srijeda, 30.01.2013.
Evo mene natrag
Bilo je baš lijepo u Sloveniji. Jučer smo se vratili. Danas sam već bila na poslu.
Iz prve smo stigli na odredište u Celjsku koču. Malo je bilo strašno pred kraj voziti po planini iako nije bila toliko visoka, ali ne sviđa mi se ići autom gore. Prvo veče smo bili tako umorni od puta, vožnje, planiranja, nervoze i uzbuđenja pa smo već u 9 navečer bili u krevetu kao kakvi starčeki. Na granici nas nisu zezali. Praktički su nas odmah pustili u zemlju. Nismo izgledali sumnjivo.
Drugi dan poslije doručka (taj doručak u hotelu me uvijek dokrajči, pojedem previše jer sve moram probati) krenuli smo nekim planiniskim putem prema Celju. Bila je to šetnja od nekih 2 sata, a teren je išao dosta nizbrdo i na mjestima je bilo leda. Ja sam neka područja prolazila tako što sam se spustila u čučanj i klizala odgurujući rukama. Nisam imala neke dobre nesklizajuće čizme pa zato. Do Celja nije bilo toliko naporno. Tamo smo otišli u Mc'Donalds na ručak, a onda smo opet planinskim putem otišli do starog grada. Taj mi je put bio naporniji jer je bilo uzbrdo i bilo je dijelova koji su stvarno bili skliski, uski i pomalo strašni. Došli smo nekako do vrha i počeo je padati snijeg. Posjetili smo dvorac, a kad smo izašli van ispalo je da snijeg baš jako pada. Bilo nas je strah ići ponovno kroz šumu (ok, mene je bilo strah jer se nisam htjela otklizati u provaliju). Tako smo se cestom spustili u neko selo (ili predgrađe), a od tamo došetali do Celja. Razmišljali smo da pozovemo taxi da nas odbaci gore do hotela, ali nekako smo na kraju odlučili da ipak idemo pješke i gore. Snijeg je na svu sreću prestao padati, a i još je bilo dosta danjeg svjetla. Sve ovo do sad nije bilo ni upola naporno kao penjanje natrag do hotela. Skoro cijeli put je bio uzbrdo. Jako, jako naporno. Svakih nekoliko minuta trebala mi je pauza da skupim snage za dalje. Nemam pojma kako sam to uopće izvela, ali nekako smo ipak stigli do hotela. Kad smo došli gore bili smo umorni i mokri od znoja skroz na skroz. Tuš nam je predivno došao. Nemojte me krivo shvatiti. Dan nije bio mučenje. Bio je baš lijep i prepun smijeha. Otišli smo na večeru kraj kamina. Bila sam toliko umorna da mi se bilo teško koncentrirati na konobaricu i narudžbu. Pomalo smiješno. Ne sjećam se kad sam bila tako iscrpljena. Ipak, uspjeli smo se fino najesti i zaručila sam se. Neobično mi je da sam zaručena. Nisam sigurna na kojoj ruci bih trebala nositi prsten. Sad je na lijevoj jer mi tako bolje paše. Jučer smo se vratili kući. Imali smo dogodovštine i po putu. Ispustila nam se guma pa smo ju mijenjali (prvi put u životu), ali na kraju smo uspješno došli doma podijeliti sretnu vijest s obitelji. Sretna sam. Bio je to baš predivan produženi vikend. Imam puno fotografija, ali stavit ću ih u idući post kad ih smanjim, sad mi se ne da baviti time. Danas me svi mišići u nogama bole. :)