srijeda, 24.10.2012.
Mrvica
Netko nam je ostavio malu macu pred kućom ili negdje u blizini pa je došetala do nas. Bila je sva mršava i sitna i uplašena. Siroče malo. Baka ju je donijela unutra i dala joj jesti. Bilo je to prije par dana, ne znam više točno. Dani mi prebrzo prolaze i nekako se pomiješaju. Nazvala sam ju Mrvica. Nisam sigurna da je žensko, ali čini mi se da je. Pokušala sam joj pronaći novi dom jer mi već imamo 3 mačke i mama i tata kažu da ne može ostati. Baš su jako protiv toga. Ne znam zašto. Ako mogu biti tri mačke, mogu i četiri. Tata kaže da ćemo tako doći do 16. Ja ju svaki dan posjećujem dolje kod bake prije posla i poslije posla. Mama ne dopušta da ju donesem kod nas u kuću. U mojoj kući mačke će uvijek biti dobrodošle. Jako dobro napreduje iako su joj ponekad oči ujutro krmeljave. Već se lagano zaokružila. Maza je. Prede kad ju mazim. Nitko se nije nudio da bi je uzeo pa je na kraju moj dečko pristao da bude kod njega. Za sad je još uvijek kod mene i ja još uvijek pokušavam nagovoriti mamu, ali čini mi se da će se morati seliti kad malo ojača. Ipak će mi ostati blizu, tako da je to dobro. Prirasla mi je srcu nekako. Ne razumijem te ljude koji mogu samo tako napustiti nemoćnu životinju. Ali opet ima i ljudi koji mogu samo tako napustiti svoje vlastito dijete. Ljudi su ponekad baš okrutni.
četvrtak, 18.10.2012.
To give anything less than your best is to sacrifice the gift
Nekako je posao postao stresan. Nije to toliki problem. Volim imati puno posla, volim učiti nove stvari, volim taj osjećaj da radim nešto korisno i volim preuzeti inicijativu, ali ponekad sama sebi natrpam previše toga i preuzmem previše stvari na sebe. Sigurno sam već ranije spomenula moju mentoricu (više mi nije mentorica jer sad već radim preko godinu dana, jučer je bilo točno godinu dana ako ćemo precizno). Uglavnom, ona me naučila uglavnom svemu što sam naučila na poslu i pomogla mi na mnoštvo načina. Stvarno je jedna predivna osoba i imala sam sreće što sam dobila nju za mentoricu i što radimo na istom području i dijelimo poslove. No, ona će dobiti bebu (što je dakako predivna stvar), ali prije tjedan dana je prestala raditi i neće je biti nešto više od godine dana (vrlo vjerojatno). I tako dolazimo do prve rečenice ovog posta. Odjednom sam sama usred svega toga. Imam svoje stare poslove, preuzela sam neke njene poslove, imam nove poslove. Moram priznati da mi se na neki način i sviđa situacija, a i nije da je sve svaljeno na moja leđa. Šef mi je već dva puta rekao ako vidim da ne mogu sve pokriti sama da mu samo kažem pa ćemo vidjeti tko bi drugi mogao što preuzeti. Samo što ja nisam navikla na to da netko preuzima nešto od mene. Navikla sam dati 150% od sebe za ono na čemu radim. Koje su uopće moje granice? Imam li granice? Sjećam se kad sam na faksu radila na jednom projektu. Program kojim sam trebala simulirati neke podatke se dugo vrtio pa sam ga ostavila da radi preko noći, ali svakih nekoliko sati sam se budila da bih bacila oko na njega da vidim da nije nešto puklo i stalo. Nije mi trebala budilica. Jednostavno sam se budila. Kao da mi se zavukao u podsvijest. Tako se nekako i sada osjećam. Možda je prva rečenica ovog posta kriva. Nije toliko stresno koliko me opsjeda. Ujutro čim se probudim mislim na sve što trebam napraviti. Poslije posla mi treba par sati da ga otjeram iz misli. Uzrujava me, ljuti me, usrećuje me... Upravo mi je sinulo da mi je možda ipak stalo do toga što radim. Možda me i malo strah toga kako ću se sama nositi sa svime. Nekako budem. Napravit ću kako najbolje znam. Svjesna sam da će sve biti u redu na kraju. Kako bi mi Miha uvijek rekla kad bih paničarila oko nekog kolegija na faksu da je pretežak: „Nekako smo prošle sve ovo do sad, proći ćemo i ovo.“ ili nešto tome slično. Pisanje mi je oduvijek bilo od pomoći, a ni sad me nije iznevjerilo. Barem mi se manje misli mota po glavi sad kad su neke zapisane ovdje. Hvala na čitanju.
nedjelja, 14.10.2012.
