petak, 29.11.2013.
Uskoro će advent
Prošao je još jedan radni tjedan. Drago mi je što je petak. Osjećam da sam psihički iscrpljena. Spremna sam za vikend.
Tjedan je bio dobar. Posao k'o posao. Ništa posebno zanimljiv, pomalo naporan, ali barem ga imam.
Ovaj tjedan sam čitala (i još uvijek čitam jer nisam stigla završiti) knjigu od Philippe Gregory "Gospa od rijeke". Sviđa mi se knjiga.
Pogledala sam dva filma proteklih dana - "Prisoners" i "The Big Wedding". Prvi mi je dobar, a drugi mi je pomalo razočaravajući. Dobri su glumci, radnja je ok, ali nekako kao da sve skupa nije razrađeno do kraja. Ne znam kako bih objasnila. Nisam se uspjela ni nasmijati, ni uživjeti u priču, ni povezati s nekim od likova.
U srijedu sam bila kod prijateljice koja je trenutno drugi put trudna. Njena prva kći je u ponedjeljak napunila 5 godina pa sam ih otišla malo vidjeti. Napričale smo se i popile kavu. Došla je i njena sestrična. Ono što je zanimljivo o nas tri je da smo rođene s po tri mjeseca razlike jedna za drugom i praktički se družimo cijelog života. D. se rodila 29.12. pa onda M. 30.3. i nakon toga ja 28.6.
Jučer sam bila na kavi s prijateljem i njegovom curom. Njega znam od kad smo imali 6 godina. Išli smo skupa u osnovnu, pa u srednju, družili se puno tijekom faksa i onda se tijekom zadnje dvije godine koliko radim nismo uopće vidjeli. Bilo je lijepo popiti kavu zajedno. Ludo je kako vrijeme leti. Čini mi se kao da sam se jučer zaručila, a već je prošlo skoro godinu dana od tad.
Sutra se otvara božićni sajam (ili nešto tome slično) tu kod nas u Bjelovaru. Trebalo bi biti više kućica i štandova i svega ako se mene pita, ali svejedno je lijepo. Volim božićno vrijeme. Moje prijateljice s Malte, iz Amerike i Kanade su već okitile i božićno drvce ili planiraju to učiniti ovaj vikend. Kod nas u kući se drvce kiti na Badnjak, ali ostali ukrasi će vjerojatno već sutra izviriti iz ormara i kutija.
Uživajte u vikendu. Ako naletite na dobru knjigu ili film ili božićni sajam u nekom gradu, svakako javite.
utorak, 26.11.2013.
Bolovi u leđima
Zadnjih dana sam muku mučila s bolovima u donjem dijelu leđu i lijevom kuku. Istegnula sam neki živac ili se upalio ili već nešto i to užasno boli. Saginjala sam se i ustajala kao neka stara baka. Danas mi je dosta bolje pa se nadam da prolazi. Iako pijem brufene pa je možda i zbog toga, tj. sigurno je zbog toga, ali nadam se da nije samo dok sam pod utjecajem lijeka nego da stvarno i pomaže.
Ne znam kako mi se točno to dogodilo. Došlo je neko hladnije vrijeme. Prestala sam šetati i voziti bicikl kao prije. Na poslu moram sjediti po 8 sati ili više. Nepravilo se složim na tom stolcu. I tako nekako sam samoj sebi naškodila.
Krivim kišne, hladne dane za to moje stanje. Tjeraju me da se što prije maknem s hladnoće i zavučem pod dekicu i čitam. Znam da nije vrijeme krivo nego ja sama, ali lakše je okriviti nešto drugo.
Zato se svi vi koji kao i ja radite za računalom i volite ove dane provoditi čitajući dobru knjigu, sjetite da ste trećinu dana proveli sjedeći za računalom, trećinu spavajući, a onda treću trećinu nemojte samo ležati i čitati, nego se i razgibajte. Vježbajte! Istežite se! Pazite na leđa. :)
subota, 23.11.2013.
Reading Lolita in Tehran
Lagano se pretvaram u osobu koja nema planova za petak navečer što i nije toliko loše jer barem imam više vremena za čitanje.
