• On/Off

    Dnevnik.hr
    Gol.hr
    Zadovoljna.hr
    OYO.hr
    NovaTV.hr
    DomaTV.hr
    Mojamini.tv

    Opis bloga

    Image and video hosting by TinyPic

    Twilight fan fiction. Radnja se zbiva nakon Praskozorja.
    Likovi sa zvijezdicom su vlasništvo Stephenie Meyer.

    Image and video hosting by TinyPic

    Komentara možete ostavljati koliko želite jer mi je smeta, samo vas molim da mi se ostavljate komentare u kojim odbrojavate, jer ću ih izbrisati.

    Linkovi

    Dnevnik.hr
    Video news portal Nove TV

    Blog.hr
    Blog servis

    May Stox...
    Tama Straha
    Altaria Zelaxa
    Sabriel Cullen
    Draussi

    Ako netko nešto treba, bilo pitanja u vezi bloga, ili nešto sasvim deseto, neka mi pošalje mail.

    nitta.flower@hotmail.com

    Likovi.

    Nora Spektor

    Image and video hosting by TinyPic

    Blackbird.

    Embry Call*

    Image and video hosting by TinyPic

    Mr. Moonlight.

    Johanna Dwayne

    Image and video hosting by TinyPic

    Falling in love again.

    Dennis Dwayne

    Image and video hosting by TinyPic

    We can work it out.

    Sam Uley*

    Image and video hosting by TinyPic

    Your Feet's Too Big.

    Emily Uley*

    Image and video hosting by TinyPic


    Not a Second Time.


    Jacob Black*

    Image and video hosting by TinyPic

    Run For Your Life.

    Renesmee Cullen*

    Image and video hosting by TinyPic

    Hello Little Girl.


    The Cullen Family*

    Image and video hosting by TinyPic

    With a Little Help From My Friends.

    Bella Swan Cullen*

    Image and video hosting by TinyPic

    You Know What To Do.


    May Stox

    Image and video hosting by TinyPic

    Good Day Sunshine.

    Seth Clearwater*

    Image and video hosting by TinyPic

    Twist and Shout.

    Altaria Zelaxa

    Image and video hosting by TinyPic

    Nobody's Child.

    Forbidden to Remember; Terrified to Forget.


    Image and video hosting by TinyPic



    CREDITS

    Design: Lucija [d]
    Hosting: Tinypic

  • No.4: Run for the night

    Evo, novi post. Meni se osobito ne sviđa, ali eto.
    Moglo je i bolje.
    Embryjeva strana priče. U slijedećem postu opet Norina priča.
    Hope you like it!
    x )

    Dane sam provodio utrkivajući se s medvjedima, vukovima, bio sam
    poput omanjeg konja, ali uvijek sam bio brži od njih. Ovakav način života nije mi se nimalo sviđao. Bio sam odsječen od svoje braće, od svoje majke koja mi je svakim danom sve više nedostajala. Prošla je već dosta vremena odkako sam otišao. Neprestano su me dozivali mislima da se vratim, no, nekako je i mene neka sila vukla da se vratim u La Push, kao da me tamo nešto čeka. Iako se nisam volio dokazivati pred braćom, sigurno bi pričali o meni kao kukavici, da bi se vratio.
    Odlučio sam ostati još malo.

