četvrtak, 12.10.2017.

Bye-bye rujan

Znam da kasnim i da je već duže listopad, ali što je, tu je. Gužva mi je nekako na poslu, a i doma stalno nešto radim. Sad sam baš malo pregledavala slike, pa evo nekoliko iz rujna.







- 23:33 - Ostavi trag (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.09.2017.

Što radite s klincima po kiši?

Ne znam kako je to moguće, ali nekad me naši obiteljski vikendi stvarno ispune i učine sretnom, a nekad se u nekoliko sati već svi isposvađamo na, imam osjećaj, 150 načina iako nas je samo troje.

Jučer smo imali predivan dan. Ustali smo rano. Počeli s berbom našeg grožđa već prije 8 (dio smo obrali prekjučer poslijepodne, a imamo samo tu brajdu iako je puno grožđa, no moramo se onda uskladiti s berbom kod djeda da ne izvlači posebno svu opremu opet radi tog našeg grožđa). Helena je spavala do 9. Taman se probudila da popije mlijeko i da se spremimo pa zaputimo u Gornje Zdelice gdje djed ima vinograd. Dan je bio prekrasan. Čak su nam falili kratki rukavi koje nisam spakirala jer nisam očekivala da bude baš tako vruće. Šetali smo, igrali se, brali grožđe, skupljali orahe, jeli, pili kavu... Helena čak nije ni išla spavati poslije podne jer joj je bilo toliko zanimljivo. Fotke su mi kod tate na fotiću, pa možda stavim koju kad ih uzmem.

A danas skroz druga priča. Crtić u kinu nije baš za nju (onaj neki lego ninjago ili kako već) pa nismo mogli u kino. Inače voli ići u kino i posebno se veseli ako je 3D film pa dobije naočale. Obično film bude sat i pol, pa prvih sat bude super, a zadnjih pola sata ju moram malo zabaviti slatkišima, ali sve u svemu veseli ju kino. No danas ništa od toga. Vani kiša lije i tu u Bjelovaru uopće ne znam kud bi mogli otići s njom da joj bude zanimljivo i da se maknemo od kuće. Probudila se u 8. Imam osjećaj da je cvilila jedno 100 puta do sad. Bacila je neki daljinski za autić, pa se tata naljutio na nju. Onda je krenula plakati. Pa neće da tata bude ljut. On neće popustiti jer kaže samo joj popuštamo. Na kraju se malo i igrala u svojoj sobi u miru, ali ne predugo. Ja samo okolo nešto spremam, peglam, skidam veš, usisavam, idem samoj sebi na živce. Krenula sam ju staviti spavati pa onda bi u mom krevetu, pa u svom, pa ipak u mom. Samo cviljenje i kmečanje. Na kraju sam se i ja pretvorila u zmaja, izgubila strpljenje i počela vikati da sam ljuta kao zmaj i da legne odmah u krevet jer mi je dosta. Kladim se da je već zaspala jer je bila umorna, samo joj se nije išlo spavati.

Kamo vi odlazite vikendom kad je ružno vrijeme? Idu jesen i zima, pa nam predstoji puno ovakvih šugavih dana. Mi ako smo doma, muž uvijek nešto nađe za dovršitit od posla ili programirati sa strane, ja uvijek imam 100 poslova za obaviti jer kad sam već doma ne mogu biti besposlena, a pokušavam onda i s njom neke aktivnosti smisliti, ali uvijek sve ode ukrivo i na kraju samu sebe mrzim i živciram. :(

- 12:57 - Ostavi trag (6) - Isprintaj - #

subota, 02.09.2017.

Bye-bye kolovoz

Sve do danas bilo nam je baš lijepo vrijeme, pa smo više bili po vani nego u kući (izuzevši vrijeme provedeno na poslu).

Danas smo se uputili biciklima do knjižnica, ali na povratku nas je uhvatila kiša.

I ovo kišno vrijeme nekad dobro dođe. Krenula sam čitati, ali onda sam se sjetila bloga. Helena spava, a poslije idemo na proslavu jednog rođendana.



Spojila sam ponedjeljak s Velikom Gospom pa smo još bili i malo na moru.



Bratić mi je slavio 10-ti rođendan.





Išli smo na renesansni festival u Koprivnicu. Helena je baš uživala. Nisam uopće mislila da bi se njoj toliko svidjele borbe vitezova. Poslije je izjavljivala stvari poput: "Mama, i konji su jako dobro glumili."



Posjetili smo i zoološki vrt.



