Imogen

subota, 18.06.2005.

HISTORY ACCORDING TO POOKA


Ako krenemo od činjenice da je 8 – 10 % muške populacije, u svim povijesnim razdobljima, bez obzira na socio-kulturološke uvjete, homoseksualne orijentacije
te da incidencija homoseksualnosti kod braće opada od jednojajčanih blizanaca, preko braće istih roditelja do usvojene braće, zaključak da je homoseksualnost genetska zadanost nameće se sam. Ako predpostavimo da je pojedinac, a ne gen nositelj prirodne selekcije, jedna takva, reproduktivno nesposobna, genetska formacija bila bi uklonjena iz genskog bazena samim svojim uzdržavanjem od reprodukcije. Ako predpostavimo da je gen nositelj selekcije, otvaraju se vrata za mnoge scenarije kulturne evolucije, koji su svi, kao i sva druga povijesna istraživanja, uvijek samo naša interpretacija nečega što se davno dogodilo i to uvijek na osnovi ograničenog broja podataka, izbor kojih je opet pod utjecajem naše interpretacije. Ovaj scenarij je samo hipoteza, koja se više bazira na čuđenju o postojanju genetski uvjetovane homoseksualnosti, nego na nekim kulturno evolucijskim činjenicama.
Ako je nekad ljudsko društvo bilo matrijarhalno organizirano, kultura se prenosila usmenim putem. Djecu su odgajale majke, učeći ih najvažnijoj sposobnosti preživljavanja skupine, a to je sposobnost komunikacije jezikom. Jezik je temelj kulturne evolucije i putem jezika znanje se prenosilo s koljena na koljeno. Dug period djetinjstva kod čovjeka zahtijeva stabilnost unutar zajednice. Biološki fenomen, ljubavi koji se može opisati kao sklonost privrženosti jednom partneru, mogao bi se interpretirati kao dokaz da je čovjek genetski monogaman, ili serijski monogaman. Seks kod ljudi ne služi isključivo u svrhu reprodukcije već učvrščava, ili je preduvjet, na ljubavi osnovane zajednice dvaju ljudskih bića. U prosjeku dulji životni vijek žena, koje daleko nakon prestanka reproduktivne sposobnosti ostaju aktivne u evoluciji zajednice, ukazuje na njihovu veću važnost u tom procesu. Moglo bi se tvrditi sa je do pojave jezika, ljubavi i seksa došlo u matrijarhalnoj fazi ljudske kulturne evolucije, žene su izmislile seks, ljubav i jezik. U okolnostima kad nema pisane riječi, starost je izuzetno bitna jer stare osobe posjeduju iskustvo potrebno za donošenje odluka, pošto su žene sposobnije živjeti dulje stoga i pamtiti dalje, njihova uloga u matrijarhalnom društvu je bila upravo ta, donošenje odluka o budučnosti zajednice.
Mi nismo u matrijarhalnoj fazi ljudske kulturne evolucije. Kako je došlo do obrata?
Razvoj jezika nije moguć bez razvoja inteligencije, razvoj inteligencije nije moguć bez razvoja jezika, to je dijalektički odnos, odnos povratne sprege kroz vrijeme. Definicija inteligencije kao snalaženja u novim okolnostima zahtijeva sposobnost zamišljanja različitih, hipotetskih, opcija. Ta sposobnost zove se imaginacija ili mašta. Ona je nužna u procjeni i izboru budućeg djelovanja u kompleksnim uvjetima. Imaginacija bira različita sredstva u postizanju određenog cilja ili bira određeni cilj u skladu sa dostupnim sredstvima. Odnos uzroka i posljedice temeljni je odnos imaginacije, najjače sredstvo ljudske evolucijske strategije. Odnos uzroka i