utorak, 26.06.2007.
U raljama testosterona
"Carpe feminem", stara je latinska izreka koja znači iskoristi ženu. U današnje vrijeme, sve mi se čini da je ta izreka životni moto većine danjašnjih mladih. Baš sam jučer pričao sa jednom novostečenom prijateljicom za koju se nadam da će opet ostaviti koji komentar kad se vrati sa ljetovanja kakvi su današnji momci, da je citiram "odmah bi te odvukli u grm". Čini mi se u današnje vrijeme, kada imamo pornografiju i erotiku na svakom kutu, kao da se pokušava žene prikazati tek kao objekt za zadovoljavanje požude, a ne kao ljudska bića.
Neki dan pričam sa jednim frendom o tome kako je on prohodao sa svojom curom, sa kojom je već dve i pol godine. I kaže on kako je cura bila u početku potpuno sramežljiva, i malo djelovala preplašeno, i nije ju ništa htio forsirati, pošto je oko seksa i sličnih stvari bez ikakvog iskustva. I tako je vrijeme prolazilo, i ona se počela pomalo otvarati, kad odjednom nju pitaju frendice da li što on pokušava. Kad su saznale da nije lik takav da mu je jedino bitno kako će ju okrenuti, odmah su pomislile da nije možda peder. Znači čim netko nije takav da ženu vidi samo kao rupu u koju ga mora ugurati, odmah je peder. Znam da nismo više, i bolje da nismo, u vremenima kada je bila javna sramota ako se netko poševi, i ta je žena ili djevojka do kraja života obilježena kao bludnica i drolja, ali ipak vjerujem da u svemu tome ima i nešto više od samoga seksualnog zadovoljstva. Nadam se barem da smo napredniji od zečeva, da se samo parimo.
Zanimljivo je isto tako koliko ljudima može seks pomutiti razum. Ironično, kada dolazi do erekcije, mozak usporeno radi, jer je većina krvi u penisu. Bas tako i djeluju mnogi muškarci i dečki kada su cure u pitanju, ko da im je mozak stao, pa rade razne gluposti i greške.
Još je Kleopatra to znala jako lijepo iskoristiti, te je obranila nezavisnost Egipta tako da je prvo zavela Cezara, a onda i Marka Antonija. Oktavijanu se valjda nije dizao na nju, i tako nastadoše veliko rimsko carstvo.
Koliko je takvih primjera iz povijesti, ali i iz naših svakodnevnih života. Evo, neki dan sam morao uletiti među dva frenda koja su se htjela potući radi cure. Tko redovito prati blog, o tome je mogao čitati davno prije, pa će se sjetiti... S obzirom da su decki dosta jaki, pošto jedan već neko vrijeme radi na građevini, a drugi godinama ide u teretanu, nije ih baš bilo jednostavno razdvojiti, ali što je tu je... Koliko puta otvorim novine i čitam o tome kako je netko ubio ili napao dečka bivše cure, ili se netko potukao oko cure itd. Ako netko nekome ide otimati curu, onda svakako ima pravo taj čovjek biti ljut i napasti ga, ali kad jednom neka cura ostavi lika, po meni on nema nikakva prava, koliko god bio povrijeđen, napasti njezinog budućeg.
Toliko ljudi u ljubomori izgubi glavu, osjetio sam to i na svojoj koži, kako je to kad ti je partner užasno ljubomoran, ali čemu sve to? Mislim da čovjek time samo sebi šteti. Pokazuje da je nesiguran u sebe, i neizravno svojim reakcijama postavlja barijere, a veza sa barijerama je po meni jako loša stvar. Neki zaista ko da su u zatvoru, a ne u vezi. Na svoje bivše nikad nisam bio ljubomoran. Ja sam im vjerovao, jer ako ne mogu vjerovati curi sa kojom hodam, onda sa njome ni ne trebam hodati.
Da se vratim na početnu temu, veza koja se svodi samo na seks za mene je jadna veza. Onda bolje da si momak nabavi lutku na napuhavanje, vrlo vjerojatno će proći neusporedivo jeftinije nego što će sa svim onim darovima, cugama i svime što obično u "only for sex" vezama bude. Ako bi ulazio u vezu sa nekime, onda bi želio da to bude neka osoba koja ima svoje mišljenje, svoj stav, ali sa kojom imam neke sličnosti, i imam o čemu raspravljati, jer ipak mislim da smo nešto više od običnih životinja koje se pare samo da dobiju potomstvo.
