|
Branka Š. Branka je ful ufurana u ekologiju i narodne običaje. Ful. Ne može jače. Bez obzira na fenotijazinske preparate koji su silom prilika kontaminirali onaj nekad djevičansko divlji prostor između njenih pred-sinaptickih neurona i njenih post-sinaptickih neurona. Branka hrabro ide dalje bez obzira na tu strašnu zagađenost. Jer je njena ljubav prema prirodi jača. Na isto tako stravstven način Branka voli i svoj narod.
I moj Dnevnik ima svoju Branku. I ona voli prirodu i društvo. I svaku večer ukaže na neku (ne)zgodu u prirodi. Ili nam pokaže kako je nekad, kad su naši stari bili djeca, ovaj svijet bio slika i prilika raja. Forma priloga je ugriz, a sadržaj je protuotrov. Izražajno sredstvo je, naravno, monolog. Dakle...
Naš narod od pamtivjeka ima u sebi ugrađen nepogriješivi osječaj za iskonsku ljepotu svoje zemlje, isto kao što je ljubav prema bližnjemu svome bila stvar kućnog odgoja. Da su naši Stari prije stotinu godina imali na raspolaganju sva zla današnje tehnologije, oni bi u gađenju okrenuli glavu na drugu stranu. U ta vremena čovjek i priroda su bili jedno, pod očinskim pogledom dragoga nam Boga, u kojeg naš narod vjeruje snagom tisućljetne tradicije njegovane na relaciji nježne majčinske ljubavi i stroge pravednosti Božijih Posrednika. Osim u slučaju kad bi majka imala PMS. Pa kad nevino djetešce, željno znanja, priđe majci i pita je: Mama, mama, ima li anđela u našem selu? A mama kaže: Ima, sine, ima, to ti je ona Anđelka što je jebe pola sela. A djetešce pita: A što to znači ¨jebe¨, mama, što to znači? Pa mama kaže: Ne znam točno, sine, ali znam da traje devet mjeseci. To ti samo anđeli znaju...i tvoj tata.
Naši stari su sve gradili samo snagom svojih ruku, u znoju lica svoga. Od prvog tračka svjetlosti na istoku pa do zadnje zlatne kapi sutona na zapadu. U radosti i veselju. Osim kad bi se sam Nečastivi upleo i u tu harmoniju ubrizgao pogrdnu, bogohulnu riječ – proleter. Pa bi se naši Stari našli zavarani i počeli se pitati kako to da neki među njima nemaju tu privilegiju da u znoju lica svoga, veselo rade od zore do mraka. Pa bi se okupili i pošli pitat one mudre čuvare tisučljetne harmonije. Odgovor bi dobili samo neki jer ih se većina ne bi vratila svojim domovima. Te zalutale duše bi zauvijek pod svoje okrilje uzeo opet onaj Nečastivi. Sam, naravno, bez posrednika.
Mudrost naših Starih nije bila neka fraza tipa – održivi razvoj. Mudrost je u ta vremena bila urođena, samim činom rođenja. Rađala se uspješno u prosjeku od 70 %, a prvih deset godina bi preživljavala otprilike u polovini slučajeva. Nerealiziranu mudrost, koja nije stigla uživati u nježnom zagrljaju Anđela, dragi bi svemogući Bog ekspresno poslao na reciklažu. Reciklaža bi obično trajala devet mjeseci.
Svojoj zemlji darovani znoj lica svoga naši Stari nisu nadoknađivali ispijanjem vode iz mrske PET ambalaže, za koju će vanzemaljski arheolozi, kad za 50 000 godina slete na naš, iz obijesti, opustošeni svijet, misliti da je fosilni ostatak nekad dominantne vrste na planetu. O ne. Oni su vodu pili iz limenih čuturica, dok su veselo išli braniti svoje mudre čuvare i još mudrije posrednike od zala tako strašnih da se s njima nije smjelo upuštat u bilo kakve pregovore. Tu su tešku zadaću na sebe preuzimali mudri čuvari i još mudriji posrednici. A čuturice su bile biorazgradive, iako im je trebalo malo više vremena nego našim Starim.
Mudrost naših Starih još uvijek živi. Ali ne u ovom Dnevniku. Pa ako ste je željni, onda promijenite program, pizda li vam materina.
Satisfajd, Medusa?
|