Ovaj tjedan sam čitala knjigu iz naslova posta koja se u hrvatskom prijevodu pojavljuje pod nazivom "Lolita u Teheranu" što mi se baš ne sviđa previše jer naslov nekako gubi na svojoj biti. Nabokova "Lolita" je u vrijeme koje obuhvaća knjiga u Islamskoj Republici Iran bila jedna od zabranjenih knjiga tako da je čitati takvu knjigu predstavljalo neku vrstu otpora pa mislim da su prevoditelji ispustili bitnu riječ iz naslova.
Za početak ću pretipkati dio teksta s poleđine knjige da vam približim radnju jer mislim da je dobro sažeta u njemu.
"Svakog četvrtka prije podne, u Islamskoj Republici Iranu, za nesmiljene diktature ajatolaha Hoeminija, hrabra i nadahnuta profesorica Azar Nafisi potajno okuplja sedam svojih najboljih studentica zapadne književnosti. Dok islamski odredi za zaštitu ćudoređa provode racije u Teheranu, fundamentalisti zauzimaju sveučilišta, a slijepi cenzor guši umjetničku slobodu, djevojke u književnoj radionici Azar Nafisi izlažu se opasnosti odbacujući zakonom propisan zar i neutaživom gladi uranjajući u svjetove Jane Austen, Francisa Scotta Fitzgeralda, Henryja Jamesa i Vladimira Nabokova. ..." (Azar Nafisi: Lolita u Teheranu, Naklada Ljevak, 2005.)
Da moram ocjeniti knjigu, kao što profesori ocjenjuju učenike u našim školama, dala bih joj 3+ ili -4. Knjiga mi je zanimljiva jer volim učiti nove stvari o drugim kulturama, ali nekih 100 stranica prije kraja sam pomislila: "Ok, sve je rekla. Što nam još može otkriti a da joj treba 100 stranica za to? Zašto nije ovdje završila."
Također, ono što zamjeram spisateljici je činjenica da se u cijeloj knjizi jako fokusirala na samu sebe. Jasno mi je da je na neki način ovo njena autobiografija, ali likovi njenog muža, roditelja i djece su nekako sasvim u drugom planu, na neki način jedva ih se dotaknula i nisam baš doživjela njenu vezu s njima. Nadalje, u knjizi se sastaje nekoliko mladih žena koje čitaju iste knjige i razgovaraju o njima i svojim osobnim životima, ali opet mi je nekako premalo tih priča. Mislim da je knjiga dobra, ali ovo su neke stvari zbog kojih joj ne bih dala peticu.
Iz nekog razloga mi je najviše ostala u sjećanju jedna od djevojaka koja je jako religiozna i svojim izborom zbog svoje vjere sama je odlučila nositi zar, marame i šalove i njima skrivati svaki komadić svoje kože i kose. Ona to radi i prije nego je zakonom bilo određeno tako. No onda, kako nam pojašnjava, kad su na vlast došli ljudi njene vjeroispovjesti i kad je svim djevojkama i ženama naređeno da se tako odjevaju i skrivaju, nije samo njima oduzeta sloboda izbora nego i njoj. U njoj se javljaja osjećaj zbunjenosti. Do tad je takav način odjevanja bio njen osobni izbor kao što je i poštivanje njene vjere bilo njen osobni izbor, ali kad to bude naređeno svima, ona gubi taj svoj osobni izbor jednako kao i one. Moram priznati da sam to tog njenog objašnjenja na nju gledala kao i ostale junakinje ove priče - kao da se njoj nije toliko toga promijenilo.
Vrijedi pročitati knjigu. Možda bi bilo dobro prije pročitati i Lolitu, Ponos i predrasude, Daisy Miller i ostale knjige koje se u ovoj obrađuju. Ja ih nisam pročitala sve i bili su mi puno draži oni dijelovi gdje autorica piše o knjigama koje jesam pročitala jer sam mogla svoje dojmove usporediti s njenima, dok sam njene dojmove o knjigama koje nisam pročitala mogla samo pročitati ako razumijete što želim reći.
četvrtak, 21.11.2013.
Protiv za, ali ne za protiv?!
