|
Mlada žena vatreno crvene kose koračala je s djetetom u naručju. Nije joj bilo više od dvadeset godina, a dijete je izgledalo kao da ima tek nešto više od godinu dana. Nebo nad gradom bilo je tmurno poput lica užurbanih prolaznika s kojima se nesretna žena usputno sudarala gurajući se kroz uobičajenu popodnevnu gužvu. No je li doista bila nesretna?
Dijete je počelo plakati kao da je bilo svjesno svoje sudbine. Željela ga se riješiti. Ispravak, morala je – tako bi barem govorila, onima kojima je dovoljno vjerovala da im kaže za tu veliku grešku u životu. Smatrala je da je gradsko sirotište najhumanije rješenje za to. Nije bila majčinski tip i proklinjala je ljubav.
Odahnula je kada je stigla i dijete predala u ruke krhke medicinske sestre. Bila je njezinih godina, a opet s toliko drugačijim pogledom na svijet.
„Elizabeta Lordan.“ mlada se žena predstavila dok je sjedala na stolicu u uredu upraviteljice sirotišta, gospođe Perić. Upraviteljica je bila sitna ženica srednjih godina, sivu kosu skupila je u punđu, a oči su joj sakrivale naočale elegantnog okvira. Elizabeti je predala razne papire i ugovore koje je morala ispuniti. Ispunjavala ih je smireno usput odgovarajući na upraviteljičina pitanja. Gospođa Perić bila je predana svome poslu i mnogo joj je značila briga za djecu bez pravoga doma, nije mogla ne pogledati Elizabetu kojim sumnjičavim pogledom, no sve je prošlo po propisima.
„Dobro mi čuvajte Mateju.“ zadnje riječi mlađa žena izgovorila je sa sitnim osmijehom.
Izašla je iz sirotišta bez da je osjetila i najmanji osjećaj tuge, osjetila je olakšanje.
~5 godina kasnije~
Živjela je pet godina bez majke. Pet godina bez obitelji. Pet godina bez ikoga. Doduše, imala je njih – odgajateljice u sirotištu, ali to nije bilo ono što je željela. Željela je nekoga čiju pažnju ne bi morala dijeliti sa ostalom djecom. To je i dobila. Na neki način.
Sjedila je na podu, ta sitna šestogodišnja djevojčica. Sjedila je na podu svoje sobe, a najmanje od svega osjećala je da je ovo njezin novi dom. Možda je previše toga osjećala, previše toga zamaralo je njezin mali dječji um, ili je možda samo bila jako tužna? Uvijek.
Marta i Ivan Radić jedno vrijeme bili su oni koje je neko vrijeme zvala roditeljima, obitelji. Bračni par, oboje malo prestari da bi imali vlastitu djecu, s mnogim propalim snovima, propuštenim prilikama i – psom. Mislili su da je posvajanje odlična ideja i prilika za novi i bolji život.
Bilo je jako pusto kod tih Radića. Mateji se sviđao taj mir, voljela je biti sama i razmišljati, dok joj misli ne bi postale preglasne. Tada bi činila bilo što da pobjegne od njih. Plašile su ju.
Razmišljala je o majci. O tome kako ju je samo tako napustila. Nije ni dobila priliku. Bila bi dobra i poslušna kćer, u to je bila sigurna.
Isticala se kada bi se našla među ljudima. Bila je drugačija od ostale djece. Bila je pametnija i manje, mnogo manje je uživala u čarima djetinjstva. O njoj nije bilo djetinje znatiželje i radosti; osmijeh je bio rijedak na njezinom licu. Sve je manje jela i bila je blijeda. Izgledala je poput duha, a tako se i osjećala. Prazno. Naravno, njezini udomitelji sve su primjećivali. Samo, olakšavali su si život i tješili se govoreći si kako je to normalno ponašanje djeteta odgojenog u sirotištu. No jesu li bili u pravu?
Jedne noći, Matejine zadnje noći provedene u ovoj kući, Radićevi su začuli korake u kuhinji. Odmah su pomislili da je u kući provalnik. Marta je otišla provjeriti djevojčicu, dok je Ivan pošao prema kuhinji. Glavom su im prošli razni scenariji, ali onaj koji je slijedio kasnije nisu mogli ni zamisliti.
„Ivane, male nema ovdje.“ Martin glas je podrhtavao dok je izlazila iz Matejine prazne sobe. Bila je slabašna žena i sve ju je plašilo. Nije bilo odgovora, pa je i ona krenula prema kuhinji. Šokirano je ostala stajati na ulazu. Razmijenila je brz uplašen pogled sa suprugom. On je za ramena držao Mateju koja je klečala na podu, pokušavao ju je podići. Oko nje su nepomično ležale male životinje. Bile su mrtve. Miš, dva štakora i nešto što je nalikovalo pregaženoj mački. Gospođa Radić zaprepašteno je šutjela, a Ivan je nekako uspio zatražiti Matejino objašnjenje.
“To je za Bucka“ Matejine oči iskazivale su ništa drugo nego ponos.
Bucko je, naime, bio obiteljski pas i jedini Matejin prijatelj.
So yeah, napisala sam novi post. Nakon malo manje od godinu dana.  Ne znam čita li me itko više. Dugo je prošlo. Ali ja sam se vratila. :')
|