    Vani je pao mrak. Bio sam blizu granice s Kanadom. Sitne kapi kiše počele su se spuštati s tamnoplavog neba. Nije se nazirala niti jedna zvijezda. Sjajne, užarene kugle prekrili su tamni oblaci. Legao sam u gustu travu. Kišne kapi padale su sve jače, močeći moje krzno. Poželio sam se fazirati u ljudsko biće, no shvatio sam kako nemam nikakvu odjeću.
    Zaklopio sam oči i osjetio kako kiša pada niz mene, niz moje vučje lice, moje gusto krzno.
    Osjetio sam kako se nekolicina ostalih fazirala. Seth, Jacob i Quil. Jacob i Quil moji najbolji prijatelji koji nisu znali razlog zašto sam otišao. Samo ga je Lee Lee znala. Čula je u mojim mislila dok smo zajedno držali stražu.
    Jake, jesi jesi upoznao Noru, Dennisovu pokćerku. Upitao je Seth Jacoba. To čitanje misli mi je išlo na živce.
    Nisam. Zar sam trebao? Hladno mu je odgovorio Jake.
    Ako misliš na onu plavu djevojku, ja sam je danas pred školom vidio. Oglasio se zbunjeni Quil.
    Da, to je ona. Sutra će doći s May dolje na plažu. A što si ti radio pred školom?
    Opet Seth. Taj mali stvarno može jako puno pričati.
    Išao sam po Clarie u vrtić pa sam je vidio dok su ona i May izlazile iz škole. Mogu reći da je prekrasna. Tek sam sada primjetio kako, u mislima, izgovaraju imena svojih djevojaka. S nekim posebnim mekanim tonom, drugačijom bojom glasa.
    Zar ti Quil, nemaš Clarie? Upitao ga je Jacob.
    Imam, ali to neznači da ne primjećujem svijet oko sebe. Hladno mu odgovori Quil.
    Isuse, kako ste dosadni. Začuo sam sam svoje misli.
    Embry! Tri glasa odjednom. Auuu.
    Pa, prijatelju gdje si? Upitao je Jake u svojim mislima.
    Pokušati slagati je bilo nemoguće. Čitanje misli bilo je gore od poligrafa, uvijek si morao govoriti istinu, inače te provale. No, svejedno sam pokušao slagati jer sam znao da ako im kažem istinu odmah će krenuti zamnom.
    Ah, tu sam u blizini Chicaga.
    Ne laži, Em! Znamo kad lažeš. Rekao je Quil.
    Dobro, dobro. Pred kanaskom granicom. Ravno od Seatlea. Priznao sam.
    Nedostaješ nam. Rekao je Seth svojim umiljatim glasom.
    I vi meni, ljudi. Pardon, vukovi. Nasmijali smo se. I nedostajali su mi. Čak su mi i štenci nedostajali. Prije nekoliko mjeseci, našem se čoporu gotovo udvostručio broj. Čak sam pomalo i žalio te klince jer su to bila djeca od 12 ili 13 godina u tijelu osamnaestogodišnjaka, ali su mi svejedno prirasli srcu.
    Odjednom sam osjetio užasan smrad, koji me umalo natjerao na povraćanje. Proklete krvopije. Iako sam se već pomalo naviknuo na smrad Cullenovih, ovi su posebno zaudarali. Pustio sam da me smrad vodi k njima. Za ove, Cullenovi su bili Guccijev parfem.
    Embry, Embry, što se dogodilo? Čuo sam svu trojicu odjednom.
    Krvopije. Bilo je jedino što je uspjelo da mi proleti kroz misli.
    Nedaleko, prema sjeveru, nalazilo se dvoje krvopija.
    Iako su krvopije obično bili prekrasni stvorovi, ova dvojica su bila ogavna. Imali su dugu crnu kosu, koja je bila puna svakakvih stvorova,a lice im je bilo izbrazdano.
    Bili su ljigavi.
    Promatrao sam ih sakrivši se malo dublje u šumi.
    Nisu osjetili miris koji sam širio jer su upravo ''večerali''. Jadni čovjek se koprcao dok su mu sisali svu krv.
    Odjednom, jedan se okrenuo u smjeru gdje sam se nalazio. Dva skrletno crvena oka promatrala su me.
    U slijedećem trenutku ležao sam u nesvjesti, u ljudskom obliku. Činilo mi se kao da prolaze dani. Mjeseci, možda godine. Nisam ništa osjećao. Čak ni hladni vjetar koji mi je šibao lice, ni hadne kapi kiše. Gotovo ništa.