posljedice daje odgovore na mnoga pitanja u donošenju odluka, predviđajući posljedice određenih djelovanja. Isto tako moć odlučivanja otvara i mnoga pitanja na koje odgovor nije moguće dati. Koliko odnos uzroka i posljedice otvara vrata razumijevanju ili interpretiranju svijeta, toliko i ukazuje na neobjašnjivost mnogih životnih činjenica i prirodnih sila. Onaj ko može dati odgovore na sva ta pitanja, ima i moć u donošenju odluka unutar ljudske zajednice. Taj neko mora imati neupitan autoritet jer odgovori o pitanjima koja nisu lako provjerljiva moraju imati snagu dogme. Taj neko ne može biti običan i nikakako ne može biti u odlučivanju niže rangiran od žene koja donosi odgovore samo na osnovi osobnog i kolektivnog iskustva, a to je u matrijarhalnoj zajednici bila Žena-predvodnica. To je vrlo pogodna uloga za muškarca koji genetski nije orijentiran ka stvaranju osobne zajednice sa drugom ženom. On nema obavezu brige o svom potomstvu, ima vremena da se posveti pitanjima na koje odgovor nije očigledan, a nemaju veze sa iskustvom. On se i ne uklapa u hijerarhijski sustav matrijarhata koji je sigurno bio podređen opstanku zajednice, dakle, djeci.
Moguće je zamisliti da ulogu Vrača na sebe preuzima jedan takav pojedinac homoseksualne orijentacije. Moguće je pretpostaviti da takva zajednica ima i prednosti u preživljavanju, jer Vrač daje odgovore na mnoga pitanja, a zajednica bez otvorenih i nerazjašnjenih pitanja ja jedinstvenija i prilagodljivija. Suradnja Žene-predvodnice i Vrača mogla je biti vrlo plodonosna. Ipak uloga Žene-predvodnice nestaje u povijesti, uloga Vrača ostaje i jača. Zašto? Tumačenja Vrača imaju snagu dogme, ona su neupitna. Njihova neupitnost mora biti osigurana kroz vrijeme, a pošto nije bazirana na iskustvu, za to je potreban poseban kulturni fenomen. Taj kulturni fenomen je Mit. Mit osigurava trajnost Vračevih tumačenja i, zbog svog dogmatskog karaktera, ne trpi nikakvu konkurenciju. Mit postaje glavnim obilježjem pojedine ljudske zajednice (plemena) i po njemu se pojedina zajednica razlikuje od druge zajednice. U slučaju sukoba dvaju ljudskih zajednica, ona koja je podređena Mitu nesumljivo je u prednosti. Toj zajednici je puno lakše opravdati eventualne žrtve u ime mita, nego zajednici koja nema jedan tako kohezivan faktor iracionalnog karaktera. Mit je iracionalan i dogmatičan, ne trpi konkurenciju, a pogotovo ne ignoriranje ili nepriznavanje odnosno nevjerovanje. Zajednica podređena mitu po svojoj je prirodi uvijek na ofenzivnoj strani sukoba, dok je zajednica bez mita osuđena na defenzivnu ulogu. Genetski bazen zajednice podređene Mitu, dakle genetski bazen zajednice u kojoj je homoseksualnost obilježje manjeg broja pojedinaca svoju dominaciju ostvaruje, ne boljim sposobnostima preživljavanja u prirodi već svojom inherentnom sklonošću sukobu zbog iracionalnih razloga.