Hvala svima koji su komentirali prošli post iako vidim da i tu ima ljudi koji su za i onih koji su protiv kamin. Još nismo skroz odlučili, a nije ni toliko hitno (bilo je jedino bitno da odlučimo hoćemo li kamin za centralno grijanje zbog cijevi koje bi se morale sad postaviti što smo odlučili da nećemo) tako da slobodno još komentirajte i iznesite svoje mišljenje na prošli post.
Postoji još jedna stvar oko koje se ovih dana ljudi spore. Jedni su ZA, drugi su PROTIV. Mislim na referendum koji nas čeka. Vidim da je bilo i postova na tu temu. Svatko, naravno, ima pravo na svoje mišljenje. Ja iskreno ne mogu svoje sasvim ni formulirati.
Baš sam danas pod pauzom na poslu pričala kako ne znam jesam li ZA ili PROTIV jer mi je cijela stvar nevjerojatna, tj. ludo mi je da se sve to uopće pokrenulo i kao da mi je još teško povjerovati da je to stvarnost.
Na Facebook-u su profilne slike mojih prijatelja uokvirene crvenim ili zelenim okvirima i u istoj boji preko slike piše PROTIV ili pak ZA. Po raznim portalima i forumima ljudi su se podjelili. Neki čak idu toliko daleko da postaju bezobrazni i vrijeđaju drugu stranu.
Ja vjerujem u Boga i sakrament ženidbe ima za mene veliko značenje. Nije mi to samo formalnost, reda radi, 15 minuta u kojima kažemo da ćemo ostatak života provesti zajedno a onda idemo jesti, piti i plesati. Bog je imao toliko milosti i ljubavi prema meni da stvori osobu koja mi tako savršeno odgovara i da se pobrine da pronađemo jedno drugo i želim da postanemo jedno pred Njim. Zato se i udajem. Sama ideja tog svečanog čina me ispunja s toliko osjećaja da mi se stvori knedla u grlu i zasuze oči. Nemam pojma kako ću izdržati taj dan bez suza. No sad sam malo skrenula s puta ovog posta. Htjela sam reći da koliko god moja vjera bila velika, smeta mi kad svećenici i biskupi tjeraju ljude da glasaju ZA. Nameću im grižnju savjesti i uvjeravaju ih da nisu dobri katolici ako ne zaokruže ZA. Bog nam je dao slobodnu volju da se njome služimo. Svatko ima pravo odlučiti za sebe i nitko ne bi trebao drugome nametati svoje mišljenje.
S druge strane novinari nas svako malo izvještavaju koje slavne osobe će glasati PROTIV i tko nas poziva da glasamo PROTIV. Ni jedna ni druga strana ne da nam misliti svojojm glavom.
Nije svaka obitelj ista. Nije potrebno imati mamu i tatu da bi imao obitelj. Možda je neka savršena obitelj sastavljena od mame, tate i dvoje djece, po mogućnosti dječaka i djevojčice, ali isto kako ne možemo utjecati na to da imamo baš dvoje djece i baš dječaka i djevojčicu, ne možemo ni osigurati da će svaka obitelj imati mamu i tatu. Ja imam predivnog oca. Imam dvije majke od kojih jedna više nije na ovom svijetu, čak bih rekla i tri jer u jednom kratkom razdoblju mog života baka mi je bila poput majke. Imam rođake koji mi nisu u krvnom srodstvu, a vjerojatno i one koji su u krvnoj vezi sa mnom, ali ne znam ni da postoje. Moja obitelj su ljudi koji me vole. Moji roditelji, moje sestre, moj budući, moje bake i djedovi (sva tri para dotičnih iako neki više nisu na ovom svijetu), moji prijatelji...
Ovako osobni postovi nisu baš moj stil u zadnje vrijeme, ali previše mi se te misli motaju po glavi.
Naravno da je brak zajednica muškarca i žene, ali zašto zajednica muškarca i muškarca ili žene i žene ne bi također mogla biti brak? Ako netko kaže da je to neprirodno ili protiv vjere, to još mogu prihvatiti. No pozivati se na zaštitu obitelji i djece mi nema smisla. Dijete može imati mamu i tatu koji su u braku i biti nesretno te odrastati u sasvim nezdravom okruženju, zar ne?