    Probudio sam se. U zraku sam osjetio poznati miris. Miris Emilynih kolača koje je pekla. Svi smo obožavali taj miris. Podignuo sam se s kauča na kojem sam ležao.
    ''Sam, Embry se probudio!''- rekla je Emily svojim laganim glasom. U predjelu sljepoočnice sijevnula je jaka bol. Tek sam sad primjetio da me sve boli. Oko glave imao sam zavezan zavoj, gips na nozi i nekoliko zavoja na rukama.
    Sam je ušao u sobu. Gledao me sa žaljenjem.
    ''Ozljede bi trebale zacijeliti do večeras. Ono dvoje krvopija te bacalo okolo. Možeš biti sretan što su se Jake, Seth i Quil znali gdje si, inače si mogao kobno završiti.''
    Primjetio sam da je Jacobovo ime izgovorio pažljivo, sa strahopoštovanjem. Njegova duga, crna kosa svjetlucala je pod svjetlom koje je dopiralo kroz otvoren prozor. Bili su to posjeljedni sunčani dani u La Pushu. Nakon desetog rujna počinju dani kiše. Bio je običaj slaviti kraj sunčanih dana. Meni je to bilo glupo.
    U sobu je ušla Emily donoseći pun pladanj hrane. Spustila ga je na stolić do kauča.
    ''Gdje su krvopije?'' – uspio sam upitati Sama.
    '' Neznamo, otišli su čim su osjetili da dolaze Jacob, Quil i Seth. Nisu krenuli za njima jer si bio u poprilično lošem stanju.''- odgovorio mi je grleći Emily. Prije nego što sam otišao njih dvoje su se vjenčali. Bilo je to vjenčanje s najviše hrane ikada, ponajviše zato jer je cijeli čopor bio pozvan, a zamislite samo dvadesetak muškaraca i tinejdžera koji mogu pojesti tone i tone hrane, a još su uvijek gladni.
    Kratko sam kimnuo u njihovu smjeru.
    ''Sam, smijem li kratko nazvati svoju majku?''- upitao sam ga.
    ''Naravno!'' uskliknuo je, a Emily mi je dodala telefon.
    Ukucao sam broj. Nekoliko je puta odzvonilo nakon čega se javio poznati glas.
    ''Halo?'' – upitala je mama s druge strane žice. Sam i Emily izašli su iz dnevnog boravka.
    ''Mama, Embry je.''-slabašno sam izdahnuo u slušalicu.
    ''Vratio sam se, kod Sama sam.''- govori sam tiho u slušalicu.
    ''Embry, zašto si otišao? Zar nisi mogao ostati, sve smo mogi srediti, što god te mučilo.''- rekla je jednako tiho kao i ja. Glas joj je bio pun boli. Upitao sam se što sam joj to učinio.
    ''Bilo je to nešto što sam morao rasčistiti sam sa sobom. Večeras ću se vratiti doma. Na Prvoj Plaži je Krijes, pa svi idemo. Volim te, mama.''- rekao sa, u slušalicu.
    ''Dobro, nemoj biti do kasno. I ja tebe volim, sine. Nedostajao si mi.''
    ''Bok.'' – rekao sam u slušalicu, a mama je to ponovila i poklopila slušalicu. Čim sam pritisnuo crvenu tipku na telefonu, vrata su se naglo otvorila.
    ''Embryyyyyyyyyyyyyyy!''- slavobitno su uskliknuli Jake, Seth i Quil.
    ''Ej, dečki.'' – pozdravio sam ih hineći veselje. Sva trojica, kao i ja uostalom, bila su previsoka za devetnaestogodišnjake. Izgedali su poput tri vrlo razvijena muškarca u srednjim dvadesetim.
    ''Skidaj te zavoje! Idemo na Plažu zapaliti krijes sa Samom!'' rekao je Quil vukući me za rukav majice. Nisam niti primjetio kako me glava više i ne boli.
    _______________________________
    In fields where nothing grew but weeds,
    I found a flower at my feet,
    Bending there in my direction,
    I wrapped a hand around its stem,
    I pulled until the roots gave in,
    Finding there what I’d been missing,

    But I know…
    So I tell myself, I tell myself it’s wrong.
    There’s a point we pass from which we can’t return.
    I felt the cold rain of the coming storm.

    Rise Against - The Good Left Undone
    ________________________________


    |nedjelja, 25.01.2009., 20:05|

    |74| Komentari| Print| #






    No:3 Over the hills and far away.

    Evo novog posta.
    Nadam se da će vam se svidjeti.
    Nisam imala baš inspiracije.
    Pisala sam ga do tri ujutro pa mi nemojte zamjerat na pogreškama.


