pari naočala.
May je bila šokirana.
« Kako... Kako ti to stane u džep? Tu je barem deset...»
« Devet.» - ispravila sam ju.
« Imam ja tu svašta... štapić, kopče za kosu, neke knjižice, par šilterica, ... Što god ti zatreba.»

Zadužila sam Ramonu da joj objasni moje džepove i laganim korakom, s naočalama na nosu i jednom od dviju knjiga pod rukom, krenula u perivoj.

Izašla sam iz škole i zastala na stepenicama. Priraslo mi je srcu ovo mjesto. Nisam mogla ne pomisliti na činjenicu da će mi sljedeća godina biti posljednja ovdje. Okrenula sam se prema perivoju. Livada, još uvjek kričavo zelene boje protezala se ispred ulaza u perivoj. Sam ulaz sastojao se od velike kamene volte i početka stazice koja se račvala i vijugala čineči tako mrežu stazica. Volta je bila poklon učenika završnih razreda prije tri godine, kada su se pokušali odužiti za stečeno znanje i zahvaliti za sedam godina 'mučenja'. Na njoj su bile ispisane riječi 'Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate' (Natpis s ulaza u Danteov Pakao: 'Ostavite sve nade iza sebe, vi koji ulazite'). Mislim da je to zapravo bila metafora koja se nije odnosila na ulazak u perivoj nego na napuštanje sigurnosnog plašta škole i koračanje stazom života...

Šetala sam tako tom stazicom i sjela na jednu klupicu. Bila sam okružena crnogoričnim stablima, u tome je bila posebnost ovog mjesta. Jedno jedino stablo u čitavom perivoju bilo je listopadno. Bio je to jedan veliki, stari hrast u kojem su bila urezana imena većine učenika koji su pohađali ovu školu. Tako sjedeći imala sam lijep pogled na jezerce koje se nalazilo u središtu perivoja iako je bio neograđen pa nitko nije znao gdje točno završava. Držeći knjigu na koljenima, promatrala sam kako se neki trećaši navlače uz sam rub jezera. Jedan od njih gotovo je upao unutra, zagazio je u vodu, zaletio se u svoje prijatelje nakon čega su, smijući se, svalili na travu. Njihov smjeh popraćen pokojim jaukom vratio me u prošlost.
Sjećam se, iako mutno,kada sam prvi put upoznala Atona i Corvusa.
Bilo je to prije dvije godine za vrijeme ljetnih praznika kada sam od čitave ekipe poznavala jedino Herolda. Sjedila sam na zidiću ispred zgrade, kada sam začula poznat glas.

« India! Što ti radiš u mom gradu?»
« Herold, ja živim ovdje! Vidiš u ovoj zgradi, tu gore...» - odvratila sam upirući prstom u zgradu iza sebe.
« Da, joj... Zaboravio sam... pa da! Mi smo se ovdije negdje i upoznali! I kako život?»
« Jedva čekam školu. Umirem ovdje!»
« Zašto?»
« Pa dosadno mi je!»
« Zar nemaš neke frendove?»
« Ne družim se s bezjacima. Plaše ih moji ljubimci.»
« Ako hoćeš, možeš mi se pridružiti. Idem s Atonom i Corvusom na neki... ma neam pojma, party valjda. Ili koncert. Nisam sasvim siguran.»
« Rado! Samo da odnesem ovo kamenje gore. Nabavila sam dvije pirane pa moram ukrasit akvarij.»