Za kraj sam morala pronaći i neku sliku. Znam da se radi samo o seriji, ali Arizona i Callie su jedan od mojih najdražih parova u Grey's Anatomy.
Zanima me vaše mišljenje, ali molim vas bez svađanja i ružnih riječi.
ponedjeljak, 18.11.2013.
Što mislite o kaminu?
Ima li tko iskustva s kaminima - običnima na drva, nekim posebnima, onima za centralno grijanje, plinskima ili bilo kakvima?
Kako smo trenutno u procesu preuređenja mog budućeg doma, došli smo i do teme kamina. Ne bi mi možda ni pali napamet, ali u dnevnom boravku, koji je poprilično velik, se trenutno nalazi i kaminka. Tako smo došli do toga da moramo odlučiti što s njom. Da ju izbacimo van i zazidamo dimnjak, da ju ostavimo takvu kakva je ili da ju zamijenimo kaminom.
Sama peć nam baš i ne paše u dnevni boravak, ali ne bi baš bila ni trn u oku. Ja se doduše nisam nikad grijala na drva pa zapravo ne znam ni kako je to. Mišljenja ljudi oko mene su pak dvije krajnosti. Jedna skupina je sto posto sigurna da je grijanje na drva bolje i jeftinije od onog na plin, a druga skupina je sto posto sigurna da baš i nije jer moraš češće bojiti zidove, prati zavjese, uvijek ima dima i čađe u dnevnom boravku, moraš ložiti svaki dan, a treba i kupiti drva.
Prvo smo došli na ideju da uzmemo kamin koji bi se mogao spojiti na centralno grijanje pa da možemo imati centralno i na plin i na drva, kako nam se hoće. Nakon malo istraživanja, ispada da bi nas to dosta koštalo jer ako ne uzmeš dovoljno velik i jak kamin, navodno ne uspije uopće zagrijati radijatore, a i navodno treba jako puno ložiti da bi se postigla temperatura. Tako da mi se čini da odustajemo od toga i eventualno ćemo spustiti neke cijevi u podrum pa da ako jednom u budućnosti budemo htjeli centralno na drva, možemo dolje staviti neku veliku peć i spremnik i tamo ložiti.
Naravno, kamin nam je i lijep (ako se uzme neki takav) pa bi mi bilo zgodno u zimskim mjesecima biti u dnevnom boravku uz vatricu ili za Božić povješati čarape na kamin. Samo ne znam isplati li se uložiti u kamin samo zato da ga nekoliko puta godišnje naložimo.
Postoji opcija i kamina na plin kod kojeg onda nema drva, loženja, pepela i dima, ali ne znam imaju li oni nekog smisla tj. da li uopće griju prostoriju i koliko plina potroše.
Ako netko ima iskustva ili samo svoje mišljenje, bila bih zahvalna da ga podijeli sa mnom.
nedjelja, 17.11.2013.
Interliber 2013.
Već godinama redovno odlazim na Interliber. Nije toliko ni zbog popusta, nego jednostavno uživam biti okružena hrpom knjiga i ljudi koji su tamo samo zbog knjiga.
Bila sam jučer s dečkom, prijateljicom (budućom kumom) i njenim dečkom. Moram priznati da mi je svake godina ponuda sve lošija. Popusti su sve manji. One knjige koje me zanimaju su uglavnom vrlo malo snižene, a ono što se može nabaviti za sitne pare ili već imam, ili mi uopće nije interesantno. Šetali smo nekih 2 sata po sajmu. Gužva je bila velika i bilo je jako vruće. Na kraju smo kupili dvije kuharice. Jedna je kod mene, druga kod Mihe i ideja je da se za godinu i pol (do kad bi trebale isprobati većinu recepata) zamjenimo za knjige. Miha je kupila i slikovnicu za malu nećakinju. Ima jeftinih malih slikovnica za najmlađe, ali ja više nemam tako male rodbine. Nadam se da ću za par godina imati opet razloga za kupnju slikovnica za najmlađe ;)
Sve u svemu bio je to lijep izlet u Zagreb, a knjiga ionako imam puno, ne previše jer ne može čovjek imati previše knjiga, ali puno.