Puno smo vremena bili vani u dvorištu s Lolom, u šetnji s Lolom ili na igralištu. Helena obožava Lolu, a i ona nju voli, ali budući da je pas ne može sama reći.

Kupili smo romobil. Helena se voli voziti, ali nije skroz skužila princip. Maše nogom po zraku, ali ne dodiruje pod, pa ju moram gurati tako da nam je domet uglavnom od naše kuće do bakine i kasnije natrag.



Tako idu dani. Slažemo legiće, tražimo parove, crtamo, bojamo, igramo se s kinteičkim pijeskom, mijesimo tijesto, pravimo špagete od play doh-a, gledamo crtiće, čitamo slikovnice, pričamo priče (ja znam najdosadnije verzije Crvenkapice i Tri praščića od kojih Helena zaspe, a nekad i samu sebe uspavam).

Idem sad probati još malo čitati ako mi se Helena ne probudi. Moram i kavu popiti do kraja.

- 14:08 - Ostavi trag (12) - Isprintaj - #

utorak, 08.08.2017.

Vikend izlet

Prošlu subotu smo se muž i ja uputili do Trakošćana. Išli smo nekim putem kroz Zagorje da ne idemo ni blizu Lučkom ni Macelju zbog gužvi. Čak su nas google mape dobro dovele. Nazad smo samo dva puta fulali i okretali se.

Bilo je jako lijepo. Već sam okoliš putem je lijep. Šume, brda, doline, polja, sela. Trakošćan me čak ugodno iznenadio. Ulaznica je samo 30 kn, a ima svašta za vidjeti. Namještaj, fotografije, oružje, posuđe... Priroda je jako lijepa. Jedino mi je falio neki finiji restoran. Pojeli smo hamburgere na kraju. I možda neka suvenirnica jer volim suvenire. Uspjela sam si kupiti magnetić za svoju zbirku.



- 18:09 - Ostavi trag (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 31.07.2017.

Prijateljstva

Zanimljivo mi je kako kad sam spomenula da mi fali anonimnost da bih lakše pisala, svi su pomislili da mislim na posao, a zapravo uopće nisam na to mislila. Nemam baš neku naviku pisati o poslu. Nije mi ostvarenje svih snova, ali nije ni nešto loše da bih se tu jadala. Imam tim divnih ljudi koji se trude i rade i mislim da smo super ekipa. Zapravo sam mislila na prijatelje i rodbinu i poznanike koji svraćaju na blog. Znate ono kad vas nešto ljuti ili nervira pa možete reći (ili u ovom slučaju napisati) svašta pa se to još svakako shvati i onda ispadne puno gore nego ste mislili. Takve situacije. A ima i stvari koje vam se dogodi i koje biste zapisali da dobijete koji savjet od stranaca, ali ne želim da kad me sretnu na ulici pričaju o mojim postovima na blogu. Događalo mi se to. Ljudi bi čitali i ne bi ostavili komentar na blogu nego bi mi komentirali uživo kad bi se sreli. Čudna situacija.

No kako god. Danas sam odradila prvi dan na poslu nakon godišnjeg i bilo je ok.

Ovih dana puno su mi se po glavi motala prijateljstva. Znate ona ženska ili ne baš nužno ženska prijateljstva, ali u smislu "best friends forever". Kroz život sam uvijek imala takvu osobu na svojoj strani, ali nikada nije bilo forever.

Prvo sam imala prijateljicu iz ulice i zajedno smo krenule i u školu. Bila sam uvjerena tad da ćemo zauvijek biti prijateljice, ali raspalo se to ubrzo kad smo krenule u školu. Danas se s tom Mateom pozdravim u prolazu i jedva da se možemo nazvati poznanicama.

U školi sam se sprijateljila s jednom Marinom i bilo smo BFF u pravom smislu tog izraza (no dobro, osim forever dijela). Bile smo nerazdvojne i u školi i poslije škole. Družile smo se vikendima, sjedile zajedno u klupi, gledale razne serije, pisale priče, čitale priče jedna od druge, igrale se na PlayStationu, pričale o dečkima i tome slično. Bilo je to divno prijateljstvo, ali srednja škola nas je razdvojila iako smo bile uvjerene da neće. Ja sam krenula u matematičku gimnaziju, a ona u upravno-pravnu i nekako su novi ljudi došli u naše živote iako smo ostale u istom gradu.

Onda sam imala jednu Martu. Zajedno smo išle na natjecanja iz matematike i u grad u izlaske, brbljale o svemu, sjedile zajedno u školi i tome slično. Bila je tu i jedna Anamarija. Tako sam imala dvije BFF. Družile smo se i s Josipom i njenom best frendicom. I onda smo se opet lagano sve razdvojile na faksu.

