nedjelja, 25.02.2018.

Zima, zima

Osjećam se dobro ovih dana. Ne znam je li od ove zime ili su mi se hormoni malo smirili. Napokon je i do nas stigao snijeg. Najavljuju za naredne dane velike minuse, ali proći će i to. Za sad je snijeg kod nas izazvao samo radost. Znam da u nekim krajevima Hrvatske i nije tako, ali kod nas je.

Ovih dana smo Lenči i ja pekle kolačiće. Malo prave, malo od plastelina. Igrali smo se s legićima. Tata joj je pokazao kako gradi svemirski brod i sad je to postala glavna igra. Igrali smo se i s vodom. To baš voli. Prelijeva iz posude u posudu i kupa male igračke u njima.

Jedva smo se uspjele malo sanjkati jer odmah očiste ulice. Napravile smo snjegovića. No u svakom slučaju baš smo uživali na snijegu.

Što se tiče bebe broj 2, doktorica je na zadnjem pregledu bila zadovoljna nalazima, pa sam se odlučila vratiti na posao od četvrtka. Ne znam je li mi to najpametnija odluka. Vidjet ćemo kako bude. Možda i opet završim na bolovanju. Trenutno uopće ne razmišljam predaleko u budućnost. Živim u onom što trenutno imam i nastojim uživati i biti sretna.

Nadam se da vama snijeg nije prouzročio prevelike neprilike. Kod nas ga je stvarno zapravo malo u odnosu na zime iz mog djetinjstva kojih se sjećam.



- 17:50 - Ostavi trag (7) - Isprintaj - #

srijeda, 21.02.2018.

Napušteni psi i usamljena srca

Imam negdje knjigu toga naziva. Sjećam se da mi je bila dobra dok sam ju čitala, a Lenči mi ju često donosi i govori da je to moja knjiga iz ne znam točno kojih razloga. Korice su neke roze, pa možda zato. Uglavnom kad sam pomislila na ono o čemu želim pisati, taj naslov mi je pao napamet.

Bit će skoro dvije godine kako je kod nas naša Lola. Ona je predivan pas. Ne znam jesam li ikad pisala kako je došla k nama, ali dijelila je sudbine jako puno napuštenih pasa. Netko ju je naime ostavio u vinogradima kad je bila skotna. Jadna je toliko preplašena i sad nakon dvije godine da vjerojatno ne mogu ni zamisliti što je sve prošla u svome životu prije tog ostavljanja. U početku, čim bih uzela metlu, ona bi odjurila skroz iza garaže, sakrila se u jedan kut i tamo drhtala skrivena u travi i nitko je nije mogao dozvati van neko vrijeme. Sad već kad uzmem metlu, stane malo dalje i mirno stoji i gleda me dok metem. Valjda je u dvije godine naučila da metla nije za tući psa nego za pomesti pod, ali i dalje je sirota na oprezu. Bojala se i zatvorenih prostora. Pretpostavljam da su je zatvarali na duže periode u neku šupu ili slično. Sjećam se kad je došla da je za nekih tjedan dana bila baš hladna, kišna noć, a ona je drhtala, ali nikako je nisam mogla dozvati unutra. Na kraju sam je morala na silu uzeti i unijeti u kuću i zatvoriti da spava na toplom. Više nema taj problem.

Opet sam se malo pogubila. Uglavnom, kako su je ostavili u vinogradu, imala je sreće da je zalutala baš u vinograd cure od mog bratića koja je inače tad još studirala veterinu i tako je dobila drugu priliku u životu. Psiće su udomili, a nju sterilizirali i čim su nam je prvi put pokazali na slici, nekako je to bilo to.

Bila je par puta kod nas na upoznavanju i onda je došla za stalno. Nije to bila laka odluka. Helena je tad imala oko godine dana, a nisam uopće znala kako će se pas ponašati s djetetom, hoću li ja moći s njih dvije u šetnju itd. Na kraju je sve ispalo stvarno divno. Isplati se udomiti psa. Vrati vam se stostruko.

Trenutno imamo i Roka. Njegova priča je bila slična. Mamu mu je netko bacio na ulicu kad je bila skotna, ona je završila kod dečka moje sestre i tamo okotila njih pet ili šest, više se ne sjećam. Moja sestra i njen, zapravo, zaručnik su odlučili udomiti jednog, ali kako trenutno rade na kući (imaju svatove 2.6. pa će se tad nekad useliti), Roko je došao k nama na privremeni dom. Uh kad je on došao sam tek još više shvatila koliko je Lola dobar pas. Nije Roko loš, ali iako je velik, zapravo je štene i skroz je šašav. Uglavnom se dobro slaže s Lolom. Tu i tamo ga uhvati ludilo jer nije još kastriran, pa ju malo gnjavi, ali inače se igraju i spavaju skupa u kućici. Roko joj je doduše pojeo dijelove kućice, a u njegovu uopće ne ulaze. Jednom prilikom je ozlijedio šapicu i Lola mu je to lizala i brinula se za njega. Ne znam jedino kako ćemo mu objasniti kad će se morati odseliti u svoje dvorište (kuća do kuće su, a on si je još i prije nego je došao živjeti k nama prokopao prolaz ispod ograde).