Ako smo došli u takvu situaciju da je normalno u društvu da seks bude vrhunac veze i glavni razlog za njezino održanje, te da se svi muško-ženski odnosi svode samo na to, onda ću ja biti posljednje zatucano i zaostalo biće koje vjeruje i u sladunjave i romantične stvari u vezama, pa makar radi toga do kraja života ostao sam.
nedjelja, 17.06.2007.
Ne sudi knjigu po koricama
Nastavljam u stilu prošloga posta, gdje sam govorio o popularizaciji povijesti. Ovaj puta ću se dotaknuti jedne slične teme, na koju me podsjetio komentar Ane, a to je kritički pogled na knjige.
Iz nekog meni ne baš jasnoga razloga, naš je mentalitet takav da knjige, novine i televiziju velika većina ljudi shvaća kao sveto pismo, sve što tamo piše neupitno je istina. Zanimljivo je kako to lijepo iskorištavaju naši novinari, stvarajući bombastične naslove, zbog kojih se diže tiraža novinama, realiziraju se političke ambicije i narod vodi kao žednog preko vode po tko zna koji put. Ista stvar je i sa knjigama. Vjerujem da se većina ljudi sa time susretala u svojem obrazovanju, jer nažalost i većina znanstvenika shvaća udžbenik kao Bibliju. Sjećam se da sam još u osnovnoj doveo u pitanje jednu tvrdnju u knjizi iz povijesti, i jedini odgovor koji sam dobio od profesorice bio je: "tako piše u knjizi, znači tako je vjerojatno bilo". Par godina kasnije čitam u novinama da je dotični udžbenik povučen iz uporabe radi mnogo netočnosti i političke subjektivnosti autora.
Ljudi zaboravljaju da knjige također pišu ljudi, koji se mogu truditi biti objektivni, ali nikada to neće uspjeti do kraja biti. Posebice kada je riječ o svježim povijesnim događajima. Teoretski spada u domenu povijesti i teroristički napad na WTC 11tog rujna. Čitao sam o tome tri različite verzije pogleda, prva je bila amerikanaca, koji su ogorčeni što su ludi teroristi bez ikakva razloga napali njihovu zemlju i zbog toga uzrokovali ratove po cijelom bliskom istoku, zatim arapski pogled na stvari, gdje se napad opravdava raznim ubijanjima koja su amerikanci počinili ratujući po Iraku i Kuvajtu, napadajući iz zraka Sudan i Somaliju te sa raznim ekonomskim i vojnim podrškama koje su davali Izraelu u nepoštenom ratu protiv Palestine. Treća je verzija antiglobalistički orijentiranih desničara koji tvrde da je za sve kriv židovsko masonski lobij, njihov kapital i još jednom Židovsko ugnjetavanje Palestinaca, te kako napad uopće nije usmjeren na ameriku nego na WTC kao financijski centar masonske moći. I gdje je na kraju istina? Prema mojem mišljenju, negdje između svega toga. Ako bilo koju od ovih verzija slijepo slijedimo, završiti ćemo do koljena u krvi. Ako se želi pronaći rješenje, mora se sagledati sve tri strane i pronaći neki balans između svega. Nažalost, o tome možemo samo sanjati.
Razni antički pisci koji su opisivali primjerice Ilire poput Strabona, Pseudo ksilaksa, Teopompa itd. o njima su govorili kao o izrazito primitivnim, divljim ljudima, punima nemorala i zlobe i nehigijene, koji nisu znali ništa drugo nego ratovati. Arheološka iskapanja dokazala su da nije baš sve bilo tako, već su to pisali više radi toga što su im Iliri bili neprijatelji koje su mrzili. Kao da za par tisuća godina netko ide stvarati sliku o Hrvatima na temelju srpskih propagandnih letaka iz 1941. ili 1991., ili pak o Rusima iz Goebbelsove ostavštine.
Kada sam već spomenuo Ilire, onda ću se dotaknuti još jedne anegdote vezane za njih, koja ukazuje na još jedan problem znanstvenih knjiga koji ljudi često previde. Knjiga je jednom napisana i takva ostaje, dok znanost stalno dolazi do novih i novih spoznaja.
Na fakultetu sam učio kako je prostore Rijeke nastanjivalo ilirsko pleme Liburni. Isto je imala i godina nakon nas. I tako je jedna djevojka u svojem seminaru iz povijesti umjetnosti navela tu činjenicu, te ju je profesor demantirao izjavom kako je ta hipoteza u historiografiji odbačena pred dvadesetak godina. Nije ni čudo da mi učimo pogrešno, s obzirom da nam je primjerice za Grčku i Rim literatura Petar Lisičar "Grci i Rimljani" koja je izdana 1971. godine. Nisam siguran koliko je točan ili pogrešan ovaj podatak, samo ga citiram, iako sam nedavno načuo kako su prije dolaska Rimljana na prostoru Rijeke zapravo bili Kelti, što daje smisao danoj izjavi. Izgleda da neki profesori misle kako je ono što su oni učili pravilo i zakon za sva vremena, i da nikad nitko više ništa pametno novoga neće otkriti.