Ispostavilo se da je to bio bezjački party. Znate, hektolitri alkohola, dimna zavjesa... standard. To je bilo prvi puta da sam ja razgovarala sa Corvusom ili Atonom. Naravno, party je bila Atonova zamisao, a Corvus je nekoliko puta u toku večeri prezirno puhnuo na domaćinov izbor glazbe. Samom svojom pojavom me nasmijavao. Izgledao je kao da je upravo izašao iz prašume. Razbarušena kosa, podočnjaci, cigareta u ustima, nekakva košulja, dva ili tri broja veće traperice (i to još prekrivene nekakvim crnim flekicama) i kao točka na i – razvezane radničke cipele. Aton kao da je kopirao Corvusov klošarsko-buntovnički stil. Samo nije imao toliko flekica na hlačama. Ukratko, njih dvoje jedan do drugog izgledali su kao jednojajčani blizanci koji su godinu dana proveli na pustom otoku. Malo prašine po licu i mastan odsjaj kose upotpunili bi dojam.
Herold me predstavio, na što je Corvus kratko kimnuo glavom a Aton se široko nasmješio pokazujući pritom svoje savršene bijele zube. Već nakon nekoliko trenutaka bilo mi je jasno koliko mi njihovo društvo godi. Corvus me, premda toga nije bio svjestan, opskrbljivao cigaretama (ako je i primjetio da mu cigare nestaju, nije ništa rekao), Aton se pobrinuo da mi čaša ni u jednom trenutku ne bude prazna a Herold... Herold je bio zaokupljen svojim stopalima (posljedica konzumacije alkohola – uvjerenje da ima divovska stopala).
Kako je večer odmicala, sve sam više vremena provodila s Atonom. Neznam točno o čemu smo razgovarali ali bilo je u njemu nešto što te zavede bez obzira na otpor tvog zdravog razuma. Moram priznati da me u potpunosti očarao, iako je djelomice bio zaslužan za moju najveću blamažu u životu i trodnevni mamurluk. Mamurluk sam preboljela, ali karaoke nikad neću.

Iz prošlosti me trgnuo kres upaljača i dim cigare.

« Corvus » - polako sam se okrenula prema njemu.
« Stojim ovdje već petnaest minuta. Gdje si se ti izgubila?»
« Razmišljala sam o našem upoznavanju.... Pokušavam se sjetiti kad sam točno postala dio ekipe.»
« To je nemoguće odrediti.»
« Vjerovatno.»

Šutke smo promatrali jezerce, kada se Corvus počne smijati. Nije to bio neki obični smjeh, bila je to neka neobična kombinacija hihota rumenih, seoskih djevojčica i demonskog cereka.

« Baš ti je trebao onaj mikrofon, Britney?»

Zakolutala sam očima: « Ne zovi me tako»
« A daj, moraš priznat da je bilo smješno!»
« Nije u tome poanta.»
« Ne, nego u tome da se više ne kladiš na rezultate utakmica, naročito ne s Heroldom.»
« Pa, može se reći da sam te večeri puno naučila...»

Moje prvo i posljednje opijanje. A oklada koju sam izgubila nije olakšala stvari. Izvukla sam se iz atonova zagrljaja i odteturala do djevojke koja je držala mikrofon. Pružila mi ga je uz prethodnu najavu i pustila pjesmu.
Splet okolnosti.
Pjevala sam pod utjecajem alkohola.
Pjevala sam pjesmu koju nisam znala.
Pjevala sam pjesmu Britney Spears.
Pjevala sam... očajno.

Zbog alkohola, treme ili klecavih koljena moj ne baš bajan glas izmjenio se i ja zapravo nisam pjevala. Bio je to savršen niz cijuka, jauka, pokoja riječ, pa još malo zavijanja (kao što to rade mačke u doba parenja). Na (ne)sreću Herold je bio u blizini pa je odlučio zaustaviti to mučenje. Prebacio je moju ruku preko svog ramena i uhvatio me za struk. No, moje me noge nisu slušale. Splela sam se o žicu mikrofona, Herold se spotaknuo preko moje noge i oboje smo tresnuli koliko smo dugi i široki praćeni smjehom i ovacijama okupljene mase.

« Čuj, Britney, želio bih te angažirati za svoj rođendan. Koliko si mi spremna platiti?»
« Prestani, molim te. To je bilo prije sto godina!»
« Očito imaš jako iskrivljenpojam vremena. A osim toga, kome možeš biti zahvalna što te dovukao do kuće, sobe, kreveta?»
« Tebi.» - uzdahnula sam.

Naposljetku sam se i ja počela smijati.... Sjedili smo tako na klupici u perivoju i cerekali se anegdotama iz prošlosti...

*****

Ostala su još dva dana do bala, a ja još uvjek nemam haljinu. Niti jedna nije zadovoljavala moje kriterije.

« Calla!» - uzviknula sam kada sam je napokon ugledala na hodniku.
« Reci.»
« Trebala bih uslugu. Imaš vremena?»
« Ovisi.»
« Zamolila bih te da mi nacrtaš nešto.»
« Za to uvjek imam vremena! Dođi, idemo u moju sobu.»
« Hvala! Spasila si me!»