    ***
    Ispred visoke zgrade stajala je malena djevojčica velikih, nebesko plavih očiju. Na sebi je imala zelenu haljinu koja joj je isticala zlaćanu kosu. Njezine oči nervozno su pogledavale ulicu. Izgledao je kao da nekoga čeka, no djevojčici je preko lica bio raširen veliki osmjeh. Upravo joj je završio sat klavira kod gospođe Feyr, čiji su dugački prsti bili nakićeni raznim prstenjem, a ručni zglobovi narukvicama. A crvena kosa padala niz leđa sve do uskog struka.
    Djevojčica je gledala na sat koji joj se nalazio na njezinoj sićušnoj desnoj ruci, dok je u lijevoj držala note koje joj je gospođa dala.
    Djevojčici je bilo oko 13 godina. Djetinje crte lica počele su zamjenjivati one mlade žene.
    Konačno se niz dugačku ulicu na kotačima dokotrljao vozilo koje je čekala. Uzbuđeno je čekala i počela poskakivati na mjestu. Bio je to njezin otac, a djevojčici je danas bio 13. rođendan. Trebao ju je pokupiti sa sata klavira da zajedno otiđu po poklon.
    Auto je polagano vozio niz cestu kada se u njega zabio drugi koji je velikom brzinom jurio niz zavoj. Začuo se zvuk udaranja lima o lim, te lima o zid.
    Djevojčica je gledala kako vozilo njezina oca udara o zid, a kako vjertobransko staklo puca i tisuće minijaturnih kristalića koji su se rasuli po njezinom ocu zadavajući mu krvave tragove.
    Sve se zbilo u milisekundi. U jednom trenutku djevojčica je gledala automobil, čiji su kotači lagano klizili ulicom, a sada je gledala automobil čija je karoserija bila zgužvana.
    Djevojčica ispustila prodoran krik i potrčala prema automobilu. Kada je bila nekoliko metara udaljena od automobila, uhvatila ju je starija žena crvene kose.

    Probudila sam se obilvena hladnim znojem koji mi se slijevao niz leđa. Grlo mi se žarilo, mislila sam da više neću moći udahnuti. Taj san bio je gori od ikoje noćne more koju sam ikada sanjala. Uhvatila sam bočicu vode koju sam imala na noćnom ormariću i otpila gutljaj. Hladna voda smirila je žaranje u grlu, pa sam konačno došla do daha.
    Pogledala sam sat na noćnom ormariću. Bilo je 5 sati i 45 minuta.
    Uskoro vrijeme za buđenje, pomislila sam. Uzela sam mp3 s police kraj kreveta, stavila slušalice na uši i pritisnula play. Anna Nalick. Voljela sam njezine pjesme, uvijek bi me opustile. Samo sam željela otjerati taj san iz glave.
    Nemoj misliti na to Nora, rekla sam samoj sebi.
    Pokušala sam si na razne načine odvratiti misli. Uskoro je zazvonila budilica. Njezin prodoran zvuk ispunio je sobu. Lijeno sam se digla i obula papuče na s likom krokodila.
    Nakon što sam punih pola sata provela u kupaonici izašla sam van omotana ručnikom. Mama i Dennis još su spavali.
    Mama i Dennis upoznali su se prije 2 godine na dobrotvornoj zabavi koju je priređivala tvrtka u kojoj je radila. Dennis je imao svoj lanac, ako se to uopće može tako nazvati, knjižara preko cijelog SAD-a. U NY došao je poslovno. I to je otprilike to što ja znam. Nisam željela majku mnogo ispitivati o tome jer sam znala da joj je neugodno, a čim bih joj postavila ikakvo malo intimnije pitanje o Dennisu napravila bi grimasu i zacrvenjela se kao rajčica.
    Moja majka bila je vrlo lijepa žena. Muškarci bi je uvijek oblijetali. Imala je dugu smeđu kosu i zelene oči, vitko manekensko tijelo, a na njezinu licu vidjela se samo pokoja bora od smijanja. Kada se smijala otkrivala bi red pravilnih, biserno-bijelih zubi.Bila je moja čista suprotnost.
    Popela sam se uza stube jer je bilo potrebno pronaći odjeću za prvi dan nastave. Članci glupih tinejdžerskih magazina uvijek su govorili da prvi dan u novoj školi uvijek treba ostaviti dojam pa makar to bilo odjećom. Da, baš.
    Odlučila sam se za najjednostavniju varijantu. Crvena karirana košulja kojoj sam zasukla rukave i crne traperice.
    Čula sam lupanje vrata u prizemlju kuće i zakljućila sa su se mama i Dennis probudjeli.
    Na brzinu sam obukla čarape s likom Spidermana koje sam prošli Božić dobila od Selene, moje najbolje prijateljice u New Yorku. Obožavala sam Marvelove stripove kao petnaestogodišnjakinja, osobito Spidermana, bila je to jedna od onih pubertetskih faza u kojoj izražavate svoj bunt ili takvo nešto. E pa, Selena i ja bile smo obožavateljice Spidermanova stripa koji nam je bio obavezna lektira. Bilo je čudno kako čarape izdrže toliko!
    Na putu do kuhinje preskakala sam po dvije sube što je rezultiralo spektakularnim padom. Raširila sam se po podu koliko sam duga i široka.Dennis je izašao iz kuhinje zaogrnut ogrtačem i pružio mi ruku. Uhvatila sam njegovu veliku ruku i osovila se na noge. Na licu mu je titrao smješak. Upitao me svojim hrapavim glasom:
    ''Jesi li dobro?''
    ''Aha.'' -kratko sam odgovorila otirajući prljavštinu s hlača.
    Na brzinu sam pojela dva tosta, obula tenisice i izjurila iz kuće.