Sarajevo
Ponekad poželim da mogu usporiti vrijeme i zaustaviti pokoji trenutak. Prebrzo mi dani lete i stvarno prekratko traju. Prošli vikend u Sarajevu je bilo predivno. Pet dana odmora od posla i pet dana uživanja s dragim mi je baš dobro došlo. Jedino nikako da napišem post cijeli tjedan. No nikad nije kasno, pa evo ga sad.
U petak smo oboje uzeli godišnji i već ujutro se vlakom odvezli do Zagreba. Imala sam prilike malo shoppingirati, a dok je moja ljubav imala drugih obaveza u Zagrebu, ja sam uhvatila priliku i poslije podne provela na kavi s mojom najboljom prijateljicom na cijelom svijetu – Mihom. Stvarno sam uživala napokon uživo brbljati s njom o svemu i svačemu. Eto to bi bio jedan od trenutaka u kojima bih drage volje zaustavila ili barem usporila to okrutno, zločesto vrijeme koje je naravno baš tad letilo još brže nego obično.
Navečer smo krenuli vlakom za Sarajevo (samo dečko i ja, bez Mihe). Vlak je malo kasnio u polasku, ali onda smo napokon krenuli. Nisam očekivala neki luksuz od tog vlaka, ali smiješno je bilo što je u nekom trenutku nestalo struje i grijanja u vlaku. Putovali smo cijelu noć po Bosni do Sarajeva i smrzli se. Imala sam neku tanku dekicu sa sobom više iz fore, nego što sam mislila da će mi trebati, ali nije mi puno pomogla. Mislim da je temperatura bila opasno blizu nule ili je barem bio takav osjećaj.
Nekako smo stigli do Sarajeva oko 8 ujutro, popili kavu na kolodvoru i otišli tramvajem do hotela. Tamo nas je dočekao novi pehić. Netko je nešto zeznuo s našim rezervacijama pa ih uopće nije bilo u računalu. Srećom, ja sam isprintala i ponijela e-mail u kojem su nam potvrdili rezervaciju, a i baš su neki ljudi otišli iz hotela, tako da smo dobili sobu bez previše problema. Malo smo se smjestili i odmah otputili do Baščaršije (smještaj nam je bio na Ilidži). Vrijeme je bilo lijepo. Sunašce nas je grijalo. Čovjek stvarno više cijeni toplinu sunca nakon cijelonoćnog smrzavanja u vlaku. Ja sam ipak prvo morala u ljekarnu po MaxFlu jer me uhvatila prehlada. Još vikend prije me počela hvatati nakon sve one kiše u Munchenu, a noć bez grijanja me, mogli bismo reći, gurnula preko ruba. Svaka čast onome tko je izmislio MaxFlu. Zahvaljujući njemu, vikend mi nije bio pokvaren.
Bilo je super šetati među svim tim ljudima na Baščaršiji. Jeli smo ćevape u Petici, obišli nekoliko crkvi i džamija (u koje ja nisam ulazila budući da nisam imala ništa čime bih se zamotala). Stvarno je lijepo tamo, kao da upadneš u neko drugo vrijeme. Išli smo u Svrzinu kuću i šetali, i šetali po ulicama dok se nismo sasvim umorili. Pojeli smo burek i išli se odmoriti.
Za drugi dan su ranije prognozirali kišu pa sam ja predvidjela posjet Zemaljskom muzeju i shopping centrima, ali vrijeme je bilo ok. Zemaljski muzej je zatvoren. To me totalno zbunilo jer sam par dana prije provjeravala radno vrijeme i nije pisalo ništa da je zatvoren. Ispalo je da su ga zatvorili u petak ili tako nešto jer nemaju novca za održavanje. Na kraju smo išli u židovski muzej, shopping centre, na ćevape kod Želje, na baklavu u Carigrad i još šetali po Baščaršiji i obišli sarajevske mostove. Pili smo puno kava, a ja sam i svakih nekoliko sati uzimala dozu MaxFlu-a.