Jeste bili na Interliberu? Kako vam se čini?
utorak, 12.11.2013.
Komadići sjećanja
Što učiniti kad izgubiš dio sebe, nešto što ti je bilo bitno, ali je nekako jednostavno nestalo? Ima li smisla boriti se da to vratiš ili treba prihvatiti tu činjenicu kao promjenu koja je dio odrastanja ili nečeg takvog?
Sjećam se kad sam napisala prvu priču na koju sam bila strašno ponosna. Imala sam 10 godina i bila je objavljena u školskom časopisu. Danima sam tjerala svakoga koga bih uhvatila da sluša dok im čitam. Radilo se o meni i sestri kako radimo snjegovića u dvorištu i onda odjednom on oživi i počne nam pričati priču o dva dječaka koja su ga napravila na istom mjestu prije puno godina. Priča nam kako su oni došli na zločestu ideju da ga strgaju lopatom jer im se nije sviđalo kako je ispao i onda su se spremali na taj strašni čin, ali kad su uzeli lopate i kad je bio siguran da mu je kratki, zimski život gotov, iz kuće je izašla njihova majka i pozvala ih na ručak. Tako je snjegović ipak preživio tu zimu, a ja sam tijekom njegove priče shvatila da su ti mali nevaljalci bili moj tata i stric. Tako nekako. Ne sjećam se točno svega. Nije bila posebno duga priča, ali imala je napetih dijelova kad nismo znali hoće li snjegovića uništiti strašne lopate.
Prvi roman (ako možemo to tako nazvati) sam napisala u petom razredu osnovne i zvao se "Tajna nestalih djevojčica". Za razliku od priče, ovu knjigicu još uvijek imam. Napisala sam je rukom u bilježnici, umotala bilježnicu u bijeli papir i čak ilustrirala "korice". Radnja romana je počela s dvije obitelji koje odlaze na piknik u šumu kraj rijeke. Jednu obitelj čine mama, tata i dvije kćeri, a drugu tata i kći. Djevojčice se loptaju kraj rijeke, lopta padne u rijeku, jedna je pokuša dohvatiti i na kraju sve završi tragično smrću jedne od njih. Nekoliko godina poslije krenu se događati čudni događaji, netko je ubijen, netko dobiva prijeteće poruke, sjećam se da je i pas imao neku ulogu u svemu, a na kraju se sve rasplete tako što je otac djevojčice koja je poginula ne mogavši se pomiriti s njenom smrću i kriveći druge dvije djevojčice, odlučio osvetiti se. Hmmm možda bih ga trebala opet pročitati. Stvarno mi je priča malo mutna u sjećanju. No roman se čitao kao lud. Prelazio je iz ruku jedne moje školske kolegice, u ruke druge i tako dalje. Čitale su moje sestre, sestrične, prijateljice... Onda je moja "književna karijera" doživjela pravi bum. Počela sam pisati krimi priče i misterije o tinejđerima, njihovim ljubavima, osvetama, tajnama i krvoprolićima. Imam cijelu seriju Rosswellskih priča koje se tako zovu samo zato što se radnja odvijala tamo. Dobivala sam inspiracije iz novinskih članaka, romana koje sam čitala, serija, svakodnevnog života, filmova i tako dalje. Pisala sam kad god sam imala slobodnog vremena sve dok mi se ruka nije ukočila od pisanja jer sve sam to pisala ručno u bilježnice. Čim bih ispunila jednu, imale smo svečanu primopredaju u školi, a ona prijateljica koju bih odabrala da prva čita se uvijek osjećala posebno. Možda sam to i umislila u svojoj dječjoj glavi, ali cure su se prepirale i durile oko toga koja će prva čitati. Imala sam i svoje umjetničko ime i cijelu izmišljenu biografiju. Da, bila sam pomalo neobično dijete. Dok su se druge cure počele zanimati za dečke, ja sam svo svoje slobodno vrijeme trošila na pisanje.