    ***

    Škola u Rezervatu bila je zgrada, malo veća i izduženija od ostalih,ispred koje se nalazilo malo parkiralište čija su mjesta već odavno bila popunjena, a vlasnici vozila u grupicama su se smijali i došaptavali.
    Nastava je ovdje počela prije tjedan dana, no kako sam doputovala tek krajem ovoga tjedna krenula sam tek danas s nastavom.
    Iznutra je zgrada bila oličena u blijedo-plavu boju, koja je graničila s bijelom. Na zidovima su se nalazili bijeli tragovi gipsa, koji je najvjerojatnije pokrivao rupe. Na samom ulazu nalazio se pult za kojim je sjedila niska žena, kratke smeđe kose i velikih, razmaknutih tamnosmeđih očiju.
    ''Bok, dušo!''- žena me ljubazno pozdravila kada sam prišla pultu.
    ''Dobar dan, ja sam Nora Spektor, nova učenica, rekli su mi da se javim vama kada dođem.''-brzo sam joj izreferirala kao da sam to naučila napamet.
    ''Oh, da. Rekli su mi za vas.'' - žena me odmjerila pogledom te nastavila-''Evo dušo, ovdje ti je raspored sati, tlocrt škole i popis knjiga koje će ti trebati. Nakon nastave donesi mi ove papire potpisane od strane svakoga profesora.'' - pružila mi je nekoliko papira i zatim usiljeno dodala:'' Ugodan prvi dan.''
    ''Hvala.'' - rekla sam joj i nasmiješila se.
    Nastavila sam dalje kroz hodnik tražeći odjel za Književnost, što je stajalo u mom rasporedu kao prvi sat. Pogledom sam pretraživala tlocrt tražeći odjel Književnosti i jezika. Pronašla sam ga skrivenog na kraju hodnika. Podigla sam pogled s papira i primjetila kako gotovo svi gledaju u mene. Spustila sam pogled i nastavila dalje probijajući se kroz mnoštvo učenika. Izgledalo je da je rezervat mnogo veći nego što sam mislila, u školi je bilo dovoljno učenika da stvore gužvu na hodniku.
    Ušla sam u učionicu čekajući kod katedre profesoricu koja je trebala potpisati papir. Nedugo nakon zvona, kad su svi ušli, u učionicu je dolepršala žena u kasnim dvadestima, pepeljasto-plave kose u žutoj haljini s cvijetićima.
    ''Dobar dan!''- profesorica je veselo pozdravila razred koji joj je odgovorio s nešto manje oduševljenja. Kada je stigla do katedre veselo mi se obratila:
    ''Bok dušo, ti si sigurno Nora, ja sam prof. Dunts.''
    ''Da, ja sam Nora. Gospođa u referadi dala mi je ovaj papir da potpišete.'' - pužila sam joj papir, a ona ga je u jednom potezu potpisala i vratila mi ga.
    ''Možeš sjesti ondje u zadnju klupu kod May budući da je to jedino prazno mjesto.''- rekla je profesorica nasmiješivši se. Laknulo mi je što se nemoram predstavljati.
    Uputila sam se prema zadnjoj klupi kada sam opazila da se tri djevojke iz srednjeg reda zlokobno smiju.
    Sjela sam kraj djevojke u zadnjoj klupi.
    ''Bok, ja sam May Stox.''- progovorila je mekanim glasom, toplo mi se nasmiješivši.
    ''Bok, ja sam Nora Spektor.''