Treći dan (ponedjeljak) smo ostavili za vrelo Bosne. Bilo mi je prelijepo tamo. Sunce je opet lijepo grijalo pa smo mogli šetati i piti kavu na terasi. Nakon šetnje Velikom alejom, odvezli smo se još jednom do Baščaršije. Jeli smo ćevape u Mrkvi i upustili se u razmišljanje o tome koji su nam najbolji. Njemu su bili oni u Petici kod Ferhatovića zbog kajmaka (i meni je taj kajmak bio prefin), a meni oni kod Želje zbog domaćeg kiselog mlijeka, ali bila je to teška odluka. U Mrkvi je bilo previše masnoće na ćevapima i pljeskavici pa su dobili treće mjesto. Još smo kupili nešto lokuma za doma i navečer otišli na kolodvor.
Uslijedilo je još jedno cjelonoćno putovanje vlakom. Ne biste vjerovali, ali ovog puta smo imali i struju i grijanje – koji luksuz. Ja sam čitala knjigu do dva ujutro, a onda je i mene svladao umor pa nisam više mogla. Stigli smo u Zagreb u utorak oko 8 ujutro i odvukli se do mog (tatinog) stana gdje smo spavali do 11. Oko 13h smo imali vlak za Bjelovar. Taj dan smo isto uzeli godišnji pa nam se nije žurilo.
Trebalo mi je par dana da se vratim u normalu. U srijedu i četvrtak sam već oko 10 navečer bila sva umorna. Zato nikako da se pojavi novi post. Jučer je bio dragom rođendan. Tek sam sad uhvatila malo vremena za piskaranje. Da mi barem svaki dan traje nekoliko sati duže, gdje bi mi bio kraj.
Ne znam jesam li vam dovoljno dobro predočila naš posjet Sarajevu, ali stvarno je bilo predivno i svatko tko nije, trebao bi se uputiti na par dana tamo.
Kakva su vaša iskustva i dojmovi o Sarajevu?
srijeda, 03.10.2012.
Munchen
Vratila sam se iz Njemačke. Moram priznati da me Munchen nije oduševio kako sam mislila da hoće. Nekako mi se čini malim i ne znam što bih tamo radila više dana ako izuzmemo shopping. Sve u svemu bio je to lijep izlet iako nam je kiša malo pokvarila doživljaj. Možda bi mi i grad bio ljepši da nije bilo kiše.
Krenuli smo u ponoć u noći s petka na subotu od KD Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Brzo smo došli do slovenske granice gdje su nas dočekali uobičajeno „ljubazni“ i „druželjubivi“ Slovenci. Ne znam što je to s njima, ali svaki put kad prelazim granicu, natjeraju me da se osjećam kao kriminalac i kao da će me streljati ako pogledam u krivom smjeru. Nikad nisam doživjela da se netko nasmijao dok mi je lupao žig u putovnicu ili odgovorio na moje „dobro večer/jutro/dan“. Nije zapravo bitno. Važno da oni meni stave žig u putovnicu i puste me u EU.
Nakon prelaska granice smo se vozili preko Slovenije, Austrije i Njemačke. Uglavnom sam spavala i povremeno se budila jer mi se ukočio vrat, istegnula ruka ili utrnula noga. Jednostavno je nemoguće udobno se smjestiti u autobusu. Stajali smo nekoliko puta po pola sata. Ja sam pojela jedno 3 sendviča do Njemačke iako sam uglavnom spavala (u moju obranu, sendviči su bili od malih peciva).
Po dolasku u Munchen smo prošli dio grada busom. To je ono što ne volim kod putovanja preko putničkih agencija. Uvijek se nešto razgledava iz busa i čujemo rečenice poput „Sad kad skrenemo brzo pogledajte na lijevo i vidjet ćete to i to“. Ovog puta smo doživjeli čak i „Sad tu s desne strane je... a ništa, prebrzo smo prošli. Ali nije ni važno.“ ili nešto u tom stilu.
Autobus nas je ostavio blizu samog centra grada pa smo još s vodičicom (kako se kaže ženski vodič?) prošetali po trgovima i ulicama u centru. Vidjeli smo nekoliko pivnica, crkvi, itd. Onda je uslijedilo slobodno vrijeme. Dečko i ja smo se još sami prošetali po gradu i išli penjati na zvonik. To mi je bilo zanimljivo. Bilo je toliko stepenica da ti pred kraj dođe da odustaneš i na nekim mjestima je bio uzak prostor, ali došli smo do vrha. Pogled je bio prekrasan. Bojim se visine pa kad god se popnem na zvonik (penjala sam se u Zadru, Splitu, Pragu,...), uvijek imam neki pomješani osjećaj zadovoljstva i straha. Lijepo je vidjeti cijeli grad, a opet strašno je biti tako visoko. Imali smo prilike biti na zvoniku u trenutku kad su zvonila zvona, a to je isto bilo i uzbudljivo i strašno. Osjećale su se vibracije pod nogama, a cijeli zvonik se pomalo njihao. Nije da pretjerujem, stvarno se zvonik njihao.