Tako oni ovih dana kopaju rupe po dvorištu i donose mi kamenje i korijenje pred vrata na dar. Lenči ih oboje obožava. Kad idemo u šetnju, pravi smo cirkus. Roko se nije šetao na povodcu dok nije došao k nama, pa ga to plaši. Ne kužim baš zašto. Treba mu malo da krene, a onda se tu i tamo opet nečega splaši. Lena voli držati povodac, pa ja ili suprug moramo još jedan u slučaju da njoj ispadne ili se nešto dogodi. Tako da, da, imamo duple povodce i skroz smo ih kupovali ne s tim planom, pa smo u svim bojama: zelena, roza, crvena, plava.

Psi su divne životinje i često jadni toliko propate ni krivi ni dužni.

- 16:12 - Ostavi trag (5) - Isprintaj - #

subota, 17.02.2018.

Samo petak

Dan sam završila na podu kupaonice. Prikladno. Bio je to jedan od luđih dana. Valjda. U retrospektivi i nije toliko. Više u mojoj glavi, nego u stvarnosti. No doći ćemo do kraja. Krenimo od početka.

Probudila sam se oko 8:30. Već drugi mjesec sam doma. Na neki način sam u ulozi kućanice iako ne baš sasvim. Naime, trudna sam i doktorica me poprilično rano ostavila na čuvanju trudnoće. Prvo je bio dogovor bar do 12. tjedna da prođe to najrizičnije razdoblje, a onda se na kraju i produžilo. Imala sam nekih problema, pa je eto to tako. Ne bih posebno o tome. Za sad je beba ok. Ja se osjećam dobro iako mi je doktorica naredila da se što više odmaram tako da ne smijem pretjerano raditi ni po kući.

Prvo sam malo pogledala vijesti na internetu da vidim što ima nova u danu i da se malo razbudim. Onda sam ustala, odjenula se, oprala zube itd. Odlučila sam da budući da sam jučer oprala podove, danas ću samo turu bijelog rublja i onda ću se odmarati.

Taman kad sam si napravila tople sendviče za doručak, oglasilo se zvono na ulaznim vratima. Došao je neki lik za Internet jer dragi mužić opet nije zadovoljan pa bi nešto mijenjao. Odmah se probudila i moja skoro trogodišnjakinja. Lik je otišao na krov, a kćerkica me obavijestila da je popiškila pelenu. Inače preko dana nema pelene i nema problema s tim, ali po noći kako joj dođe. Probudi se, ali nekad joj se baš ne da ići na wc. Najgore kad cijelu noć ne piški i onda ujutro sve u pelenu. Tako je bilo i sad. Morala sam skidati posteljinu, nepromočivo pokrivalo za madrac, pidžamu i tako smo imali još jednu turu veša za pranje. Ne zamaram se previše time. Proći će i to razdoblje. Taman dok sam je obukla, vratio se i lik s krova, pa je krenuo raditi malo na tavanu, malo u dnevnom boravku, a moji čisti podovi postali su prošlost.

Malena se odlučila da bi za doručak griz, a dok sam ga kuhala, pokušavala je sve moguće nepodopštine. Inače se voli praviti važna kad je još netko u kući. Ako je lik bio na tavanu, ona mu je pokušavala izvući neke kablove u dnevnom boravku, ako je bio dolje, onda ga je ispitivala sve i svašta. Donijela je sve moje lakove za nokte, razvukla moj nakit, razlupala neku igračku, pokušala otići na tavan… Mislim sve to u tih nekoliko minuta koliko treba da se skuha griz na 2 deci mlijeka.

Onda je sjela jesti. Trebala bih napomenuti da smo ovaj tjedan obje bolesne. Mužić je pokupio neku prehladu ili virozu na poslu i preko vikenda taman prizdravio, a nas je uhvatilo u ponedjeljak. Prvih par dana je imala temperaturu, a onda su nas samo nos i grlo ostali zezati. Tako je fino uzela veliku žlicu griza u usta, a onda kihnula na najjače. Griza i čokolade je bilo posvuda.