Ne znam točno kad sam prestala. Možda u sedmom ili osmom razredu. Uskoro sam dobila i laptop i tad kao da sam počela pisati, pa brisati ili pisati, pa jednostavno ostaviti dokument da zaboravljen leži u nekoj mapi na laptopu. Negdje na drugoj godini faksa sam napisala Genetski kod. Nemam pojma kako sam uopće odjednom došla na ideju da opet pišem. Objavljivala sam svaki tjedan na blogu pa me to valjda natjeralo da dođem do kraja.
Sad imam desetak započetih priča na laptopu. Čekaju nešto. Ne znam što. Da ih netko ispriča do kraja. Likovi kojih ne bi ni bilo da nema tog mog svijeta mašte, zapeli su usred priče i tako čuče. Čekaju neka bolja vremena valjda. Ne znam hoću li ikada ispričati njihove priče. Previše razmišljam, previše propitkujem samu sebe i svoje ideje. Smislim priču, krenem pisati, a onda krenu pitanja.
Zašto bi on to baš tako učinio? Kako je ona mogla samo tako preći tog saznanja? Zašto nije reagirao drugačije? Ma nitko normalan ne bi tako postupio. To uopće nije realistično. To uopće nema smisla. Tu treba neki bolje zaplet. Ovo bi trebalo drugačije osmisliti. Ovaj lik je ispao skroz drugačiji nego sam mislila. Ovo mi je sad preslično onom filmu, ljudi će misliti da kopiram. Previše je sladunjavo. Previše je slučajnosti.
A onda dođe ono stravično: "Dosta za danas. Nastavit ću kad sredim misli." Pa nikad ne nastavim.
Rastužuje me to. Pisanje je nešto što volim. Ne očekujem od toga zaradu ni slavu ni da mi bude životni poziv. Ne mislim da sam genije. Samo želim opet onaj osjećaj koji sam nekad imala.
I tako dolazimo do pitanja s početka ovog posta.
ponedjeljak, 11.11.2013.
Taj dosadni ponedjeljak
Počeo je novi tjedan. Neka vam je uspješan. Taj većini omraženi ponedjeljak je već iza nas.
Mrzite li ponedjeljak ili vam nije posebno drugačiji od ostalih dana? Meni nije posebno drag jer:
a) dolazi nakon vikenda i vraća me u stvarnost
b) imam zadataka na poslu koje obavljam na tjednoj bazi i ponedjeljak znači da sve moram opet ispočetka
Što je, tu je. Nadam se da vam nije bio pretežak. :)
nedjelja, 10.11.2013.
Kalkuliranje
Ovih dana puno kalkuliram. Zbrajam i oduzimam. Nešto za kuću, nešto za vjenčanje. Kako god okreneš, trošak je u oba slučaja ogroman. Za kuću si još nekako i umirim savjest uvjeravajući samu sebe da mi ipak to bude dom barem nekoliko godina, a za vjenčanje ne znam ni sama kako da si umirim savjest. To je samo jedan dan, meni osobno jako važan dan i želim ga provesti sa svojim najmilijima, ali ipak je samo jedan dan, a toliko novca.
Jučer smo nešto betonirali. Djed, tata i budući mužić su betonirali, ja sam se okolo prešetavala i nadgledala. Kupaona nam je trenutno skroz razrušena. Hodnik je pun cigli, a posvuda ima prašine.
Koliko god obje stvari bile veliki trošak, nekako je uzbudljivo planirati i smišljati. :)
Imate kakvih savjeta kako uštedjeti u oba slučaja? Ne mislim na savjete tipa "Nemoj raditi svadbu" jer već je odlučeno da hoću.
četvrtak, 07.11.2013.
Ono što najviše mrzim o sebi je...
Da moram odabrati nešto vezano za samu sebe što najviše mrzim i što bih najradije promijenila bila bi to moja potreba da udovoljim svima. Ponekad samu sebe dovedem na rub živčanog sloma zbog toga, ali ne mogu si pomoći. Nekako me život oblikovao u takvu osobu. Ne znam što je krivo - moja narav, okolina, roditelji, nesigurnost...