*****

« Herold, znaš li možda nekog tko ... ovaj.... zna... zna sa škarama?»
« Svi znaju sa škarama.»
« Ma ne, mislim... ma zaboravi.»
« Ne, zašto ti treba netko 'ko zna sa škarama?»
« Ne sa škarama nego... rekla sam ti da zaboraviš. Znam koga ću pitati.»
« Zašto uvjek misliš da sam glup?»
« Molim?! Odkud sad to?»
« Gle, India, možda jesam smotan k'o špageti na vilici, ali nisam idiot. Kad god te nešto muči ili ti nešto treba najprije dođeš meni, ali nikad ništa ne kažeš do kraja. Uvjek ušutiš u pola rečenice ili jednostavno kažeš da nije važno, nakon čega brže-bolje odeš do Corvusa ili Hylidae i jednom od njih dvoje sve ispričaš. Sigurno imaš svoje razloge, ali ja ih ne razumijem.» - okrenuo se na peti i odjurio.
Nisam krenula za njim.
Nisam ga pokušala zaustaviti.
Nisam se ni pomakla.
Samo sam stajala poluotvorenih usta i zurila u stepenice kojima je nekoliko trenutaka ranije odjurio Herold. Vjerovatno bih prenoćila tako da me Hylidae nije uhvatila za ramena:

« India! Jesi li dobro? Što se dogodilo?»
« N-n-ništa.»
« Nešto se dogodilo, piše ti na licu!»
« N-ne. Samo.... Herold... ljuti se.»
« Na koga?»
« Mene.»
« Zašto?»
« Nisam sigurna.»
« Rješit ćete vi to. Ne brini.»
« Valjda.. Hy, ti znaš nekog tko zna sa škarama?» - bacila je pogled na papir u mojoj ruci i kimnula.
« Odlično.» - jedan problem rješen.

Bojim se da će drugi biti malo kompliciraniji.


;

03.01.2008., četvrtak

2. poglavlje

«RAMONA!!!» -vrisnula sam.
«Zaboga, to je samo jastuk.» - bila je to moja cimerica, Ramona Cavalier. Dobro dijete. Uzorna je učenica, odgovorna, ma pravi anđelčić.

«Koji je 'slučajno' sletio na mene. Prolila si mi tintu po pismu. Sad moram ponovo... Kad te ja...»

Prepirku je prekinulo tiho, jedva čujno kucanje.

«Daaaa...» -odgovorile smo uglas.
Vrata su se otvorila, a iza njih je provirila sićušna drugašica kuštrave, plave kose, Marylinn.Neznam zašto, ali uvijek je u meni izazivala neko sažaljenje. Možda zato jer je bila tako mala, plaha i pomalo zbunjena. I nevjerovatno tiha!

« India, trži te Herold. Rekao mi je da ti kažem da će te čekati kod drveta desno od lijevog iza perivoja kod ulaza u perivoj. Ili je bilo drvo lijevo od desnog ispred perivoja iza ulaza. Neznam, zbunio me... Oprosti.»

Jedva čujno i u jednom dahu izrekla je, zapravo prošaptala ovaj mali monolog, nakon čega me pogledala onim svojim velikim smeđim očima punim prikrivenog straha.
Nisam se mogla suzdržati od smijeha.

« U redu je Marylinn, znam na što je mislio, drvo lijevo od hrasta, odmah iza ulaza u perivoj. Gledano sa sjevera.... (Ramona se cerekala) Hvala ti.»

«Ni ne pokušavaj! Nisam još završila s tobom.» - doviknula sam Ramoni dok se ona ''neprimjetno'' pokušala izvući iz sobe.

« I sama znaš da jesi» -nasmijala se i zatvorila vrata.

«To TI misliš...» - prošaptala sam.
U glavi se već kovao plan....

*****

«Herold!»
«Hej, dobro da si došla.»
«Da, reci, što se dogodilo?»
«Aton ima novu curu!!!»
«A daaa... kad prije? Bah, to je Aton.... Jedan dan njemu je i više nego dovoljan»

Smijala sam se.
«I zbog tog sam trača ja morala dolazit?»
«Da... Ne. Zapravo, da...»
«I onda kažu da su cure tračare. Nisu upoznali tebe!»
«Ma, zapravo, htio sam te pitat imaš li plan za Bal... Mislim, da li ideš s nekim, ili ideš sama, ili želiš vodit curu, ili...»