Čitam neki dan biografiju Napoleona od Alberta Dumasa, lik je doslovno na nekim mjestima Napoleona nazivao Kristom, svaki njegov poraz prikazao kao nesretnu okolnost, a pobjedu kao savršeno ostvarenje najvećeg genija. Čitao sam i neke navode španjolskih suvremenika Napoleona o njemu, gdje govore o njemu kao o najgoroj sotoni koju je svijet vidio. Samo još jedan primjer kako različite interpretacije dolaze iz dvije različite knjige.
Dok god imamo većinu ljudi koji slijepo vjeruju onome što čuju ili pročitaju, imati ćemo fanatične mase poput onih u Krajini 1991. godine. Na kraju citiram najpoznatijeg austrijskog slikara, koji je poznat po mnogočemu osim po slikanju: "Velika većina ljudi vjeruje u sve što pročita. Od ostalih, većina ne vjeruje u ništa. Oni su se opekli u novinarske laži, i sada ne vjeruju ničemu. Jako su rijetki oni koji su sposobni pročitati i sami ocijeniti da li je tekst istina ili laž. Samo su takvi zaista pametni."
subota, 09.06.2007.
Popularizacija povijesti
Ovaj blog započeo sam kao poptunu zezanciju, iz čiste dosade i gubitka vremena. No s vremenom sam, pišući o najrazličitijim temama, pokušao raditi ono što odavno smatram jedinim ispravnim načinom podučavanja povijesti. Izvlačenje zanimljivih detalja, anegdota i legenda, koje bi mogle biti zanimljive i ljudima koje povijest uopće ne zanima, povezivanje povijesnih događaja sa sadašnjosti, njihov utjecaj te usporedba i primjer ponavljanja pogrešaka.
Ovaj se puta želim dotaći teme koja me muči još od dana kada sam prvi puta u petom razredu osnovne sjedio na satu povijesti, a nije me prestala sve do danas, kada sam student druge godine povijesti, a to je razlika između dosadnog i zanimljivog prikazivanja povijesti, te nesposobnost naših profesora da to napravi zanimljivim. Kako netko može očekivati da će se klincima svidjeti beskonačno nabrajanje događaja, godina, sporazuma, ratova, revolucija, pobuna, prodaja i tako dalje i dalje... Hrpa informacija, imena, brojeva, kome se to sviđa?
U svakoj povijesnoj epohi postoji neka zanimljiva anegdota ili događaj koji može zaintrigirati ljude koji o tome slušaju da saznaju i nešto što bi inače bilo dosadno. Takve fore odavno koriste redatelji iz Hollywooda pri snimanju povijesnih filmova, iako uglavnom ti filmovi na kraju ispadnu plagijat povijesti. Profesori jednostavno zaboravljaju da povijest nisu samo vladari i ratovi, nego i život običnih ljudi, poput svih nas, samo stavljeni u drugo vremensko i prostorno okružje.
Prvo uzimam za primjer svojeg profesora iz srednje, prof. Tomljanovića. Čovjek vjerojatno zna dosta o povijesti, ali predavanja su mu zanimljiva otprilike koliko i pregledavanje nadzornih kamera skijališta u srpnju. Drugi primjer je profesor sa faxa, Slaven Bertoša, prema riječima nekih drugih, genijalac za povijest. Svaka čast čovjeku na njegovu znanstvenu radu, ali što mu to znači, kada mu predavanja na faktultetu povijesti, gdje su ljudi koje bi trebala povijest zanimati, bivaju tako zanimljiva da svi osim jednog gospodina koji će ovdje ostaviti vjerojatno komentar spavaju na klupi, igraju grad-država ili čekaju pauzu da bježe glavom bez obzira. Kako i ne bi bila, kada se svode na čitanje pogrebnih izvještaja ili obavijesti na talijanskom, rukom napisano nekim prastarim švrakopisom, tko se kada vjenčao pred tristo godina u Puli. Koga normalnog to zanima? Razumijem da kao budući povjesničari trebamo nešto znati o svemu tome, ali čovječe, ne može se čitav semestar čitati takve gluposti.