    Tijekom dana prva tri sata May je bila jedina cura koja je razgovarala sa mnom. May je bila prekrasna. Imala je valovitu kosu koja je padala sve do polovice njezinih leđa, prekrasne smeđe oči zračile su toplinom, od kojih mi je, kad god bih pogledala u njih, bilo lakše. Njezine pune usne bile su cijelo vrijeme razvučene u topao osmjeh. Tokom ručka upoznala sam još neke njezine prijatelje ukučujući i njezina dečka Setha Clearwatera. Gledao ju je na tako poseban način, a u očima mu se nazirao sjaj. Bili su tu još i Sarah, i Kevin koji me odmah zasuo mnogobrojnim pitanjima o New Yorku....
    May se doselila prije četiri godine u La Push. Njezina majka je dobila posao u Forksu, a tada im se kuća u rezervatu činila idealnom. May je odrasla, ne poznavajući svoga oca. Nikada nije vidjela njegovo lice, niti čula njegove tople riječi.
    Osjećala sam kako ćemo biti jako dobre prijateljice. Zajedno smo se uputile kućama.


    You could be happy
    and I won't know
    But you weren't happy
    the day I watched you go


    |subota, 10.01.2009., 00:46|

    |98| Komentari| Print| #






    No2: Rainy day please stay.

    Prva Plaža. Mjesto koje sam najviše zavoljela za vrijeme moga boravka ovdje. Duga plaža prostirala se pod tamnim mebom koje je uskoro nagoviještao kišu. More je sezalo u nedogled. Visoke stijene što su štršale iz mora izgledaloe su jezivo, ali šuma koja je okruživala Prvu Plažu izgledala je prekrasno. Malo sjevernije šumom, nalaze se prekrasna plimna jezerca. Posjetila sam ih već drugog dana. Njihova ljepota ne očarala. Putem od tamo uništila sam traperica spotičući se o korijenje drveća i veliko kamenje i zaradila sam ogrebotine na laktovim i koljenima.
    Sjedila sam na visokom kamenu koji je stršao iz vode. Razmišljala samo o danima koji me čekaju. Prvi dan u novoj školi, novi ljudi koje ću tamo upoznati. Bojala sam se da me neće pihvatiti. Izgledala sam potpuno drugačije od njih. Bojala sam se njihove reakcije kad ugledaju sitnu plavušu, velikih plavih očiju iz New Yorka.
    Tamni oblaci sve brže su plovili nebom. Sitne kapi kiše počele su padati. Spustila sam noge u hladnu, vodu i prešla nekoliko metara do tenisica koje su stajale morkom pjesku.Nisam se žurila kući. Željela sam da kiša opere moje misli. Nisam se željela vratiti doma. Koliko god sretna pokušavala biti zbog majke ovaj život ovdje mi se sve više gadio. Rezervat je izgledao prekrasno i donekle mi se sviđao, ali ovdje nikoga nisam poznavala osim Sama i njegove novopečene supruge Emily. Osjećala sam se usamljeno. Dennis je bio predobar prema meni, ali nikada neće moći zamijeniti mog oca. Možda je sav taj osjećaj praznine protjecao od toga što mi fali otac. Mislila sam da nikada neću preboliti njegovu iznenadnu smrt, no shvatila sam da se čovjek mora nositi s određenom dozom tuge, boli, gnjeva... Otkada sam saznala da je stradao u automobilskoj nesreći, moj svijet se srušio. Nikada nisam osjećala takvu bol i tugu. Nisam mogla podnjeti to što nije ostao duže sa mnom, što je otišao tako rano. Tih dana nisam s nitkome razgovarala, čak niti s vlastitom majkom. Sve me podjećalo na njega. Ljuljačka koja se nalazila u parku, moje igračke, čak i moj vlastiti odraz u zrcalu. Izgledala sam poput njega, iste crte lica, iste plave oči, kosa, nos, gotovo sve. Kada sam pogledala u ogledalo jedno vrijeme sam se sama sebi gadila jer sam ja bila ta koja je bila kriva za njegovu nesreću.
    Da nije bilo mene možda se ta nesreća nebi niti dogodila,mene i mojih glupih nastupa s klavirom.
    Kiša je sve jače padala. Dospjela sam do skretanja na glavnu cestu. Lutala sam bez cilja dok se kiša sve više pojačavala. Krupne kapi kiše padale su po mome licu, kosi, odjeći. Gacala sam po lokvama, a čarape su mi bile natopljene vodom. Nisam marila ni za što. Htjela sam legnuti na mokro tlo, zaspati i ne probuditi se neko vrijeme. Skrenula sam iza ugla, prošla još nekoliko metara, otključala vrata kuće i ušla unutra. Mama i Dennis se još nisu vratili s proslave njihove godišnjice od kad su se upoznali. Mokru odjeću stavila skinula sam sa sebe i bacila u koš s prljavim rublje. U kupaonici otvorila sam vodu da teče i stala pod tuš. Bilo je nevjerojatno koliko mi voda pomaže. Potrošila sam gotovo svu toplu vodu iz bojlera, kad sam izašla iz tuša. Hladni zrak obavio je moje tijelo. Zagrnula sam tijelo ručnikom i popela se na kat do svoje nove sobe. Dennis se vrlo potrudio oko nje. Zidovi se bili obojani u ljubičasto, moju najdražu boju, prozor je gledao na cestu, ali se vidio maleni komadić Prve plaže. Namještaj je bio novi, Dennis je čak zalijepio poster moga najdražeg Disneyjeva crtića, ''Ljepotica i zvjer''. Moje najdraže knjige bile su poslagane po policama. Želio je da se osjećam ugodno. Legla sam na mekani krevet i zatvorila oči.