«Shvatila sam!!!»- prekinula sam ga u pola rečenice. Bezobrazno, znam, ali da to nisam učinila mislim da bi se to otegnulo u beskonačnost. Krenuli smo prema školi.

«Ti me vodiš na ples, uostalom, kao i svake godine.»
«Huh, sad mi je laaa...» (mukli udarac) «...kše. Au.»

«Herold, ti si čudo od djeteta. Stabilan si jedino na ledu ili metli. A na ravnom, čvrstom tlu padaš. Zvjerski.»

Ušli smo u Veliku dvoranu, bilo je vrijeme ručka. Bili smo jedini iz naše šestorke... Ostali su tek trebali doći. Zagledala sam se u zid.

Arawn je jedno neobično mjesto. Zvali su ga dvorcem iako to nije bio. Nije imao kule, niti neobičan tlocrt, nije ni po čemu bio poseban. Bila je to obična, pravokutna građevina sa pet katova i prizemljem. Prva prostorija u koju čevijek uđe, kada dođe u Arawn, bila je Velika dvorana. Uz desni zid od ulaza protezao se dugačak drveni stol, prekriven skrletnim stolnjakom sa zlatnim obrubom, koji je sezao do poda. Za tim su stolom, naravno, sjedili profesori i ravnatelj.
Učenici su međutim bili smješteni za male okrugle stolove, oko kojih je bilo raspoređeno osam stolica. Ti su stolovi bili gotovo razbacani po čitavoj dvorani, bez nekog rasporeda ili simetrije. Nisam sigurna od kakvog su drveta bili građeni, znam samo da su djelovali... pomalo plastično. Tanka lepršava , gotovo prozirna tkanina neke nedefinirane boje (pomalo je naginjala na oker) razigrano padala preko rubova, plesala oko stola sa svakom, i najmanjom cirkulacijom zraka. Velika dvorana, sama po sebi, nije odisala toplinom zamjenskog doma ( a tome su uvelike pridonjeli hladni tonovi na zidovima i ogromni prozori), no ipak je to bila jedna od najprofinjenijih dvorana koje sam imala prilike vidjeti uživo.
Upravo zato je bila savršeno mjesto za održavanje Bala Dobrodošlice. Kao i svake godine, na dan održavanja bala stolovi će biti uklonjeni (nakon večere, da se razumijemo), preko bezličnih zidova biti će postaavljeni zastori od sjejnog satena, a njihova boja... to je neopisivo. Nježne, pastelne nijense svih boja koje možete zamisliti preljevaju se jedna u drugu i stvaraju očaravajući prizor.
Ukratko, jedan prilično nedefiniran i bezličan prostor biti će pretvoren u raj za ljude koji se ponekad vole izgubiti u svijetu mašte i snova.
Jedva čekam.

«Zemlja zove Indiu!»- iz sanjarenja me prenuo Hylidaein glas.

«A? Da, reci. Oprostite, malo sam odlutala...» -još uvijek sam bila smetena. Ogledala sam se oko sebe. U međuvremenu se okupila cijela ekipa.

«Gdije si se ti izgubila?»- s onim zagonetnim smješkom zaljepljenim na lice procijedio je Corvus.

«Razmišljala sam o izbornim predmetima. Neznam da li da uzmen bezjačke i proricanje ili Bezjačke i Rune... mislim da će to ipak biti Rune, ali možda...» -lagala sam bez da sam trepnula. Svoju sanjarsku stranu rijetko pokazujem, a često odlutam. I onda se izvlačim na školu, zadaću, neke ''dubokoumne'' bljezgarije koje sam pokupila na satovima mišljenja... Izmišljam.

«Zašto misliš da to mene zanima?»- prosiktao je Aton. Nisam obraćala pozornost na njegove komentare.

«U svakom slučaju uzimaš Bezjačke?» -ponovo corvus.

«Obiteljska tradicija» - nasmijala sam se.