Tamo sam pak upoznala Vesnu, pa Mihu i Dijanu. Bila je tu i Ana, a i Vicka. Te godine dok sam studirala bile su mi super. Usprkos svim matematičkom dokazima i zadacima, stvarno smo se super zabavljali. Znali smo iznajmiti autobus i putovati u Poljsku ili Češku i slično. Bilo je to super vrijeme samo što nakon faksa smo se razišli po gradovima, a Ana mi je čak u Kanadu otišla.

Na poslu sam upoznala jednu Kristinu. Super mi je i dalje, ali nismo toliko bliske da bih rekla BFF.

Ne znam zašto, ali u zadnje vrijeme mi baš fali jedna takva osoba. Ona kojoj možeš reći sve i koja je uvijek tu za tebe. Ona s kojom se čuješ svaki dan i koja ti skoro pa čita misli. Imam svoje sestre i kako sam starija sve sam sretnija što ih imam. No nije ni to to. Imam i divnog muža kojem sve mogu reći, ali nije ni to to.

Pitam se da li je problem u meni. Ili možda tražim previše. Možda ta savršena prijateljstva ne postoje zapravo. Ili barem ne traju vječno.

Neka od tih prijateljstava koje sam spomenula su još aktualna. S Martom i Anamarijom iz srednje sam nekako obnovila prijateljstvo kad sam se vratila u rodni grad. Iako nam je Marta sad u Engleskoj na doktoratu, još uvijek se nađemo svaki put kad dođe u Hrvatsku. Super su mi cure i drago mi je što su mi još uvijek u životu. Prijatelji su pravo blago.

S Vesnom se nekako nisam dugo vidjela ni čula. Mogla bih joj baš poslati poruku. Miha mi je vjenčana kuma. S njom i Dijanom se još i vidim dosta iako su u Zagrebu. Jedino što se ne čujemo dovoljno često i onda kad se i čujemo ne želim počinjate razgovore s istresanjem svoje duše i svojih misli. Nekako to prelazi u "što ima? a ništa. kako si? dobro. kad ideš na godišnji?" i slično. Ne sviđa mi se to baš. Druga je stvar što njih dvije sad rade zajedno, a nekako je uvijek tako da se zbližiš s onima s kojima si svaki dan. Okružuju ih isti ljudi, isti poslovni problemi (ili da kažem izazvovi?), iste zezancije, iste priče i događaji... Tako da i kad smo nas tri same na okupu, nije više onaj osjećaj kao na faksu.

Josipa je Heleni krsna kuma i s njom se isto dosta često vidimo koliko nam dozvoljavaju poslovi i život u različitim gradovima.

Jučer sam bila s mužem u kinu i sasvim slučajno baš smo sjedili pored one Marine s početka posta i njenog muža. Ako to nije znak, onda ne znam što je. Toliko mi se motalo naše prijateljstvo po glavi ovih dana i onda se tako slučajno nađemo jedna pored druge. Dogovorile smo se za kavu u srijedu pa da vidimo što smo propustile od zadnjeg puta kad smo se čule. Ni s njom mi prijateljstvo nije umrlo. Pomagala sam joj s matematikom na faksu, otišle smo tu i tamo na koju kavu, bila je kod mene u svatovima, bila sam ja kod nje u svatovima. Tako da smo si još u životima, samo ne kao prije. Prije smo godinama stvarno bile best friends.

Imam i drugih super frendica. Tu je Dejana koju znam od kad sam se rodila, pa Andrea čija se mama igrala s mojom mamom dok su bile male, pa smo se mi igrale kao klinke, pa se sad i naše kćeri igraju.

Kad sve to tako popišem, osjećam se kao da dramim bez veze, ali zapravo ne dramim. Stvarno ne. Sretna sam sa svim tim prijateljicama. Samo se pitam postoji li stvarno taj best friends forever odnos između dvije osobe ili ne. Da li se ja nisam dovoljno potrudila, tj. da li se ja dovoljno ne trudim i jednostavno pustim te osobe od sebe ili što se dogodi? Kako se prijatelji samo tako udalje? Kako dođemo od toga da se ne možemo dovoljno narazgovarati u jednom danu do toga da se čujemo tu i tamo i vidimo par puta mjesečno?

Eto, te su mi se misli motale po glavi ovih dana i nisu mi dale mira nego baš žele svoj post i vaša mišljenja u komentarima. :)




- 22:16 - Ostavi trag (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se