Rat postaje evolucijska strategija takve zajednice. Uz Vrača, kao komplementaran evolucijski proizvod pojavljuje se i iracionalnom nasilju sklon pojedinac, Ratnik. Vrač i Ratnik ruše, odnosno istrebljuju matrijarhalno organizirane, uvjetno rečeno, miroljubive ljudske zajednice. Pošto Mitu zbog njegovih dogmatskih osobina odgovara društveni status quo, on ga stvara tako što hijerarhijske odnose unutar zajednice više ne bazira na sposobnosti pojedinca već na krvnoj srodnosti pojedinaca. Mit stvara drugi fenomen uz Ratnika, to je Vladar, odnosno njegova krvna linija. Vrač i Vladar, uz pomoć Ratnika osiguravaju hijerarhijsku organizaciju kroz vrijeme čiji je glavni cilj održavanje društvenog statusa quo. Takvo stanje odgovara i Vraču i Vladaru koji se međusobno podržavaju pri donošenju odluka o budučnosti zajednice. Vladar svoju moć ostvaruje u vremenu kroz dinastije, a Vrač kroz religije.
Takva društvena stvarnost živa je i danas. Religija je doživjela razne kritike od strane, jednakosti sklone, ljudske inteligencije. Te kritike su sve današnje glavne ili službene svjetske Religije. Sve kritike religije zahtijevaju od pojedinca oslobađanje od robovanja mitu i njegovu preobrazbu u čovjeka odgovornog pred svojom savješću. Svi veliki kritičari religije traže od čovjeka da odgovore na nerješiva pitanja traži u samom sebi ili kroz svoje bližnje, a ne u slijepom vjerovanju ili ritualu mita. Ipak, čovjek je nositelj i Mita i Slobode pa tako Mit svojom iracionalnom agresivnošću provaljuje uvijek i iznova, svugdje. Slijepa ljudska agresivnost uvijek ima i svoje podanike i svoje duhovne vođe, i oni su redovito u suglasnosti sa ekonomskim interesima kojima ne odgovaraju pravedni odnosi u društvu. Rat je uvijek lako pokrenuti, ljude mržnjom mentalno imobilizirati, a sve žrtve, prošle i buduće, u ime nekog Mita opravdati. Manjina, bez obzira bila ona vjerska ili seksualno-orijentacijska ili nacionalna, uvijek je mamac za Mitom hranjenu mržnju. Sklonost nekog društva nepravdi uvijek je upravo proporcionalna njegovoj nesklonosti kritici svojih vjerovanja ili društvenih odnosa. Homoseksualnost, iako izvor ljudske sklonosti Mitu, postala je njegovom žrtvom u svim ljudskim kulturama. Žena i seksualnost, a pogotovo ženska seksualnost, stoljećima su smatrani nečim nečistim i vrijednim prijezira. Obrezivanje žena, onesposobljavajući ih tako za spolni užitak, živi još i danas, kao možda najdulje iživljavanje nad pobijeđenima. Sklonost ritualizaciji i pukoj institucionalizaciji uputa najvećih kritičara religije, koji se svi danas smatraju božanstvenim, uvijek kod većine nadvlada imperativ suočavanja sa vlastitom savješću.
Naš genetski bazen je inherentno homoseksualan. Naša svijest o svijetu oko nas je inherentno sklona brzim i jednostavnim odgovorima. Naša reakcija na sve društvene probleme gotovo uvijek ostaje na traženju krivca ili neprijatelja. Mi smo uvijek spremni kupiti nešto za što treba umrijeti. Ali samo neki od nas su sposobni to i prodati.
Ukratko, svi što iz vjerskih razloga ne priznaju homoseksualnost kao ravnopravnu seksualnu orijentaciju mogu se prepoznati u ulozi malih vračeva-pedera; svi što bi pedere najradije pobili, mogu se prepoznati u ulozi malih pederskih ratnika-radilica; svi koji žele ukrasti svome bližnjem, a da to bude zakonito...ne znam, neka kupe djetetu majicu sa Che Guevarom.
A što bi trebali raditi? Molite se za što više gay barova i budite sretni što vas nogometni huligani ne mogu dohvatiti preko ekrana. I stavite nešto svoje na majicu. Nešto kao:

IF YOU ARE RICH, KEEP IT TO YOURSELF.

- 22:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 11.02.2005.

Danas

Tamo negdje '88, '89, kad sam imao 17, 18 godina čitao sam Danas. Danas nije bio tjednik ispred svog vremena. Danas je bio tjednik upravo za svoje vrijeme. Danas je bio liberalna novina u vremenu kad su komunisti počeli mijenjati sadržaj svojih uvjerenja. Umjesto klasne svijesti ideološki rezervoari su se punili nacionalnom sviješću. Forma je, dakako, ostala ista. Ta forma se sastojala u tome da je povijest bila podređena REDU; redu čitljivom samo jednoj avangardnoj radničkoj partiji (u komunističkom slučaju) ili jednoj nacionalnoj stranci (a što drugo? slučaj). Forma takvog političkog svjetonazora uzimala je za sebe ekskluzivno, arbitrarno, diskreciono ili prerogativno pravo da odlučuje
o sudbini drugih ljudi; ljudi koji su bili nebitni mali pijuni u povijesnoj igri izabranih povijesno svjesnih. A odgovor na svaku kritiku je bio da je potreban povijesni odmak da bi se mogle procijeniti posljedice nekih odluka, a time i njihova opravdanost. Posljedica je 300 000 mrtvih na području bivše države. I dok se neka objektivna povijest ovog vremena polako piše u Haagu, povijesni odmak je poslužio svojoj svrsi. Povijesni odmak je vrijeme u kojem ljudi zbog vlastitog psihičkog zdravlja počinju polako zaboravljati sve što im je učinjeno i sve što su učinili. Povijesni odmak je kolektivna amnestija kroz amneziju. Znate u stvari cijelu tu priču. Danas je ugašen. U godinama mraka svijetlio je samo Feral. A Ferala ne bi bilo da nije bilo Sorosa i njegovog Otvorenog društva; pojma otvorenog društva ne bi bilo da nije bilo Poppera;
Poppera ne bi bilo da nije bilo Kanta. Uh, Kant. Ne može jebeno dosadnije. Užas.
E, pa nije. Kanta su nazivali Alleszermahler. Rušitelj svega dogmatskog. Kantova filozofija je kompatibilna sa indijskom filozofijom. Kant individualnu stvarnost smatra ljudskim prividom, mayom. Znanost Kant spašava postuliranjem transcendentalnih čistih zorova prostora i vremena i dvanaest transcendentalnih razumskih kategorija (prema sudovima). Transcendentalne ideje krpe rupe ograničenosti ljudske spoznaje i premoščuju ono transcendentno, o čemu razum može tvrditi i da jest i da nije. I to je prema Kantu OBJEKTIVNI ljudski um. Subjektivni, prema njegovom mišljenju nije ni spadao u sferu filozofije. Kritikom etike Kant zahtijeva formu pojedinačne volje, a ne njen sadržaj kao odredbeni razlog volje. To ne znači da sadržaj nestaje ili se minorizira, on samo treba proći kroz kriterijski filter ljudske pristojnost. Koji pojednostavljeno glasi: Ne čini drugome ono što ne bi želio da drugi čini tebi.
A to su čitav ZAKON i proroci. I cijeli taj jebeni, dosadni Kant. Jer je sve što je napisao, napisao je samo zato da bi mogao utemeljiti opravdanost Zlatnog pravila na nezloupotrebljiv način. Jer to je Kant... NEZLOUPOTREBLJIV. A da baš nije bio normalan... nije.

- 18:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 14.01.2005.

kubno recheno :)