«I? Jeste li već odlučili s kime ćete na bal?» - upitala sam prisjećajući se satena.

«Ja vodim May. Znate, May Stox, Moju curu..»

«Očekivano»- odgovorili smo uglas.

«Ostali?»

«Ja idem sama.»- Calal je uvijek djelovala izgubljeno. Bila je ludo zaljubljena – u slikanje. Ništa ju drugo nije pretjerano zanimalo. Pa tako ni bal.

«Zašto?»

«To je... traćenje vremena.»

«Ja ću isto ići sama. Tako Calla neće biti jedina crna ovca.» - nadovezala se Hylidae.

«Herold ide samnom, a ti Corvuse?»

Corvus se ogledavao po dvorani.

«Ja.... moram ići.»- promrmljao je i otišao.

Za sobom je ostavio tišinu. Nismo bili iznenađeni njegovim izbjegavanjem odgovora, već tonom njegova glasa. Odavao je nervozu, a Corvus je uvijek bio smiren.
Slijedili smo njegov primjer. Požurila sam na peti kat, nisam mogla propustiti uvodni sat Povijesti magije...

*****

Sjedila sam na krevetu i zurila u knjigu. (škola još nije pošteno počela, a već imam previše posla), kada je u sobu uletjela Hylidae. Pripadala je Branwenu, no osiguranje je bilo uistinu loše pa ući u dom koji nije tvoj nije bio nikakav problem.

«Zaprosila sam ga!»

«Koga?» - zbunjeno sam promatrala kako prelazi s jednog kraja sobe na drugi.

« Došao je, i jednostavno mi je izletilo, nikad prije nisam.. , ja...., Sranje! Mislim da sam..... nee.... ma ne mogu biti» - mrmljala je više sebi u bradu nego kao da se obraća nekome (recimo... meni!)

«Primjećujem da govoriš besmislice, rečenice su ti nepovezane, ja ne shvaćam što mi govoriš, i daj molim te sjedni, izlizat ćeš mi sag!»

«Z aprosila sam Corvusa. Nikada ga nisam doživljavala kao potencijalnog...nešto, ali danas kad sam to bubnula, vidjela sam koliko je on zapravo ... zgodan. I sad mi je žao što sam ga zaprosila. Mislim da mi se sviđa....»

«Corvus?»

«Da.»

«Corvus Corax?»

«Da.»

«Porazgovarat ću s njime.»

«NE! NEMOJ! Nemoj pogoršavati stvari!»

«Pa NEĆU GA ZAPROSITI! Uostalom, to si već učinila! Samo ću ispitati kao to izgleda iz njegove perspektive.»

«On je bio najlogičniji izbor. Plemić je, bogat je, prijatelj mi je...»

«Najlogičniji izbor?» -ništa mi nije bilo jasno.

Nije odgovorila. Tupo je zurila u zid.

«Najlogičniji izbor za što?» - ponovila sam- « Kakve veze ima njegovo porijeklo i obiteljsko nasljeđe?»

Pogledala me i duboko udahnula.

«Moji roditelji očekuju da za 18. rođendan objavim zaruke,a do devetnaeste se moram udati. Za plemića.»

«A ako to ne učiniš?»

«Bit ću crna ovca u obitelji. Moja sestra je... savršena. Ispunila je sva njihova očekivanja i sretna je. Ima predivnu obitelj, dvoje djece... A ja... nepresano sramotim svoju obitelj, ja sam jedno veliko razočaranje, a ja jednostavno.... Ne želim više biti njihova marioneta.» - suza joj je kliznula niz lice. Imala sam dojam da nije bila prva. Zagrlila sam je.

Nismo ništa govorile.
Nisam znala što reći. Ja sam bila jedinica i nikada se nisam našla u sličnoj situaciji. Odkad znam za sebe imala sam mogućnost izbora. Čak i kada sam imala šest godina, birala sam da li ću u bezjačku ili čarobnjačku školu. Roditelji su poštivali moje odluke. Usudila bih se reći da sam zbog toga bila mrvicu razmažena, ali ta je razmaženost rijetko dolazila do izražaja. O svakoj sam odluci dobro promislila, jer sam oduvijek smosila posljedice svake odluke. Roditelji me nisu štitili i na tome sam im zahvalna. Ovako sam postala odgovornija i snalažljivija. Naravno to ne znači da ne radim gluposti s vremena na vrijeme... radim gluposti često, ali me još nisu uhvatili- kao što rekoh, snalažljiva sam.