    YOU'LL BE THE THING
    YOU'LL BE THE PAIN
    YOU'LL BE THE STAR
    YOU'LL BE THE ROAD, ROLLING BELOW
    THE WHEELS OF A CAR
    AND ALL OF THE THOUGHTS, OH GOD
    DON'T KNOW IF I'M STRONG ENOUGH NOW
    YOU'LL BE THE THING
    YOU'LL BE THE PAIN
    YOU'LL BE THE
    CATALYST


    |petak, 19.12.2008., 00:28|

    |122| Komentari| Print| #






    No. 1

    Embry

    Neprekidno sam trčao šumom. Redovi stabala nizali su se preda mnom u nedogled. Ispustio sam tihi cvilež. Žuto sunce jedva se probijalo kroz krošnje drveća i osvjetljavao stazu kojom sam trčao. Pojurio sam. Potrčao sam najbrže što sam mogao, želeći ispitati svoje granice. Činilo mi se da granice ne postoje, da uvijek mogu još više. Gotovo je malo trebalo da dostignem brzinu kakvu je imao Edward Cullen. Mrzio sam što uporno moramo paziti na njegovu obitelj, na glupi dogovor. Mrzio sam to što cijelo vrijeme pazimo na Renesmee,na Bellu,... to što sam vukodlak, što sam sam. To sam najviše mrzio. Bilo mi je teško gledati svoju braću kako su sretni, utisnuti. Sam, Jared, Paul, Quil, Jacob, pa čak i Leah...ja sam bio samac ovog čopora.
    Izbio sam na ravnu ledinu okruženu drvećem. Dospio sam u srce šume. Nitkoga nije bilo na vidiku, bio sam sam. Isto je tako i moje srce bilo samo. Pokušava sam ne misliti o tome jer sam znao da su i ostali transformirani. Nisam želio da znaju koliko sam nestetan, koliko me to boli.
    Legnuo sam na mokru, zelenu travu i osjetio kako mi se krzno smočilo. Nije me bilo briga.
    Ove tri godine koliko postojim kao vukodlak gledao sam Sama i Emily kako su sretni, nadopunjavajući jedno drugo. To sam i ja želio. Želio sam ugledati tu djevojku, koja sigurno postoji, pogledati u njezine oči i znati da bih sve učinio za tu djevojku. Želio sam znati da ponovo mogu biti sretan.
    Iako to čak nisam priznao sam sebi, a kamoli drugima, ovo me sve više izjedalo.
    Jacobe. Pomislio sam. Znao sam da je u blizini jer je zaudarao na krvopije.
    Da. Čuo me.
    Jake, ja odlazim. Nisam sretan ovdje. Volio bih da je drugačije. Vratit ću se. Reci mojoj majci da je volim. Jako. Zbogom. Vidimo se.
    Vidimo se Embry, vrati se brzo. Začuo sam Leine misli iz prikrajka. Ona je jedina znala.
    Potrčao sam brzo. Usporio sam tek kad su glasovi njihovih misli utihnuli.



