nedjelja, 01.07.2007.
Prijateljstva iz prašnjavih uspomena...
U tmini noći misli su odlutale. Razmišljam o raznim događajima koji su iza mene. Razmišljam o ljudima koji su obilježili moj život. Prisjećam se jedne cure. Prisjećam se dana kada smo se upoznali. Kad smo se prvi puta sreli, potpuno igrom slučajnosti. Dok dalje previrem po uspomenama koje mi kruže glavom, još jednom vrtim čitav film od početka do kraja, prisjećam se svake riječi, svake poruke, svakog detalja... Kada zatvorim oči, i odlutam u misli, još uvijek jasno razabirem njezinu sliku, vitke, sportski građene noge, tamnu dugu kosu i divne plave oči, koje su me gledale pogledom anđela. Pogledom, koji mi je u određenim trenucima značio više od tisuću riječi. Konačna bilanca svega, bila je jedan naš zajednički dan, koji će mi uvijek biti urezan u pamćenje kao jedan od najljepših u životu, i nakon toga više se ne vidjesmo ni ne čusmo...
Znam da sve ovo zvuči sladunjavo, kao patnja čovjeka slomljena srca. Ipak, nije tako. Prošlo je ipak dovoljno vremena da nekih osjećaja više nema. Nestali su kako si nastali, poput munje, sijevnuši iz neba svojom prodornom snagom i uzdrmavši sve, a opet nestavši u času kao da ih nikad nije ni bilo. Sve što su ostavili iza sebe su ruševine. Ali vrijeme prolazi, novi život se stvara, stara poglavlja knjige se zatvaraju i nove stranice okreću. Zato ovo nije buđenje stare ljubavi, zatomljenih osjećaja, ovo je prisjećanje na jednu osobu koja me je duboko dojmila svojom osobnošću i karakterom, svojom buntovnošću i tvrdoglavošću, a opet neizrecivom dobrotom, koju je poučena lošim životnim iskustvom uporno pokušavala sakriti, ali koja je uvijek bila tu.
"Pitam se često zbog čega je život takav, zašto moraju nabolji ljudi proživljavati najgore tragedije, zašto svaki trenutak sreće mora prekinuti strahota neke nesreće, koja kao da je presječe na pola i ostavi da iskrvari? Od svih ljudi, zašto uvijek moraju biti tužni oni koji zavređuju samo najbolje? Zašto se samo njima događaju loše stvari?
Pitam se često kako je sada, je li napokon njezin život postao sretan, ili je još uvijek preživljavanje u raljama patnje i tuge, jesu li napkon njezine golgote stale? Nadam se iz dubine srca da se one divne plave oči sada negdje od radosti sjaje, ne mogu podnijeti pomisao da još jednom iz njih suze teku. Razmišljam da je nazovem, pošaljem joj poruku, ali što da rečem? Osjećaji među nama davno su isčezli, emocije zauvijek nestale. Što da kažem Lady D., zašto je zovem?
Prisjećam se i drugih ljudi koji su mi toliko značili nekad, a sada su negdje u dalekom svijetu. Sjećam se jedne male međimurke, sa kojom sam proveo besane noći tješeći jedan drugog, koja je tako divna osoba, a životna ju je sudbina toliko puta pogodila nesretnim ljubavima i slomljenim srcima. Nadam se da je sada još uvijek sretna sa svojim kamiondžiom, jer ako ona ne zaslužuje sretnu vezu, onda to ne zaslužuje nitko.
Sjećam se K. iz razreda bivšeg, koja je sada negdje daleko na obalama Sjevernog mora, u potrazi za onime čega ovdje nije uspjela naći. Koliko li smo puta jedino mi razumijeli jedno drugo, koliko li smo tužnih trenutaka preokrenuli na šalu, koliko li je suza presušilo u osmjehu. A sada je tek mutna slika u sjećanjima, broj u mobitelu na koji se nitko ne javlja, ikona na ICQ-u koja je vječno offline.
Na kraju spominjem još i ribicu sa Čavla, koja je već pet godina tu negdje, sa kojom sam prošao sve i svašta, i koju mi je tako divno vidjeti napokon sretnu u zagrljaju jednog osječana. Tek na njezinom primjeru vidim koliko sam izgubio sa time što su tolike osobe koje su nekad nešto značile nestale iz moga života. Jer jedino je ona još uvijek tu, već pet godina. I kad je ljutim, i kad joj se danonoćno žalim, i kad ne ide, i kad ide, i kad se treba nasmijati, i kad treba biti rame za plakanje. Uvjeren sam da je jedina osoba koja me stvarno poznaje i za koju vjerujem da će drage volje pomoći. Koliko li smo puta čuvali leđa jedan drugome, koliko li smo puta uspješno ili neuspješno namještali "ljubavi" jedan drugome, i koliko li smo puta otvorili dušu jedan drugome. Za mene je živući dokaz one stare izreke "Amicus certus in re incerta cernitur" (Pravog prijatelja u nesreći prepoznaješ). Zbog toga treba prave prijatelje cijeniti više od bilo čega u životu. Bolje imati dva-tri prava prijatelja, nego biti okružen sa čitavom divizijom ljudi.
A što se drugih tiče, koji su bili i nestali iz života... Ne smijemo dopustiti životnim sudbinama i ciljevima da nas udalje od ljudi koji vrijede. Zbog toga ću se ipak javiti zagubljenim osobama, pitati ih kako su, što rade, te ih podsjetiti na ona lijepa vremena koja smo proveli zajedno, i naglasiti da svako pravo prijateljstvo neće nikada biti zaboravljeno, bez obzira koliko vremena prošlo i koliko dugo osobe ne komuniciraju. Dok su dečki i cure poput vlakova, dođu prođu, prava su prijateljstva poput stijena, stvorena su jednom da traju vječno.
290-860-723
hrshowdown@hotmail.com
myspace.com/cro_gavran