Bacila sam pogled na raspored.

«Hy, ja moram na Preobrazbu, ali slobodna sam 6. i 7. sat pa ako hoćeš razgovarati....»

«Ne, nije potrebno.... Nemoj ništa govoriti Corvusu, pusti neka se slegne.»

Otišla je. Valjda će se sleći do 6. sata jer ga ja namjeravam posjetiti....

*****

Sjedila sam u društvenoj sobi Branwena i čekala da se Corvus pojavi.
Sa stubišta su dopitali koraci koji su prilično odzvanjali kako nije bilo žive duše. Većina je bila na satovima.
U prostoriju je ušao...impresivan čovijek. Bila sam prezauzeta promatranjem tog savršenstva da bih primjetila Corvusa koji je sišao nekoliko trenutaka poslije njega.

«Corvus!» - uzviknula sam iznenađena njegovom pojavom pokrj mene.

«Taj primat u kojeg buljiš je moj cimer i predstavnik doma.»

ponekad me stvarno plaši. Ili je u međuvremenu savladao vještinu čitanja misli ili sam ja jednostavno bila preočita.

«Tvoj cimer?!»

«Da. Felis Rufus. Čistokrvan je, plemić, moj cimer. Mislim da tvoj stari ima prste u tome. Došao je prije tri godine. Debil.»- zapalio je cigaru.

«Prije tri godine?! Ovo je prvi put da ga vidim! Šest godina sam u ovoj školi, a još uvijek ima ljudi koje nikada nisam vidjela.» - to je bila začuđujuća istina, budući da Arawn ima samo 280 učenika.

«Nije da si nešto propustila»

« Daj mi cigaru!»

«Od kad ti pušiš?»

«Nepušim. Daj-mi-ci-ga-ru!»

«Izvoli.»

«Hvala» - neko vrijeme sam je prevrtala između prstiju, no naposljetku sam zapalila.

«Nisam znao da ti pušiš.»

«Nitko nezna. Neka tako i ostane. Zbog starog. Zašto misliš da on ima veze s Felisom?»

«Ravnatelj mi je rekao. Tvoj stari mu je preporučio mene, ja bih mu kao trebao objasniti kako stoje stvari i nebih trebao loše utjecati na njega. Tako nešto.» -slegnuo je ramenima.

«Da, moj te stari jako cijeni»

«Znam.»

«Predstavnok je doma?»

«Da. Cimer iz pakla. Dežurno zanovjetalo. On je kao AIDS. Nemožeš ga se nikako riješit, a što e duže tu to ga više mrziš.»

«S kim ide na bal?»

«Šta misliš da sam mu ja dadilja?!»

«Pa ne, samo pitam ako možda znaš...»

«Nije on za tebe, vjeruj mi.»

«Ko kaže da pitam zbog sebe?»

Prostrjelio me pogledom. Ponekad uistinu pretjeram. Svijesna sam toga.

«Mislim da bi bilo pametno da krenemo prema dvorani..» - gasila sam cigaretu.

Corvus je učinio isto. Kimnuo je glavom i u tišini smo se zaputili prema izlazu. Bila je to ona neugodna tišina. Zbog Felisa sam zaboravila na primarni cilj mog dolaska. Sada je bilo prekasno. Sutra je novi dan. Nasmijala sam se i odlepršala do dvorane. Corvus je zaostajao zamnom, nije mu se pretjerano žutilo. Njemu se nikad ne žuri.
Za stolom su već sjedili Herold, Aton i po prvi puta May.

«I? Kako si provela dan?» - upitao me Herod sa smješkom na licu.

«Odakle da krenem?» - smijala sam se...


Eto, i drugo poglavlje je napisano... Malo je duže od prvog, nadam se da vam se sviđa.... Naravno čekam kritike.... ili pohvale (iako mi kritike više vrijede nego pohvale)... Neki djelovi vm mogu biti malko dosadni budući da je Corvus već opisao, ali preživjet ćete... To je to ljudovi... Znate što vam je činiti....
*mah,mah*


;

23.12.2007., nedjelja

1. poglavlje

"INDIA!!!"- piskutav, iritantan glas parao je ranojutarnju tišinu.
"INDIA! Diži se, zakasnit ćeš!!!"