Tetovaže. Svi su istetovirani. S nekim slikama ili riječima, šalju poruke o svojim životnim stavovoma.Gromovi, lubanje, pištolji, JNA pa ONA (jebiga, države traju kraće od životnih stavova), keltski ornamenti, Isus, Marija, križevi, U, gušteri, zmajevi, lavovi i tigrovi. A ja bih nešto što ne znači ništa. Onako, u smislu životnog stava ili životnog stila.
I mislim, mislim, mislim što bi to moglo biti. Pa mi padne na pamet košnica. Ona starinska, kupolasta, od pruća ili slame, ne znam. I pčele kako lete oko nje. Jes, to bi mogao tetovirat na rame. Pa kad me pitaju zašto košnica, ja kažem: zato što volim med. Ili pčele. Ili vosak. Whatever. I to me drži neko vrijeme, hi hi hi u glavi, i baš mi je lijepo.
E, onda mi padne na pamet kako bi to moglo izgledat k'o kravlja balega i muhe kako se vrte oko nje. A to je već životni stav. Ili stil. Sranje. Dobro, mijenjam taktiku. Idem na apsurd, idem na parole. Što bih mogao napisati preko cijelih leđa, a da ne znači ništa. Svašta, u biti, ne bi imalo efekta. Moram razdvojiti parolu od sebe. Moram razdvojiti označitelja od referenta. Ili još bolje, ne moram. Mogu označitelja (parolu) razjebat sa dodatnom konotacijom. To! Kategorički imperativ na njemačkom (Handle so, das die Maxime deines Willens jederzeit zugleuich als Prinzip einer allgemeinen Gesetzgebund gelten konnte!), ali naherenom, NSDAP- stiliziranom goticom, tako da izgleda zlokobno i otrovno, k'o neki Goebelsov citat, a ne nešto neupotrebljivo za zloupotrbu. A što ne bi malo razjeb'o i referenta, tj. sebe. Na se nabildam ko životinja sa onim tabletama za bildere, obrijem glavu, slomijem si nos i malo zuba. A jebiga, treba mi i kontekst. Drugi bolesnici. Ko? Ko bi to mogao biti? Pa da! Vlasnici pitt bullova, isto nabildani, nedjeljom, kad odmjeravaju snage svojih kompleksa na plaži. Odakle mi pitt bull, jebo mu pas mater. Hmmm...ma kakav jebeni pitt bull, idemo do kraja. Pojavit ću se ja među njima sa jednom minobacačkom od 120 mm, bez osigurača, ispaljenom ali neeksplodiranom, dakle armiranom, tako da može ruknuti kad god joj padne na pamet. Na lancu, vezanom za rep. Tako da lombra i poskakuje dok je vučem i trzam i vičem svašta na nju. I takav se, gol do pasa, pojavim između njih. A oni svi znaju što mi je to na lancu, jer su svi bili ili u Vojnoj policiji ili u specijalcima. A oni pitt bullovi im neko vrijeme urlaju na mene, dok ja moju dragu od 120 vučem tamo-vamo. A onda umuknu jer ukopčaju da su im se gazde usrale od straha.
A opet mogao bih tetovirati i nešto na kineskom. Pa da mi se Kinezi smiju kad me sretnu. Jer na meni piše: Pekinška patka – jeftino!

- 03:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

koji se kurac ja uopće trudim...

Habanje je svedeno na minimum pošto je rodnica napravljena od specijalo obrađenog polipropilena. Spiralni nizovi perforacija za lubrikaciju nalaze se duž cijelog aktivnog područja, a na raspolaganju imate pet vrsta bezbojnog lubrikanta ugodog mirisa: mango, ocean-fresh, exotic, spring flower i pizza (sadrži 9 vitamina, 12 minerala i samo 1 kaloriju). U cerviksu se nalaze sofisticirani senzori za mjerenje fluktuacija temperature koji kontroliraju malene pumpice smještene u ušima te 15 sekundi nakon klimaksa, polako spuštaju tlak i pretvaraju Bambi iz napetog, neodoljivog objekta požude u mekani, ugodni ležaj za potpuni post-koitalni užitak.

