nedjelja, 29.07.2007.
Kad srce pukne na pola...
Eto konačno novi post... i nastavljam seriju prisjećanja i nostalgije, ali ovaj puta sa većom dozom tuge. Igrom slučaja, sudbine ili Božje volje, u što već vjerujete, neki dan su mi se probudila sjećanja i pamćenje na događaje i trenutke za koje je bilo puno bolje dok sam ih zakopao u sebe.
Naletio sam na jednu već spomenutu osobu u prijašnjim postovima, pričao sa njome, i prisjetio se svega onoga što je nekad bilo, a posebno onoga što je moglo biti.
Svi mi imamo neke snove, neki malo veće, neki malo manje, ali bez snova život ne bi imao smisla. Svjesni smo svakoga trena da sve svoje snove ne možemo ostvariti, ali ipak se duboko u sebi nadamo da ćemo barem većinu uspjeti.
No, sve postane drugačije kada čovjek pomisli da mu se snovi ostvaruju, obuzme ga sreća i veselje, te volja za ići dalje, a onda ga odjednom okrutna igra sudbine satre i sruši, a njegove snove pregazi poput poput lavine okrutna igra sudbine.
Ne znam da li je to podlo djelo neke sile koja je iznad nas, ili samo splet slučajnih okolnosti, ali takve se situacije uvijek dogode kada se počne najviše nadati i očekivati od ostvarenja tih snova, te time ona tupa bol koja nastupi u duši postane još jača. Već i ptice na grani znaju da je Nietzsche rekao kako ono što te ne uništi učini te jačim, ali što ako te ipak uništi, a da toga nisi ni svjestan? Ne vjerujem da nešto čini čovjeka jačim, ako on to samo sakrije duboko u sebe, i pravi se da toga više nema. Prije ili kasnije, ono što se gura pod tepih izaći će van, a tada će biti još ubojitije nego što je bilo na početku. Tada neće samo boljeti prikrivena i potisnuta patnja, tada će i boljeti spoznaja da je uvjerenje da je ona nestala bila samo zabluda i obmana, a svo će samopouzdanje sa time pasti u vodu, jer tko zna koliko je još takvih obmana sakrivenih duboko u osobi.
Možda se zbog toga kaže da se sa strahovima, problemima i teškoćama mora suočiti, a ne od njih pobjeći. Ja sam se suočio, i radije bi da sam pobjegao. Osjećao sam se kao da sam svo vrijeme svezan bodljikavom žicom, a ponovni susret ponovno je napeo tu žicu. Svaka nova riječ budila je novo sjećanje na dane kada sam još imao snova, kada sam vjerovao da je napokon krenulo nešto, i da ću biti zaista, a ne samo prividno sretan, te je stezalo tu žicu sve jače i jače, dok su se prividne bodlje zabijale sve dublje pod kožu. I što sam se više pokušao osloboditi, to je boljelo više, bodlje su bile dublje, a snage za otpor bilo je sve manje. Napokon, odustao sam, priznao samome sebi da unatoč pretvaranju i uvjeravanju samoga sebe neke uspomene u srcu još uvijek bole, čupaju ga i paraju na pola.
Kažu da što si stariji to više boli kad se srce slomi. Ne želim znati kako će tek biti to ako se ponovi u budućnosti. Iako ovo nije klasično slomljeno srce, jer ja ne patim baš izričito za nekime, ja patim za tim osjećajem, tom nadom i tim zadovoljstvom unutar sebe koje sam osjećao u to kratko razdoblje kada se činilo kao da se snovi ostvaruju, a želje ispunjavaju. Kako je došlo, tako je i prošlo, poput groma iz vedra neba. Ipak, nimalo ne žalim za time, jer unatoč tome koliko boljelo poslije, i jedan trenutak kada ti se čini da je život napokon krenuo onako kako bi to htio vrijedi daleko više od vječnosti beznađa i tuge. Zbog toga će mi lady Di vječno ostati u najboljem sjećanju, i uvijek ću joj moći samo poželjeti najbolje.
A ozdravljenje svoje duše uzalud bi tražio okolo, jer novu vjeru u sebe, volju za još jedan početak i hrabri pogled prema naizgled nedostižnim ciljevima mogu dati samo ja sam sebi. Jer na dnu svake provalije postoji put kojim se može krenuti gore, samo se treba imati dovoljno snage, volje i odlučnosti za potražiti ga i njime se zaputiti još jednom prema vrhu. A gdje to pronaći? to ću najlakše odgovoriti stihovima koje sam davno napisao:
Nemoj lutati okolo, ne traži znak od Boga
Ključ je svega već u tebi, lako ćeš ga naći
Samo moraš duboko u svoje srce zaći
290-860-723
hrshowdown@hotmail.com
myspace.com/cro_gavran