utorak, 25.09.2012.
Sushi
Probala sam neki dan sushi. Sushi bi trebalo biti japansko jelo pripremljeno od kuhane riže začinjene octom i drugih sastojaka poput sirove ili dimljene ribe ili raznih morskih plodova (ako netko misli da mi je definicija kriva, neka me slobodno ispravi). Bili smo dečko i ja u Westgate-u pa smo otišli u "Svijet azije" pojesti nešto. Zapravo sam išla iz znatiželje da probam hranu, a i da doživim kako je to sjediti kraj pokretne trake na kojoj se cijelo vrijeme voze raznobojni tanjurići s hranom i onda sam uzimaš s nje što ti se svidi. Mogu reći da mi je skoro sve bilo fino. Nije mi se svidjela juha (uopće joj ne znam sastojke, bila je nekako kiselkastog čudnog okusa i pomalo čudne gelaste strukture) i školjke (jednostavno su imale previše okus po ribi, ne mogu zapravo objasniti jer inače volim ribu, ali ovo je bilo nekako prejako), a nisu me oduševile ni pohane banane. No bile su mi super lignje (ne znam koji bi to bio način pripremanja, nisu ni na žaru, ni pržene, ali nisu ni sirove bez brige), razno povrće, meso, riža, tijesto, kolači, voćna salata itd. Srećom da su porcije male pa je moguće isprobati svašta. Mogu reći da je sushi zapravo fin i okus nije kao da jedem sirovu ribu, ali u glavi mi je stalno misao da jedem sirovu (ili skoro sirovu) ribu. U svakom slučaju, vjerojatno ću probati još koji put kad ću imati priliku. Kakvo mišljenje i osjećaje vi vežete za sushi?
Trenutno uživam u malo drugačijoj poslastici. Pijem kavu i jedem rahat lokum (rahatluk, ratluk, turkish delight... ne znam koji je zapravo hrvatski, srpski, a koji bosanaki naziv). Spomenula sam neki dan dragom da volim to jesti uz kavu i najviše onaj od ruže i danas mi ga donio. Sretna sam kad dobijem neke tako male slatke poklone. Imam najboljeg dečka na svijetu.
petak, 21.09.2012.
Tiho, o tiho govori mi jesen
Polako prelazimo iz jednog godišnjeg doba u drugo. Volite li jesen? Imam jednu prijateljicu koja ne može smisliti sunce i vrućinu. Ona obožava kišu, vjetar i oluje. Meni ne smeta kiša i hladnoća sve dok ne moram hodati po vani nego mogu promatrati što se događa iz topline sobe kroz stakla zatvorenog prozora. Nema mi ljepšeg od čitanja na krevetu pod dekom uz zvukove kiše koja vani rominja. No s druge strane mrzim kad kiša pada i vjetar puše toliko jako da mi kišobran ničemu ne služi, a ja moram stići s jednog mjesta na drugo. Pretpostavljam da su moji osjećaji prema jeseni podvojeni. Volim šarenilo toplih boja kojima lišće prekrije parkove i ulice. Volim miris i okus pečenih kestena. Ne volim sivilo koje prekrije nebo i sakrije sunce. Kako god bilo, voljela je ja ili ne, ona dolazi pa je u skladu s tim i blog dobio novo ruho. Nadam se da vam se sviđa. Ne dopustite da vam dani postanu sivi. Unesite malo boje u svaki od njih. Usput da znate, idući vikend idem u Munchen. Volim kad mi putovanja dođu neplanirano. A sad još jedna prigodna pjesmica za kraj. Ne znam zašto, ali večeras mi se Cesarić nastanio u mislima.
Al dan je nasmješen i vedar.
Bez posla i ne vičuć više
Posljednji prođe sladoledar.
Tumara bijeli čovjek ljeta
Po gradu, nevesela lica.
Kadikad padne žuti list
Pred kotač njegovih kolica.
To javlja jesen, da je tu,
I zemlja čeka prvu kišu,
A kestenjari, ti uglari,
Prašinu ljeta s peći brišu.
(Dobriša Cesarić, Predjesenji dan)
nedjelja, 16.09.2012.