Poslije jela je igrala neku igricu na mom mobitelu. Pustila sam je jer sam morala biti u dnevnom boravku da čovjek odradi svoj posao do kraja.
Kad je napokon otišao (A ni to nije prošlo mirno. Zbrisao mu je sestrin pas kojeg čuvamo i privremeno živi kod nas, pa sam ga morala loviti po ulici i nositi u dvorište jer se nije htio vratiti.), nagovarala sam kćer da se prošećemo po naselju ili odemo do bake. To nam je ovih dana uglavnom domet. Par puta smo otišle do grada, ali nezgodno je jer ju ne smijem dizati i nositi, a ona voli igrališta i uglavnom se ne da s njih. Također, iako dosta može prehodati, umori se nakon nekog vremena.

Nije htjela van. Htjela je gledati video sebe kad je bila mala. To joj je jako zanimljivo u zadnje vrijeme. Rekla sam joj da može sjediti za kompjuterom i gledati, ali da ne smije dirati tatine papire nego samo gledati. Ja sam otišla izvaditi veš, staviti ga sušiti i staviti njenu posteljinu u pranje, a za to vrijeme ona je razbacala sve papire sa stola po dnevnom boravku i pošarala se flomasterima po licu.

Moram priznati da me ovih dana lupaju hormoni, plus još bolest, tako da sam stalno na rubu izdržljivosti i strpljenja. Tako da sam se naljutila i počela vikati na nju, a ona ima tendenciju biti još gora ako se viče. Počela je plakati i vrištati i bježati iz kauča. Inače smo slične po pitanju ljutnje. Uhvati nas odjednom i bude eksplozivno, a onda nekako brzo i prođe. Tako da smo se ubrzo i pomirile. Lenči inače ima svog omiljenog malog Mickey Mousea. Imamo i velikog Mickeya, figurice Mickeya, legić Mickeya… Jednostavno obožava Mickeya. Prije pomirbe Mickey je bio u kazni, tj. na visokoj polici. Najgora i najružnija kazna prema njenim riječima.

Oprala sam podove, složila kablove da se ponovno ne vide iza televizora, a onda smo ipak išle do bake jer se princeza predomislila. Tako smo se ipak malo prošetale i igrale, a onda se vratile kući na popodnevno spavanje.

Ovih dana imamo rutinu prije spavanja gdje ja obično čitam jedno 3 slikovnice i pjevam dvije pjesme (danima se zna ponavljati ista kombinacija i popodne i navečer). Lenči voli slikovnice i to mi je drago.

Ja sam napravila neki rižoto za ručak da nešto pojedem. Oni koji me znaju, znaju da mrzim kuhanje, ali u zadnje vrijeme kuham svaki dan jer nemam baš ni neki izbor. Moram jesti.

Osjećala sam se poprilično depresivno i bezvoljno. Ne volim kad se ljutim i vičem bezveze. Uglavnom nije ni do toga da ona napravi nešto tako strašno nego me jednostavno sve oko mene nervira i nekako sam ljuta, a ne znam ni zašto točno. Mislim nisam očekivala da ću biti ovako doma. Ako ležim i odmaram, osjećam se krivom kao da ljenčarim. Ako pustim Lenči da gleda crtiće, osjećam se krivom jer ne radimo nešto kreativno i edukativno. Ako radim nešto po kući, osjećam se krivom jer riskiram ovu trudnoću i stvarno čišćenje po kući nije vrijedno toga. Ako se prošećem s Lenči i sretnem nekog s posla, osjećam se krivo jer nisam na poslu, a šećem po gradu. Uglavnom, što god bilo, osjećam se nekako loše. Sve se to onda nekako nakupi u meni. Plus još bolest. To mi je jedna od najgorih stvari od kad sam mama. Kad sam bolesna i jedva stojim i dalje moram biti mama. Nema pauze ni bolovanja od tog najdivnijeg zanimanja.

Poslije podne smo se igrale, a onda smo je stavili u kadu. Eto, ne mogu je ni okupati sama jer je ne smijem podizati. Frustrirajuće. Isto kao i što sam i svaki dan doma, ali ne bih smjela ići spremati podrum, preslagivati namještaj ili čistiti ispod kreveta i iza ormara. Frustrirajuće.

No uglavnom, eto nas do poda kupaonice. Dok se Lenči kupa (a voli duuuuge kupke i nikad joj nije dosta), ja obično sjedim na podu kupaonice (imamo podno grijanje) i čitam knjigu ili se igram s njom. Nabavile smo neku fora kupku za puhanje mjehurića pa ponekad pušem i pušem. Ona voli ubaciti i šarene loptice u kadu dok se kupa (onaj paket od 100 komada loptica).

Nije ni loše biti doma jednom kad se navikneš. Bar imam nešto vremena za čitanje. Obično imam nekih 2 sata dok Lenči spava, a prije nego mužić dođe s posla i nastojim ih iskoristiti za izležavanje jer na kraju krajeva zbog toga sam i doma. Imam sreću pa je moja beba spavalica (druga vjerojatno ne bude uf). Spava 3 – 3,5 sata popodne, pa stignem skuhati, jesti i malo odmoriti. Iako i tad se moram prisiliti da ne idem nešto spremati i čistiti. Ne znam što je to sa mnom i čišćenjem. Pomislio bi čovjek da imam najčišću kuću na svijetu, ali nemam. Jednostavno veša za pranje ima stalno kao da nas je desetero, a ne troje, a prašina izvire kao da imam neki stroj za proizvodnju prašine.