- 03:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

testing, testing

Naletio sam jednom na test inteligencije od Mense, u nekim dnevnim novinama. Bilo je 12 pitanja koje je trebalo rješit za 10 minuta. I bacim se ja na posao, sa nekom radošću, jer sam pamet uvijek smatrao svojim glavnim adutom. I tako počnem...ali mi nije baš jasno što to oni hoće od mene, mislim koji je princip na koji se rješavaju pitanja. Pa pročitam upute, a tamo piše da mi sve treba biti jasno iz pitanja. Dobro. Pa nastavim rješavati test iako mi nije jasno na koji način se to radi, uzdam se u svoj najjači adut. A kad mi nešto nije najjasnije, onda malo promjenim fokus tako da mi se slika zamuti, ne bi li obratio pažnju više na cjelinu nego na detalje. I riješim ja taj test za nekih 20-tak minuta, jebiga, uzelo mi je čitanje uputa pun kurac vremena. Pa zbrojim bodove. I evo što su mi rekli:

0 – 5 bodova: Ne bojte se. Uzmite osobnu iskaznicu i ovaj test i odnesite ga na policijsku upravu. Osobnu iskaznicu ostavit na šalteru zajedno sa testom. Više vam neće trebati. Vratiti se u svoje prebivalište, koristite stazu kojom se najčešće krećete. Kad dođete u svoje prebivalište, pođite u najmanju prostoriju, po mogućnosti bez prozora. Ne bojte se buke koja dolazi iz vani. Mislite o nečemu žutom. Mislite o žutim, žutim, slasnim bananama. Njih će vam donijeti ljudi koji će se o vama odsad brinuti. Ne bojte se, blizu je kraj svim vašim patnjama. Sve će biti dobro.

- 03:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

molim vas, jedno govno i jedan sveti gral, u celofanu...

Ima par godina da sam u potpunosti renovirao kupaonicu. Sve sam postavio novo, dovodne cijevi, odvodne cijevi, pločice, perilicu, bojler i keramikalije. Keramikalije su tuš kabina, umivaonik i wc školjka, sve talijansko jer sam tada imao para. A i lijepo je izgledalo. I sad lijepo izgleda. Ali ima jedan problem, koji na prvi pogled nije značajan. Ali ponavlja se iz dana u dan i to više puta dnevno. Jer ja pretežno jedem bobice i lišće. I bureke od sira. Naime, svaki jebeni put kad se poserem i pustim vodu, moja lijepa, skupa talijanska wc školjka ostane usrana. Jer se ne ispire dobro. Pa moram četkarit. Svaki jebeni dan, otprilike tri puta. A što sam mogao napravit? Da nisam možda trebao pitat prodavača: A bi li ja ikako mogao isprobat ovu wc školjku prije nego je kupim? Jeli vi uopće razumijete kako je meni? Jeli? JELI?

- 03:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

dnevnik 8

Zaboravio sam nešto u vezi mog Dnevnika. Ako se sjećate u bivšoj nam je državi nedjeljni dnevnik bio emitiran uvijek iz drugog studija hrvatsko-srpskog govornog područja.Tako da bi bratski narodi znali kako misle drugi bratski narodi. Tako se postizalo jedinstvo mišljenja. Pa će u mom Dnevniku (jer je moj) barem jedan put mjesečno ulijetati NEMCI tako da svima vama bude jasno kako ja mislim. NEMCI će sve pohapsiti i odvesti, a za stol će sjesti jedan Waffen SS oficir , rođen, odgojen, obrazovan u prosvjetiteljskom duhu te uspješno indoktriniran, sve u prekrasnom Dresdenu, u kojem nije bilo niti jednog, jedinog vojnog cilja. Govor će redovito započinjati sa ¨ Es wird bekannt gegeben!¨ , čega se oni što se sjećaju bratskih dnevnika isto tako mogu sjetiti ako ih upitam: ¨Ko je zapalio žito?¨.

Kad smo već kod Nijemaca, koji su htjeli-nehtjeli zakuhali i bratstvo i jedinstvo, zamislite kartu Europske Unije kad u nju uđu Rumunija i Bugarska, zamislite da je EU zelene boje, a sve ostalo crne boje. Možete li prepoznati neke stare obrise u ovom, našem, dijelu Europe?