"Evo me...e.."- Promrmljala sam, okrenula se i nastavila spavati.

"Daj, hajde! Ne želiš propustiti vlak. Ustaj!"
Bila je to moja majka. Oduvijek je mrzila kašnjenje, no s godinama to prerasta u ozbiljan poremećaj.

Za slučaj da niste primjetili zovem se India. Ja sam jedna obična šesnaestogodišnjakinja, s pomalo nastranim smislom za humor.
Odrasla sam i Dublinu, među bezjacima, sve dok me roditelji nisu upisali u "Arawn", privatnu čarobnjačku školu. Za razliku od većine učenika ja nisam primljena zbog iznimnog bogatstva mojih roditelja. Primljena sam zahvaljujući mom ocu. On tamo predaje bezjačke studije.
Pwyll- dom u koji sam smještena, i u koji se potpuno uklapam: čudaci, razboriti, veseli, ... sve što ide uz to... Ali govornik baš i nisam. A nije ni važno.

Izvukla sam se iz kreveta, pozdravila mamu i izašla iz kuće. Hylidae me sigurno već čeka... Nasmijala sam se na ovu pomisao.
U dogovoreno vrijeme bila sam na dogovorenom mjestu. No nikog nije bilo tamo. Dobro, od Hylidae sam to i očekivala ali gdje je Herold?

Konačno sam ga ugledala. Probijao se kroz vrevu bez previše zastajkivanja, uglavnom zato što je putem rušio sve pred sobom. Nisam mogla suzdržati smijeh. On je jedno neobično stvorenje. Živi život po Murphyjevim zakonima - sve što može poći po krivu, poći će. Stalno se spotiče o vlastite noge, gubi u vlastitim rečenicama... ponekad to zna živcirati, ali većinom nas samo dobro nasmije...

Izgubili smo se u razgovoru o proteklom ljetu, prikraćivali smo vrijeme dok se Hylidae nije pojavila.

Napokon smo se mogli pridružiti ostalima.


...


Hylidae i moja malenkost smo doslovce uletjele u odjeljak vlaka gdje su u svojim mislima vegetirali Corvus, Calla i Aton.
Putem smo izgubile Herolda - bio je prezauzet skupljanjem slatkiša koji je prosuo...

Kada je ušao u odjeljak, ponovo je tišinu proparao smijeh- Herold je jedna od rijetkih osoba koja uspjeva nasmijati Corvusa... Onako, uistnu nasmijati.
Neznam zašto, ali on je uvijek nekako- rezerviran. Možda je to zbog prerane smrti roditelja, a možda samo moja mašta.

Vlak se pokrenuo.
Nastavili smo neopterećeno razgovarati o ljetu i novoj školskoj godini kada nas jeHylidae podsjetila na bal dobrodošlice.
Voljela sam te balove. Nudili su mi šansu da upoznam svijet raskoši i blještavila.
Hylidae je, naprotiv, odrasla u takvom svijetu. Svijetu lažnih osmijeha, prividne sreće i "poštovanja" visokog društva. tamo se osjećala zatočenom... A nitko joj nije nudio izlaz.

Putovanje je proteklo u raspravama o predstojećem balu. Kao i uvijek Aton je s vremena na vrijeme provirio u naš odjeljak,a potom nastavio tražiti nove žrtve, kojima će oteti srce...

Da... bilo je to putovanje koje se ni po čemu nije razlikovalo od onih prijašnjih godina. Tada sam uvidjela kako se ljudi polako i jedva primjetno mijenjaju....

Ovo je prvi puta da pišem nešto ovako, i shvatila sam da je to prilično teško. Molim vas za kritike, koje su u ovom slučaju nezbježne budući da i sama vidim koliko je ovaj tekst loš. Malo sam u zaostatku, pa sam preskočila dijaloge i pretjerane opise- Corvus mi je prijetio smrću ukoliko ništa ne objavim, pa se nadam da si sad ZADOVOLJAN!!! Cjenim vaš trud, i nadam se da će mi ubuduće tekstovi biti... čitljiviji.





;

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se