utorak, 24.02.2015.

37 days to go

Danas se baš osjećam nekako bezveze. Ne znam zašto. Naspavala sam se, oprala sam dvije perilice veša, lijepo sam doručkovala... Nekako je vrijeme sivo. Mrzim sivo vrijeme. Uvijek mi kvari raspoloženje. Nadam se da će uskoro sunce. Onda se sve čini bolje i ljepše.

Jučer sam naručila kolica za bebu. Trebala bi doći sredinom ožujka. Valjda beba neće stići prije kolica. :)

Još uvijek nemam ime za bebicu i ovih dana mi ide na živce svatko tko me pita jesmo li odabrali ime. Imali smo nekih ideja, ali pokvarili ih ljudi. Ne znam zašto netko ima potrebu pitati jesmo li odabrali ime i koje, a onda kad kažem o kojima razmišljam, samo mi ih pokvare svojim asocijacijama i mišljenjima. Nisam nikoga pitala za mišljenje, niti sam dijelila svoje ideje. Čemu gnjave koje, koje, koje, samo da bi onda podijelili svoje mišljenje koje nisam ni tražila.

Torba za rodilište mi je spremna. Fali još par stvari. Barem što se mene tiče. Za bebu nemam još skoro ništa jer mi mama stalno govori da je još rano za bilo što kupovati i da ne trebam ništa kupovati unaprijed. Doduše, mama kaže i da je prerano da spremam stvari za rodilište jer porod ionako traje satima i stigne mi netko sve donijeti. Jednostavno ne kuži da ja ne mogu tako. Moram imati sve spremno da bih bila mirna.

Još se beba nije niti rodila, a već vidim koliko će biti naporno stalno se boriti sa svačijim mišljenjima i idejama.

Falit će mi biti trudna. Volim biti trudna čak i uz sve male probleme koje to stanje donosi. Ne znam zašto ljudi kažu da uopće nije blaženo stanje. Možda sam samo imala sreće.

Ma nemam pojma što sam danas neka tužna. Valjda će proći. Ili su hormoni.

- 15:42 - Ostavi trag (13) - Isprintaj - #

srijeda, 11.02.2015.

50 days to go

Kaže aplikacija na mom mobitelu da nam je još toliko dana ostalo do dolaska bebe. Naravno da rijetko koja beba broji dane točno do termina, pa će možda stići i prije, a možda i kasnije. :)

Od ponedjeljka sam na bolovanju. Već treći dan, ali još se nisam skroz naviknula. Trebala sam biti od petka, no nekako je moj odlazak zatekao ekipu na poslu skroz nespremne. :D Ne znam kako se to dogodilo s obzirom da znaju da sam trudna već zadnjih pet mjeseci, a i ušla sam u osmi mjesec trudnoće, ali eto. Tako smo u petak imali hitnu primopredaju znanja i bio je plan da svratim na posao tek na koji sat, ali na kraju sam bila cijeli dan. Za sad se sve čini pod kontrolom. Nije banka prestala raditi zbog mog izostanka. :P

Nije ništa ozbiljno. Poneke uobičajene tegobe kao oticanje zglobova i bolovi u leđima kad duže sjedim. Valjda je jednostavno došlo vrijeme za bolovanje.

Kažu mi svi da bih se trebala odmarati, lagano šetati i pripremati za bebin dolazak. Ne znam kako bih se više pripremala. Što više čitam o tome, više me strah.

Pitaju me ljudi je li me strah poroda. Pa s obzirom da je plan da izguram bebu od 4 kile (za koju je btw zadnji put na ultrazvuku doktorica rekla „uh to je bome jedna velika glava“) kroz rupu koja mi se čini dosta mala, nekako je valjda normalno da me strah. Iako još ne toliko jako. Možda bude kad ovaj broj dana iz naslova postane manji.

Strah me i kako ćemo se mi oboje snaći s tim malim bićem. Hoću li joj znati mijenjati pelene, presvlačiti, hraniti, nositi, kupati i ostalo, a da ju ne polomim. Što ako neću ni znati kad je gladna, a kad plače iz nekog petnaestog razloga. Kad krenem čitati po internetu, osjećam kao da trebam voditi bilješke, a možda i proći koji semestar na fakultetu. Prava temperatura sobe, pa vode za kupanje, kako se brinuti za pupak, pa češljanje zbog tjemenice... Onda pak negdje piše da je bebi dosta samo majčino mlijeko, a neki opet misle da treba i voda i čaj i onaj prah koji se pretvara u mlijeko. Pranje bebine robice i peglanje je čini se isto jako važno. Moja mama čak misli da ja to sama ne budem dobro znala, pa će mi ona. A tek spavanje - hoće li spavati u svom krevetiću ili s roditeljima u krevetu, ili čak u odvojenoj sobi za bebu. Koja kolica odabrati? Trebaju li joj stvarno neka koja koštaju više od moje mjesečne plaće ili će preživjeti i s jeftinijim modelom? I tako to ide u nedogled... A onda kad me malo uhvati panika, jednostavno prestanem čitati. :D Ako su se tolike žene diljem svijeta snašle, valjda ću i ja uspjeti.

Umjesto takvih pripremama, odspavam malo duže ovih dana, pa čitam u krevetu i osjetim bebu kako se rita. Malo ju zezam pikanjem po trbuhu, a ona mi žustro vraća udarcima koljenom, laktom ili stopalom. Tko bi ga znao. Onda se migolji, a trbuh mi se miče. Stvarno je fascinantno. Živi u meni i to još naglavačke. Napokon se izvučemo iz kreveta i odemo pod tuš. Još uvijek uspijem oprati stopala i obrijati noge i baš sam ponosna na sebe zbog toga. Blesavo, znam, ali nije baš ni jednostavno. :D Pa slijedi ritual obilnog mazanja kremom da izbjegnem strije (za sad se još držim). Zatim nešto i radim. U ponedjeljak sam čistila i kuhala mahune i pekla krafne. Jučer sam bila kod mame, pa kod bake i djeda. Danas pišem blog i planiram još čitati. Zanimljiva mi je knjiga koju sam počela - Suprugova tajna od Liane Moriarty. Dobila sam je za Božić (dobila sam jedno 15 knjiga za Božić kad smo kod toga tako da imam materijala za čitanje). Danas kad se mužić vrati s posla idemo kod svekrve na ručak i zato ću sad kad ovo objavim još čitati i neću se uopće osjećati krivom. Nabacit ću i aerobik za trudnice da se ne ukočim od toliko čitanja, a onda ću još malo čitati. :P

Eh da, i napokon ću spakirati torbu za rodilište. Za svaki slučaj.


- 11:58 - Ostavi trag (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se