Kada se predaje povijest ili se samo govori o njoj, onda treba napraviti zanimljivu temu i izvući dobre anegdote. Samo će tako povijest biti ono što je jedini smisao te znanosti, da bude učiteljica života. Prošlost se ne može promijeniti, zato nabrajanje činjenica i događaja po meni nema nikakvog smisla. Što je bilo, bilo je... Smisao dobiva tek kada nam može poslužiti kao primjer da iste greške ne činimo ponovno... Ali zahvaljujući lošim predavačima, nezanimljivom pristupu povijesti i sličnim stvarima, povijest je ljudima dosadna i od nje nikakve šire koristi...
subota, 02.06.2007.
Iza rešetaka
Eto ponovno malo pišem nakon dugo vremena... Neću ponavljati razloge zbog kojih mi toliko treba, jer su isti ko i do sada, pa ako vas zanima, čitajte stare postove.
Razmišljam malo, sjetio sam se jednog znanca koji je trenutno u zatvoru. Dobio je šest godina za dvostruki pokušaj ubojstva, pa je sada smješten u Glini... Sa dečkom sam bio par puta na koncertima i kad bi otišao do Pule išli bi skupa van, jer je bio u ekipi sa dečkima od dolje koje znam, i nikada mi nije djelovao kao neki nasilnik. Sad kako je završio u zatvoru? Napio se i potukao sa neka dva lika, izvadio nož i posjekao ih... Svakako jadno, debilno i nepotrebno, ali što je tu je. Problem je samo u tome da sam sto posto siguran da ne bi dobio ni napad sa težim posljedicama (najviše dve godine zatvora) da nije bilo medijskog linča zato jer je dečko navijač, a jedan od izbodenih sin nekog zastupnika dolje u Istri, ali to je sada druga priča, koja je već odavno završila. Spomenimo samo da je njegov odvjetnik dodijeljen od policije bio obiteljski prijatelj obitelji izbodenog, sad si možete misliti koliko ga je branio. Valjda se to može dogoditi samo u ovoj zemlji.
Ali, ono što me intrigira jesu zatvori u ovoj zemlji. Što je u njima? Hrpa propalica, idiota i nasilnika, koji nisu uspjeli u životu i sada sasvim dobro žive kao zatvorenici. Uvjeti u zatvoru su bolji nego u mnogim siromašnim naseljima gdje ljudi žive na rubu egzistencije, imaju besplatnu hranu i piće, mogu čitati, vježbati i tako dalje. Ako se dobro vladaju, čak i dobiju pravo izlaska na par sati iz zatvora. Stvarno ne bi volio živjeti u Lepoglavi, Remetincu ili Glini, pa da izađem van, a oko mene kriminalci na dopustu.
Što su svi oni nego jedan teret državi. Jedna smo od rijetkih država gdje ljudi radije idu odslužiti par dana zatvora nego platiti kaznu. I onda se čudimo da su nam zatvori pretrpani. Ako ne uspijete ništa u životu, ostanete bez hrane i smještaja, uvijek možete nešto skriviti, i krov nad glavom i klopa su vam zagarantirani.
Nije ni čudo da imamo toliko kriminala, u odnosu na bivšu Jugoslaviju ili vremena njemačke okupacije. Da za ubojstvo, umjesto hrane i smještaja i desetak godina ljenčarenja dobiju kopanje rovova po ruskoj zimi, ili žarkom ljetnom suncu na Golom Otoku. Dok su nama robijaši jedan veliki teret, u antička vremena oni su bili oslonac razvoja društva. Zemlje su ih znale iskoristiti, prisiliti da nauče lekciju nakon koje im više neće padati na pamet napraviti neki zločin te uz koju će biti korisni za društvo. Navodno su upravo robijaši (naravno zajedno sa ratnim i inim zarobljenicima) gradili piramide, rimske ceste, upravljali galijama, kopali rudnike i tako dalje i dalje...
Danas se o prisilnom radu ni ne govori, jer to se smatra surovim, nehumanim i primitivnim. Pa što onda? Zar su bili braća Bulj nježni i pažljivi dok su ubijali i silovali Anđelu Bešlić, ili je onaj lik koji je neki dan oteo onu klinku na Grobniku mislio je odvesti možda na piknik na izvor Riječine? Takvim, teškim kriminalcima jedino što treba jest težak prisilan rad, koji će nama svima biti za korist. Surovost traže, surovost neka i dobiju. Pa kada budu umirali gušeći se u prašini rudnika ili slomljeni od napora za galiotskim veslima, kao što su to robijaši starog Rima, drugi će dobro promisliti prije nego nanesu nekome zlo.
290-860-723
hrshowdown@hotmail.com
myspace.com/cro_gavran