Htjela sam i početi pisati nešto. Mužić mi kupio novi laptop za Valentinovo (tj. za ovu godinu odnosno sve blagdane i prilike u njoj hehe). No trenutno ne znam što bih pisala. Imam nekoliko započetih i nedovršenih knjiga, ali uopće se ne mogu odlučiti želim li utrošiti vrijeme da ih završim. Nije mi cilj da objavim nešto ili zaradim, čisto da imam neki hobi, neki samo moj projekt, nešto za uživanje.

Nije mi cilj bio udaviti vas dosadnim postom, samo na neki način nadoknaditi vrijeme koje nisam bila na blogu i vratiti se pisanju. I malo se ispuhati. Od kad sam zadnji put bila na blogu, prošao je i Božić i Nova Godina, Sveti Nikola, došao nam je Roko na privremeni dom, svašta nešto, ali o tome u drugim postovima kojih se nadam još bude. Neću valjda opet prestati s pisanjem.





- 19:06 - Ostavi trag (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.11.2017.

Girls Night In

Imam tri super frendice s faksa i nažalost ne vidimo se kao prije jer nisam u istom gradu kao one. Da se ne zavaravam, vjerojatno i da smo u istom gradu bi opet bili praktički isto.

Uglavnom, dogovarale smo se u zadnje vrijeme da se nađemo samo nas četiri kao u neka dobra stara vremena i malo podružimo samo mi cure. Nekako je ispalo da i kad se vidimo uvijek bude u nekoj gužvi ili s muževima ili u mom slučaju i s kćerkom.

Nije bilo uopće lako naći vikend da nam svima paše. Nekako je život postao takav da je uvijek gužva i uvijek je nešto. No eto, dogovorile smo se za ovaj vikend.

Tako sam jučer išla busom za Zagreb i vratila se oko 14h danas.

Naravno da nije prošlo sve po planu, ali nikad ne može. Htjela sam kad spremim Helenu na popodnevno spavanje otići busom u 13:30 za Zagreb da stignem još i u mali shopping, ali na kraju spletom okolnosti nisam stigla na taj bus. Čekali smo novu perilicu-sušilicu za veš, pa je dostavljena kasno, a htjela sam još i prošetati psa i otići do centra jer su dani Slavonije bili ovaj vikend. Nekako smo došli naknap doma i onda još Helena nije htjela na spavanje jer je naslutila da ću zbrisati pa je plakala. Izgubila sam strpljenje, pa sam i ja vikala. Onda smo se pomirile i čitale slikovnicu i tako na kraju nisam išla na taj bus nego tek u 16:15. Na kraju mi je to ispalo i bolje jer je još jedna frendica stigla u isto vrijeme (njoj je pak neplanirano brat došao iz Njemačke doma u Slavonski Brod pa je išla i tamo - to je ono što kažem, život je toliko šašav da jedva nađemo vrijeme da se vidimo). Uglavnom, njen dečko nas je obje pokupio, pa su mene još ostavili u Avenue Mallu dok se ona spremala i malo kasnije su me pokupili da nas on odveze i do te treće frendice. Tako da sam i Heleni uspjela kupiti jednu lijepu haljinicu.

Napokon smo se našle i bila je baš lijepa večer iako smo zaključile da smo definitivno ostarile. Već oko 10 sati nas je krenuo loviti umor iako smo na kraju izdržale skoro do 3. Jele smo pizzu i pile vino. Pričale smo i smijale se i sjećale se nekih starih dana i ljudi iz tih dana i dogodovština. Jedino što smo se zaboravile poslikati da imamo i koju slikicu za uspomenu. Ne znam kako nam se to dogodilo. Valjda je bilo previše dobro pa se nismo sjetile.







Morat ćemo ponoviti. Drugi put ćemo morati ovako nekako s Helenom:


- 15:13 - Ostavi trag (4) - Isprintaj - #

subota, 04.11.2017.

Jesen

Jesen nam je u punom jeku. Sa svojim šarenim bojama, hladnim noćima, kratkim danima, kestenima, bundevama... Uživali smo skupljajući lišće i kestene po parku. Poslije smo ih Helena i ja doma prebrisale i slagale ukras za stol. Uživamo i pod toplim dekicama gledajući crtiće. Nekad mi jesen zna biti tmurna i tužna, ali ovaj put baš uživam u njoj.



- 16:36 - Ostavi trag (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se