Oko 5 sati poslijepodne smo stigli na Oktoberfest. Došli smo autobusom od centra. Bilo je jako puno ljudi, ali počela je kiša i to nas nije baš oduševilo. Nije se moglo ni u jedan šator jer je sve bilo prepuno ljudi i bila je potrebna rezervacija. Krenuli smo šetati, ali bilo je toliko ljudi s kišobranima, posvuda lokve vode i uopće se nije moglo uživati u pivi, kobasicama i štandovima. Nas dvoje smo se vratili do centra. Kupili smo nekoliko suvenira i odlučili naći neki pub ili pivnicu gdje možemo sjesti na suho i toplo i nešto pojesti. Potraga za slobodnim mjestom u gradu pokazala se gorom od traženja igle u plastu sijena. Sve je bilo krcato. Ljudi su uglavnom čekali vani da netko izađe pa da sjednu za njihov stol. Na kraju smo odlučili sjesti u McDonalds ili bilo gdje samo da se osušimo i ugrijemo. Za ne povjerovati je da je i tamo sve bilo krcato. Ljudi su čak stajali kraj onih stalaka za odlaganje tacni i na njima jeli. Slučajno smo ušli u Burger King kad se netko baš ustao tako da smo ugrabili mjesto. Napokon smo se mogli malo osušiti.
Nakon nekog vremena smo se opet uputili do Oktoberfesta. U Munchenu je noćni život čini se nikakav. Već oko 9 sati navečer je bilo puno manje ljudi na Oktoberfestu (osim onih u šatorima koje naravno nije bilo briga za kišu). Pojeli smo svaki kobasicu od pola metra. Moja je bila jako fina. Jedva sam ju dokrajčila, ali naravno da jesam. Kad smo već kod hrane, pojela sam u međuvremenu (još dok smo s vodičicom šetali po centru) i četvrti sendvič od onih koje smo ponijeli. Pili smo pivu iz krigle od litre. Ja sam jedva držala tu kriglu u ruci. Teška je. Kad je bila puna, još je bilo lako srknuti malo, ali kad ju je trebalo nagnuti, morala sam si pomoći drugom rukom. Na kraju smo ipak uspjeli doživjeti Oktoberfest kako treba, uz pivo i kobasice. Ne može meni ni kiša pokvariti dan.
Inače, posvuda je bilo pijanih ljudi. Curice od valjda 13 godina na dalje su padale pijane po lokvama vode ili lovile balerinke koje su im pale s nogu. Smrzla sam se gledajući ih onako mokre do kože u onim njihovim nošnjama. Muški pijanci su posebna priča. Uglavnom se napiju i postanu agresivni. Ne razumijem takve ljude.
Oko deset sati nam je već bilo dosta i jedva smo čekali da sjednemo u bus i krenemo kući. Kiša je još uvijek neumorno padala, tenisice su mi promočile, hlače su mi bile mokre do koljena i boljele su me noge i leđa dok sam se smijala, a iz nekog razloga se oboje nismo mogli prestati smijati. Šetali smo po okolici da nam brže prođe vrijeme i da se ne smrznemo. Kako se bližilo 11 sati, svakih desetak minuta se mogla čuti nova sirena hitne pomoći ili policije. Ne znam da li su se ljudi toliko napili ili su se neki od agresivnih pijanaca potukli, nije nas toliko interesiralo da bismo provjerili, ali uglavnom, svakih nekoliko minuta prolazila je hitna pomoć.
Dogovorili smo se da će nas bus pokupiti u pola 12, ali bus se nije pojavio, a mi smo čekali i noge su mi se polako počele smrzavati jer su bile mokre i nisam se kretala. Ispalo je na kraju da je policija zbog nečeg zatvorila neku ulicu pa je bus morao ići dužim putem i tako su došli po nas oko ponoći. Krenuli smo za Zagreb, negdje krivo skrenuli, vozili dva sata, skoro opet završili u Munchenu, pa ovog puta krenuli pravim putem za Zagreb, a ja sam to sve prespavala i probudila se u 5 ujutro zbunjena jer smo još u Njemačkoj. Nešto poslije 10 ujutro smo stigli u Zagreb živi i zdravi.
Je li netko od vas bio u Munchenu? Kakvi su vaši dojmovi?