Primjera je mnoštvo. Recimo kad na poslu netko traži moju pomoć, pomoći ću odmah ako znam bez obzira što imam posla preko glave i ne stignem ni svoje dok ima dosta ljudi koji jednostavno kažu da sad nemaju vremena i čekaj dok dođeš na red. Čak sam i u djetinjstvu bila takva. Ako bi sestra i ja dobile dva različita sladoleda, uvijek bih rekla da ona prva odabere i da je meni svejedno. Radije bih uzela onaj koji mi možda i ne bi bio prvi izbor nego da uzmem onaj koji je ona htjela. Ne samo u slučaju moje sestre, nego svih prijateljica i ne samo u slučaju sladoleda nego i čokolada, bombona, barbika, lutaka i ostalog. Pa onda kad bih kupovala odjeću, popustila bih mami radije nego da joj kažem da ne želim to što se njoj sviđa, nego želim ono drugo i da joj se suprotstavim. Na kraju bih završila s odjećom koja mi se ne bi sviđala, ali radije to nego da se protivim. Srećom sad sam odrasla pa nisam tako često u shoppingu s mamom jer bih vjerojatno još uvijek bila nezadovoljna mojom odjećom. No iako sam odrasla, ta moja osobina je i dalje tu. Sad dolazi do izražaja kad preuređujemo kuću, razmišljamo o novom namještaju i vrtu. Također sam u fazi biranja fotografa za vjenčanje i tu mi je to isto veliki problem. Ne želim pola toga što neki foto studiji nude kao recimo one spotove odjevanja i spremanja mladoženje i mladenke i previše fotografija s poziranjem jer su mi neprirodne. Htjela bih da više bude spontanih fotki s uhvaćenim trenucima u njima. Bojim se da koliko god znala što želim, neću na kraju to dobiti jer će mi biti lakše raditi kako mi kažu i ne iznositi neke svoje prijedloge i protiviti se.
Ta moja osobina dovodi do toga da se smiješim izvana i pristajem na sve, a istovremeno bijesnim iznutra. Na kraju sam ljuta na samu sebe. I tako je to ono što mi stvarno najviše smeta na meni. Ovim putem svečano objavljujem da ću to pokušati promijeniti.
Koju vlastitu osobinu vi najviše mrzite? Imate li savjet za mene?
ponedjeljak, 04.11.2013.
Čitala sam...
Pročitala sam zadnjih dana dvije knjige. Baš mi je drago. Volim čitati, ali obično nemam puno vremena za to pa se zna razvući i jedna knjiga na mjesec dana (ili više mjeseci ako je u pitanju neki nastavak Pjesme leda i vatre).
Obje su dobre knjige pa im vrijedi posvetiti post.
Prva je "Lolita" Vladimira Nabokova.
Znala sam tematiku. Ne znam postoji li itko tko ne zna. Ali nisam do sad ni pročitala knjigu, ni pogledala film. Nedavno sam pročitala "Večeru s Anom Karenjinom" u kojoj se sastajalo nekoliko žena svakih mjesec dana da raspravlja o pročitanim knjigama s ostatkom književnog kluba. Uglavnom su im tema bile knjige koje sam pročitala i knjige koje volim. Madame Bovary, Male žene, Ana Karenjina... Među njima se našla i "Lolita" pa sam ju tako poželjela pročitati.
Rijetko zastanem u tipkanju da bih razmislila o idućoj rečenici jer jednom kad mi misli krenu, a prsti ih neumorno prate, nemam potrebe previše razmišljati. Rečenice samo naviru jedna za drugom. No stvarno ne znam što bih prvo napisala o ovoj knjizi. Tema mi je gnjusna? Humbert Humbert je odvratan pedofil? Lolita je bila samo dijete bez igdje ikoga. Roman je eksplozivan. Šokantan. Budi suosjećanje s Lolitom. Znatiželju jer kako cijelu priču iznosi H.H. zapravo ne možemo znati što je Lolita osjećala, je li ona svojevoljno ušla u njegovu stupicu, je li ga čak zavela ili je bila posve nevina. Što nije ni važno budući da je imala samo 12 godina. Ili barem ne bi trebalo biti važno. Nisam mogla na nekim mjestima ne žaliti Humberta bez obzira ne sve. Ne znam ni sama što bih rekla o tematici "Lolite", ali znam da mi se stil pisanja jako svidio i da me priča tjerala da okrećem stranicu za stranicom i nije mi dopuštala da stanem. Jednom kad sam bila gotova, poželjela sam da imam vlastiti književni klub s kojim bih mogla razgovarati o knjizi pa da čujem tuđa mišljenja i da bolje shvatim svoja. Preporučam ju ako niste čitali, a ako jeste, nadam se vašim komentarima.
