|
Sport. Plemenita vještina. Treba ti suparnik da bi mogao pobijediti samoga sebe. Zbog sporta su nekad ratovi prekidani (na određeni rok). Sport. Eh. I publika. Ha ha ha ha ha.
Publika, publika, publika....nikad mi nije bila jasna. Bio sam na utakmici Hrvatska – Danska, na Poljudu, '96 ili '5 ili '7, ne znam. I sjećam se da je ona trava bila tako, tako JEBENO zelena da se nisam mogao prestati smijati. A ovi oko mene su stalno nešto jebali majku, stvarno ne znam ni kome, ni zašto.
Sportski komentar. Forma je opasnost, a sadržaj je konkretiziran. Sportski komentator je nekad bio atletičar, nije bio vrhunski, ali je bio dobar. Bio je dobar jer je uživao u borbi Života protiv svemoćne Entropije, osjećao je tu borbu dok bi trčao i ona mu je davala nadu u pobjedu Života. Bio je gotovo paranormalno empatična osoba, znao bi kako se osjećate na prvi pogled. I bio je dobra osoba. Dok nije postao sportski komentator. Iz dana u dan sav bijes sa tribina, sav bijes sa promatračke strane malih ekrana, kanalizirao se i dolazio ravno u njegovu širom otvorenu, nemoćno receptivnu svijest. Dolazilo je i nešto radosti, ali to bi bila radost nad pobijeđenima, a ne radost pobjede Života koje se on sjećao dok je trčao. I onda je jednog dana bijes zavladao njegovom sviješću, a njegova duša se rasplinula u konačnoj, hladnoj i nepokretnoj pobjedi Entropije. Završio je u ludnici. I nisu mu mogli pomoći, ni sa pola litre Haldola...jer on je još uvijek bio tamo, u fokusu bijesa svjetske sportske publike.
To je naš sportski komentator, uživo iz ludnice, iz sobe obložene starim madracima u koje se on zalijetao po cijeli dan, urlajući. Osim za vrijeme sportskog komentara kada bi iz blizine gledao u zaštićenu kameru. Ne bi ništa govorio, samo bi vas iz krupnog plana promatrao sa vaših malih ekrana. Njegove bi zjenice bile raširene od vašeg adrenalina, od vašeg straha. I sva toplina vašeg doma bi počela polako, po 2. zakonu termodinamike, bježati kroz ta dva okna smrti svemira. I dok bi vam se ruke i noge hladile, vi ste u tom pogledu sasvim jasno vidjeli da se ne trebate bojati ni Boga ni vraga ni bolesti ni gladi ni potresa ni poplava, ni straha samog po sebi. Sve čega se trebate bojati jest drugi čovjek.
|