Tek toliko da se piše
Ponovili smo piknik još jednom i opet sam uživala jesti u prirodi. Ljetno vrijeme se polako pretvara u jesensko vrijeme pa mi se čini da je sezona piknika za ovu godina gotova. Jučer smo brali vinograd. Usprkos kiši i hladnoći koja je obilježila ovaj tjedan, jučer je čak bilo sunčano i dosta toplo. Padalo je samo ujutro tako da smo preživjeli. Uživala sam u vinogradu okružena meni dragim ljudima. Danas sam u fazi ljenčarenja. Uglavnom se izležavam čitajući i gledajući seriju. Jedva čekam da mi počnu nove sezone serija. Trenutno se bavim ponovnim gledanjem Gilmore Girls. Sad sam već pri kraju 4. sezone. Smišljala sam kako bih promijenila dizajn bloga s obzirom da ovaj proljetno ljetni više ne odgovara dobu godine, ali nemam baš neku inspiraciju pa će to pričekati još neko vrijeme. Htjela bih i pisati, ali strah me da ću opet samo početi nešto i nikada ne završiti kao sa svim pričama koje sam počela u zadnje vrijeme. Namjeravam kasnije u šetnju. Eto, ovog puta nemam ništa novo ni pametno za napisati. Bit će bolje idući tjedan. Planiram put u Sarajevo u 10. mjesecu i u Beč u 12. Jedva čekam. Volim putovati.
nedjelja, 02.09.2012.
Vikendi
Što volite raditi vikendima?
Dok sam išla u osnovnu i srednju školu vikendima bih obično čitala knjige ili pisala priče nakon što bih napisala sve zadaće i naučila što sam trebala za školu. Bila sam jedno od one djece koju su svi učitelji/nastavnici/profesori voljeli, skoro uvijek sam znala odgovor na svako njihovo pitanje, nikad se nisam pojavila bez zadaće, moji sastavci su bili najbolji, moje ocjene besprijekorne, matematičke zadatke sam rješavala ni ne razmišljajući previše o njima, ali ipak me nitko od ostale djece nije mrzio jer sam bila spremna pomoći sa zadaćama, objasniti nejasnoće, šaptati pod usmenima i dopustiti da prepisuju od mene pod pismenim ispitima. No, nikad nisam imala neku posebnu ekipu i osjećaj da oko sebe imam prijatelje kojima sasvim pripadam. Nemojte me krivo shvatiti, nisam bila samotnjak. Uvijek sam imala prijatelje s kojima bih se vidjela poslije škole ili vikendima, ali nikad nisam bila sretna kao u trenucima provedenim čitajući. Knjige su savršenstvo. Žao mi je osoba koje nisu otkrile svoju ljubav prema knjigama. Nisu to samo listovi, slova i riječi. One su cijeli svijetovi i osobe koje nikad ne bi postojale da ih netko nije osmislio i sve to zapisao. Uvijek sam jedva čekala da završim sa zadaćama ili dođem doma s neke dosadne rođendanske zabave i čitam. Čitala sam uvijek i posvuda, u autu, u parku, šečući ulicom, na balkonu, na plaži, za stolom, pored kreveta, na krevetu, ispod stola, pored radijatora, na prozoru... Proživljavala sam sve napetosti, ljubavi, nesreće, patnje, tuge, misterije i sve ostalo zajedno s mojim prijateljima iz svijeta papira i tinte. Uvijek sam čeznula za tim da upoznam nekoga s kim bih imala tako savršen odnos kao likovi iz priča. Željela sam nekoga tko bi shvatio moju potrebu da samo šećem ukolo po gradu, tko bi razumio čak i moje najčudnije ideje i navike, tko bi dijelio moju ljubav prema knjigama, kome bih bila dovoljna samo ja i to takva kakva jesam. Nikad nisam mislila da bi se takva osoba mogla pojaviti, ali je. I promijenio je malo moje vikende. Moram priznati da puno manje čitam. No moji vikendi su i dalje vrijeme u kojem uživam. Ponekad gledamo filmove, ponekad pijemo kavu u vrtu na ležaljci za ljuljanje, ponekad idemo u shopping, u kino, šećemo besciljno po gradu, jedemo gumene bombone ili putujemo na udaljenosti bliže ili dalje našem malom gradu. Oduvijek sam željela ići na piknik. Nedavno sam si kupila ruksak za piknik koji je super kul i ima u sebi čaše, tanjure, noževe, vilice, žlice i sav ostali potrebni pribor. Prije jedno tri tjedna otišli smo na piknik na Bundek. Mogu reći da mi se poprilično svidjelo i da bih mogla opet. Ovaj vikend smo opet bili u Zagrebu. Išli smo u „Torte i to“ i jela sam najsavršeniji cheescake koji sam ikad probala, a otišli smo i u shopping i kino. Volim vikende. Iako se trudim naći nešto zabavno i zanimljivo u svakom danu, vikendi su ipak posebni.
...i jedna gdje čekam bus ispred Arena Centra jer smo nakon piknika otišli tamo, a onda sam ja ogladnila i ostaci piknika su bili u ruksaku pa nisam mogla odoljeti.