Drugu knjigu sam počela čitati u subotu, ali veći dio sam pročitala jučer. Danas sam ju dovršila i to samo zato jer sam se sinoć morala natjerati da odem spavati u neko pristojno vrijeme da ne budem danas na poslu kao zombi. Radi se o "Madame Tussaud" Michelle Moran. Glavni lik je Marie Grosholtz, kasnije Madame Tussaud o čijem životu nisam uopće ništa znala. Madame Tussauds je za mene do prekjučer bio samo muzej voštanih figura. Sad ipak znam nešto više o njenom životu, ne samo na osnovu ovog romana nego i iz istraživanja po internetu na koje me roman naveo. Glavna tema romana je francuska revolucija. Radnja se događa u Parizu krajem 18. stoljeća, a kroz cijelu priču nas vodi sama Marie. Knjiga je po mom mišljenju dobro napisana. Izmišljeni likovi su dobro ukomponirani u priče stvarnih likova. Izmjene povijesnih činjenica su napravljene vješto bez da čitatelj to osjeti (osim ako je možda profesor povijesti koji svaki detalj zna napamet). Kao i "Lolita" tjerala me da okrećem stranicu za stranicom i ne stajem. Možda sam malo pristrana jer je povijesna fikcija ipak moj najdraži žanr, ali mislim da sam zahtjevan čitatelj i volim kad su fiktivni dijelovi dobro ukomponirani u povijesne činjenice. Svakako preporučam i ovu knjigu, a ako ste pročitali voljela bih komentare.
Jeste li vi pročitali neku dobru knjigu u zadnje vrijeme?
Pitam se što ću čitati iduće. Možda bi "Gospa od Rijeke" napokon mogla doći na red pa da se onda malo upustim u ratove dviju ruža. Osim ako me u knjižnici ne ukrade neka druga knjiga. Uskoro će i Interliber. Veselim se. :)
subota, 02.11.2013.
Groblja
Jedino mjesto koje volim manje od bolnice je groblje (ili mi barem ništa drugo sad ne pada na pamet). Jučer sam bila na nekoliko groblja. Palili smo svijeće i molili se kod raznih grobova. Mama i tata su već ranije odnijeli cvijeće pa nismo morali jučer.
Uvijek se nekako rastužim kad sam na groblju. Nije stvar samo u osobama koje su meni bitne i koje više nisu na ovom svijetu, nego i svima ostalima. Ima grobova koji su očito zaboraljeni. Na prastarim križevima više se ni ne razabire ime, nema cvijeća ni svijeća. Ima grobova u kojima su mladi ljudi koji su jednostavno prekratko živjeli. Onda grobovi s cijelim obiteljima - mama, tata, dijete, a godina djetetove smrti je manja od godina smrti roditelja. Dijete ne bi smjelo umrijeti prije roditelja. Tužno je to. Jednostavno me preplavi neka tuga na groblju.
Vidjela sam jučer kraj jednog groba klupicu. Očito ga netko često posjećuje, ali ja to jednostavno ne mogu. Ne vidim ni posebni smisao. Nisu duše mrtvih vezane za grobove u kojima su zakopana njihova smrtna tijela.
Na blagdan Svih Svetih volim se prisjetiti onih koji su mi puno značili, a više nisu sa mnom i posjetim ih na groblju. Ne posjećujem ih tamo često, ali ne znači da nisu stalno sa mnom u mislima. Ono što volim na taj dan su tatine priče o ljudima koje nisam ni upoznala jer su umrli prije mog rođenja, ali su njemu značili puno. Valjda je to ono najbitnije. Ne znamo koliko će kratko ili dugo trajati naš život, ali bitno je da ostavimo traga na drugima pa da jednom kad nas više ne bude, još uvijek ima onih koji pričaju o nama i utjecaju koji smo imali na njihov život.
"Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!"