- 03:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

dnevnik 7

I konačno, vremenska prognoza. Forma i sadržaj su u dijalektičkom odnosu. Na ekranu umjesto jedne karte, imate četiri karte. Vaš mozak je sinoptički instrument. Pokraj prve karte stoji Matej, pokraj druge stoji Marko, pokraj treće stoji Luka. Četvrta karta je malo odmaknuta. Pokraj nje stoji žena, Ivana, koju je On ljubio.
Dok ova trojica na različite načine govore istu stvar, od čega vi malo što možete razumjeti, iako nije na latinskom, Ivana samo stoji i šuti. U njenom pogledu se vidi bol koja ratuje sa vjerom. Ona ga proklinje dok ga u isto vrijeme beskrajno poštuje. Njen pogled je zadnji prizor moga Dnevnika. Ona je Mudrost, žrtva Istine.

- 03:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dnevnik 6

Sport. Plemenita vještina. Treba ti suparnik da bi mogao pobijediti samoga sebe. Zbog sporta su nekad ratovi prekidani (na određeni rok). Sport. Eh. I publika. Ha ha ha ha ha.
Publika, publika, publika....nikad mi nije bila jasna. Bio sam na utakmici Hrvatska – Danska, na Poljudu, '96 ili '5 ili '7, ne znam. I sjećam se da je ona trava bila tako, tako JEBENO zelena da se nisam mogao prestati smijati. A ovi oko mene su stalno nešto jebali majku, stvarno ne znam ni kome, ni zašto.
Sportski komentar. Forma je opasnost, a sadržaj je konkretiziran. Sportski komentator je nekad bio atletičar, nije bio vrhunski, ali je bio dobar. Bio je dobar jer je uživao u borbi Života protiv svemoćne Entropije, osjećao je tu borbu dok bi trčao i ona mu je davala nadu u pobjedu Života. Bio je gotovo paranormalno empatična osoba, znao bi kako se osjećate na prvi pogled. I bio je dobra osoba. Dok nije postao sportski komentator. Iz dana u dan sav bijes sa tribina, sav bijes sa promatračke strane malih ekrana, kanalizirao se i dolazio ravno u njegovu širom otvorenu, nemoćno receptivnu svijest. Dolazilo je i nešto radosti, ali to bi bila radost nad pobijeđenima, a ne radost pobjede Života koje se on sjećao dok je trčao. I onda je jednog dana bijes zavladao njegovom sviješću, a njegova duša se rasplinula u konačnoj, hladnoj i nepokretnoj pobjedi Entropije. Završio je u ludnici. I nisu mu mogli pomoći, ni sa pola litre Haldola...jer on je još uvijek bio tamo, u fokusu bijesa svjetske sportske publike.
To je naš sportski komentator, uživo iz ludnice, iz sobe obložene starim madracima u koje se on zalijetao po cijeli dan, urlajući. Osim za vrijeme sportskog komentara kada bi iz blizine gledao u zaštićenu kameru. Ne bi ništa govorio, samo bi vas iz krupnog plana promatrao sa vaših malih ekrana. Njegove bi zjenice bile raširene od vašeg adrenalina, od vašeg straha. I sva toplina vašeg doma bi počela polako, po 2. zakonu termodinamike, bježati kroz ta dva okna smrti svemira. I dok bi vam se ruke i noge hladile, vi ste u tom pogledu sasvim jasno vidjeli da se ne trebate bojati ni Boga ni vraga ni bolesti ni gladi ni potresa ni poplava, ni straha samog po sebi. Sve čega se trebate bojati jest drugi čovjek.