    Nora



    Gledala sam u prekrasno plavo nebo koje se prostiralo u nedogled. Sunce je sjalo, iako samo dvadesetak minuta vožnje odavde nije bilo. Skrenuvši s autoceste na zapad dospjeli smo na par metara drndave staze.
    „Dobrodošla u La Push, Nora.“ Rekao je Dennis gledajući u retrovizor da me bolje vidi.
    Dennis je razlog zbog kojeg sam morala napustiti svoje prijatelje, školu,i sve ostalo što me veže uz New York. Bio je visok, crvenkaste puti, nabildanog tijela i bio je moj očuh, muž moje majke.
    Slabašno sam mu se osmjehnula. Znala sam da je i njemu teško što u njemu nikada neću vidjeti ništo drugo do stranca s kojim živim. Vidjela sam na njemu da se trudi da ga zavolim, da zamijeni moga oca. Nisam ga mrzila, to niti u kojem slučaju, čak mi je malčice bio i drag. Uvijek je zbijao šale, trudio se zabavljati mene i moju majku... Volio je moju majku, u njegovim očima zasjale bi male, sitne zvijezdice kada bi ju ugledao, ali je i moja majka voljela njega. Željela sam da bude sretna. Nisam joj željela oduzeti sreću time što se nisam željela preseliti na drugi kraj Amerike. Znala sam da mogu biti sretna svugdje dok je god ona sa mnom. Cijeli put do rezervata sam šutjela. Tako sam obično podnosila svoju bol.
    Ispred nas počele su se nizati malene jednokatne kućice koje su izgledale jednako. Auto se zaustavilo ispred kuće veće od svih ostalih. Raskošnijoj.
    „Evo stigli smo!“-sretno je uzviknuo Dennis jer je konačno bio doma nakon mnogo vremena. Kuća je bila naprosto prekrasna izvana. Velika, svijetla izgledala je tako sigurno.
    „Wow... iskreno ovo je prekrasno. Mislila sam da ćemo živjeti u jednom velikom teepeeju.“-pokušavala sam biti duhovita.
    Dennis se nasmijao, kao i moja majka.
    „S tobom će bit zabavno.“-još se jednom nasmijao.
    „Dokle god ne moram živjeti u teepeeju!“- još sam se jednom našalila. Dennis mi je postajao sve draži i draži.
    Pridržao mi je vrata dok sam unosila jedan od mnogobrojnih kovčega sa svojom odjećom. Kuće je iznutra bila još ljepša. Poput onih koliba kad idete na zimovanje. Tamna s kaminom, jelenjim rogovima...
    „Nisu pravi. Načinjeni su od plastike.“-rekao je kada je primjetio da zurim u rogove.
    Začula su se tri kratka zvonca na vratima, nakon kojih je osoba sama ušla.
    „Dennis, pa gdje si ti? Trebali ste doći prije 2 sata.“-rekao je visoki muškarac grleći Dennisa.
    „Čuj Newyorčanke.“-nasmijao se Dennis.
    „To bi kao trebalo biti smiješno?“-prekorila ga je moja majka smiješeći se.
    „A ovo je sigurno Nora? “- obratio mi se muškarac pruživši mi ruku.
    „Da. “-slabašno sam mu odgovorila i prihvatila njegovu veliku ruku koja je bila abnormalno topla.
    „Drago mi je, ja sam Sam Uley.“



    Evo mene nazad s novom pričom.hehe.
    ovo je priča za Martinu.
    Martina ovo je priča za tebe.
    očekujem detaljnu kritiku od tebe.mwa.

    Nadam se da ću s ovom duže izdržati.


    |četvrtak, 27.11.2008., 19:21|

    |32| Komentari| Print| #






    << Arhiva >>

    Creative Commons License
    Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se