utorak, 09.10.2007.
Storm on the terraces...
Jedna od napoznatijih stvari iz rimskog vremena svakako su gladijatori, borbe među uglavnom robovima na život i smrt koje su se odvijale unutar amfiteatara, a koje bi sa nestrpljenjem promatrala velika gomila gledatelja i oduševljeno uzvikivala, i naravno, na kraju svake borbe, gotovo redovito tražila smrt. Mnogi psiholozi, sociolozi i razni drugi stručnjaci pokušavaju objasniti taj poriv za gledanjem tuđeg ubojstva među antičkim građanima, načelno ističući kako su današnji ljudi od toga napredovali, iako je vrlo lako dokaziva činjenica da nisu.
Želja za gledanjem tuđeg smaknuća protezala se kroz srednji vijek javnim smaknućima i izvršenjima smrtne kazne, nastavila se javnim vješanjima u nedavno doba, a danas gotovo da nema širokoj masi zanimljivog filma u kojem ne gledamo umiranje barem desetak ljudi. Uostalom, ne treba zaboraviti da je jedan od najgledanijih događaja bilo vješanje Sadamma Husseina. Jednostavno, koliko god mi to pokušavali sakrivati, u nama još uvijek postoji onaj praiskonski, životinjski nagon za krvlju.
Nedavno smo svjedočili neočekivanoj pobjedi Dinama protiv jednog od najjačih klubova Europe svih vremena, i to na njihovom terenu. Trebao sam ići na tu tekmu, al nažalost, radi upisa na fax, niš od toga. Nakon toga još smo jednom vidjeli natpise o navijačima kao najgoroj stoki koja postoji među pučanstvom. Osobno poznajem mnogo navijača koji bi s pravom mogli nositi naziv hooligani, bilo Armade, Torcide, BBB, ili stranih grupa poput Green Dragonsa i Headhuntersa. O njima se uvijek govori kao o najgorem šljamu, i to uglavnom govore oni koji nemaju pojma o tome kakvi su ti ljudi i što su.
Dati ću primjer jednog headhuntersa, inače jednog od osnivača te grupe, kojeg poznajem već nekoliko godina. Živi u Londonu, tamo je stranački aktivist, otac petoro sinova sa ženom sa kojom je već godinama u braku. Ima stalni posao i intelektom je na sasvim zavidnoj razini.
Sada se postavlja pitanje, zašto ima potrebu sudjelovati u neredima, tučnjavama i obračunima radi nogometnog kluba? Odgovor je uglavnom vrlo jasan. Čovjek je željan adrenalina. Najbolji primjer za to je moj prijatelj V. iz torcide. Osim što prati nogomet, sudjeluje u brdskom biciklizmu, alpinizmu, skaknju sa visokih zgrada, mostova i tornjeva svezan alpinističkim špagom i još raznim drugim ekstremnim sportovima od kojih normalnom čovjeku bude jeza samo od gledanja. Zbog toga spaja ugodno s korisnim. Voli svoj klub, simbol pokrajine iz koje potječe, te stoga nema nikakvih dilema kada se treba fizički razračunati sa protivničkim navijačima, kada treba ići kroz najopasnija i najzloglasnija područja protivničkih navijača ili jednostavno imati dobar izgovor za avanturistički izletić. Takvi ljudi nisu problem, problem su oni koji zapravo nemaju toliko srce, nego idu na utakmice zato da bi se dokazali drugima, pa onda napadaju u velikim grupama nekolicinu ljudi, naoružani bocama, palicama i noževima kako bi nadoknadili svoj nedostatak hrabrosti, ili se izživljavaju nad imovinom, poput autobusa, tramvaja i sl.
Naravno, ima onih kojima je pak hooliganstvo samo izgovor da izbace osobne frustracije i bezobzirno razbijaju i izazivaju tučnjave, ali takvi su sada druga priča. Ja ovdje govorim o onima koji navijaju za svoj klub, te koji će se i potući za njega. Ne zato da drugoga razbiju ako navija za drugi, nego zato jer to dozivljavaju kao svojevrsnu sportsku aktivnost. Ako se Filipović i Minotaur smiju boriti u ringu, i gotovo se tući do smrti, zašto se ne bi isto tako potukli navijači različitih klubova, na ugovorenom mjestu, deset na deset, ili dvadeset na dvadeset?
To je jednostavno takav način življenja, ispucavanja adrenalina i uzbuđenja.
Svaki muškarac, koji je barem jednom doživio situaciju, da gleda oči u oči sa osobom sa kojom se zakačio, te mu se približava, dok krv u venama vrije poput vruće kupelji, a adrenalin kao da probija kroz tjeme glave na van, koji je potom zamahnuo, i osjetio pod svojom šakom otpor glave svoga protivnika, ali i osjetio kako je kad sam dobije po glavi, te koji je doživio uzbuđenje koje nastaje kad ti protivnik pada pobijeđen, zna o čemu govorim.
Zanimljivo je kako ih se kritizira kada napadnu policiju. Ali budimo realni, tko od nas nije barem jednom imao probleme sa nadrkanim drotovima? Kao da sam im ja kriv da imaju malu plaću dok se šetuckaju u tijesnim uniformama u koje ne stanu njihove pivske trbušine. Ponekad ti drotovi ni ne zaslužuju ništa drugo nego dobre batine.
Ne smijemo zaboraviti, da se upravo na tribinama stvara prava ljubav prema klubu, upravo tamo suze teku kad klub gubi, a veselje se stvara kad klub pobjeđuje. A između ostalog, rađa se i puno toga što samo možemo gledati i diviti se. Sjetite se podrške Klasniću na kantridi, prilikom njegove operacije bubrega, kada su se navijači potrudili da Ivan zna da nije zaboravljen. Sjetimo se i kad su još počeli navijači prozivati Mamića, a novinari su se sjetili tek nedavno. Da ne spominjemo Grgića i torcidu. Meni je osobno bio najzanimljiviji komentar jednog BBB-a nakon nereda u Austriji, kad je rekao "bolje da vas mi izbacimo svojim neredima, nego da se opet osramotite u Europi". Gledajući tekmu protiv Hazara, zaista mi je bilo žao da tako i nije bilo.
290-860-723
hrshowdown@hotmail.com
myspace.com/cro_gavran