- 03:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dnevnik 5

Branka Š. Branka je ful ufurana u ekologiju i narodne običaje. Ful. Ne može jače. Bez obzira na fenotijazinske preparate koji su silom prilika kontaminirali onaj nekad djevičansko divlji prostor između njenih pred-sinaptickih neurona i njenih post-sinaptickih neurona. Branka hrabro ide dalje bez obzira na tu strašnu zagađenost. Jer je njena ljubav prema prirodi jača. Na isto tako stravstven način Branka voli i svoj narod.
I moj Dnevnik ima svoju Branku. I ona voli prirodu i društvo. I svaku večer ukaže na neku (ne)zgodu u prirodi. Ili nam pokaže kako je nekad, kad su naši stari bili djeca, ovaj svijet bio slika i prilika raja. Forma priloga je ugriz, a sadržaj je protuotrov. Izražajno sredstvo je, naravno, monolog. Dakle...
Naš narod od pamtivjeka ima u sebi ugrađen nepogriješivi osječaj za iskonsku ljepotu svoje zemlje, isto kao što je ljubav prema bližnjemu svome bila stvar kućnog odgoja. Da su naši Stari prije stotinu godina imali na raspolaganju sva zla današnje tehnologije, oni bi u gađenju okrenuli glavu na drugu stranu. U ta vremena čovjek i priroda su bili jedno, pod očinskim pogledom dragoga nam Boga, u kojeg naš narod vjeruje snagom tisućljetne tradicije njegovane na relaciji nježne majčinske ljubavi i stroge pravednosti Božijih Posrednika. Osim u slučaju kad bi majka imala PMS. Pa kad nevino djetešce, željno znanja, priđe majci i pita je: Mama, mama, ima li anđela u našem selu? A mama kaže: Ima, sine, ima, to ti je ona Anđelka što je jebe pola sela. A djetešce pita: A što to znači ¨jebe¨, mama, što to znači? Pa mama kaže: Ne znam točno, sine, ali znam da traje devet mjeseci. To ti samo anđeli znaju...i tvoj tata.
Naši stari su sve gradili samo snagom svojih ruku, u znoju lica svoga. Od prvog tračka svjetlosti na istoku pa do zadnje zlatne kapi sutona na zapadu. U radosti i veselju. Osim kad bi se sam Nečastivi upleo i u tu harmoniju ubrizgao pogrdnu, bogohulnu riječ – proleter. Pa bi se naši Stari našli zavarani i počeli se pitati kako to da neki među njima nemaju tu privilegiju da u znoju lica svoga, veselo rade od zore do mraka. Pa bi se okupili i pošli pitat one mudre čuvare tisučljetne harmonije. Odgovor bi dobili samo neki jer ih se većina ne bi vratila svojim domovima. Te zalutale duše bi zauvijek pod svoje okrilje uzeo opet onaj Nečastivi. Sam, naravno, bez posrednika.
Mudrost naših Starih nije bila neka fraza tipa – održivi razvoj. Mudrost je u ta vremena bila urođena, samim činom rođenja. Rađala se uspješno u prosjeku od 70 %, a prvih deset godina bi preživljavala otprilike u polovini slučajeva. Nerealiziranu mudrost, koja nije stigla uživati u nježnom zagrljaju Anđela, dragi bi svemogući Bog ekspresno poslao na reciklažu. Reciklaža bi obično trajala devet mjeseci.
Svojoj zemlji darovani znoj lica svoga naši Stari nisu nadoknađivali ispijanjem vode iz mrske PET ambalaže, za koju će vanzemaljski arheolozi, kad za 50 000 godina slete na naš, iz obijesti, opustošeni svijet, misliti da je fosilni ostatak nekad dominantne vrste na planetu. O ne. Oni su vodu pili iz limenih čuturica, dok su veselo išli braniti svoje mudre čuvare i još mudrije posrednike od zala tako strašnih da se s njima nije smjelo upuštat u bilo kakve pregovore. Tu su tešku zadaću na sebe preuzimali mudri čuvari i još mudriji posrednici. A čuturice su bile biorazgradive, iako im je trebalo malo više vremena nego našim Starim.
Mudrost naših Starih još uvijek živi. Ali ne u ovom Dnevniku. Pa ako ste je željni, onda promijenite program, pizda li vam materina.
Satisfajd, Medusa?

- 03:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se