subota, 18.02.2012.

I. ~prošlost~

Dim se širio po kući.

Dječak plave, neukrotive kose otrčao je u dnevni boravak dozivajući roditelje. Gušio se, bio je na izmaku snaga, no nije se predao. Nigdje ih nije vidio, te mu je strah ispunio maleno srce.

Dok je vatra polako gutala prostorije velike obiteljske kuće, dječak je dohvatio telefon. Zahvalno je uzdahnuo kada je shvatio da linija još radi.

Okrenuo je prvi broj koji mu je pao na pamet i sve je rekao vatrogascima. Preostalo mu je samo čekanje, panično čekanje jer još uvijek nije našao roditelje. Došao je na kat i pregledao svaki kutak. Ništa.

Suze su mu polako krenule, mrzio je plakati, ali nije ih mogao zaustaviti. Samo tračak nade ostao je u njemu dok je slušao vatrogasne sirene kako dolaze sve bliže. Sve se smračilo…


Otvorio je oči. Sve oko njega bilo je bijelo i zeleno. Bolnica. Nije znao kako je tamo dospio. Zadnje čega se sjećao bio je prodorni zvuk sirene.

Pogledao se. Lijeva ruka bila mu je opečena i zamotana. Pitao se gdje su mu roditelji. Digao se s bolničkog kreveta i polako krenuo. Laknulo mu je kada je vidio čovjeka u bijelom, doktora.

„Gospođa i gospodin Šulić, na kojem su odjelu?“ dječak je upitao doktora, a želja da ponovno vidi svoje roditelje cijelog ga je ispunila.

Doktor se namrštio, pomno ga proučavajući.
„A vi, mladi gospodine, tko ste?“

„Adrian Šulić, njihov sin, dovezeni smo ovdje“ zastao je, nije znao koliko je vremena prošlo otkako su zapravo dovezeni u bolnicu „noćas, mislim, zbog požara“

Doktor se okrenuo „Pričekaj, provjerit ću na računalu“ rekao je i nestao iza vrata svoga ureda.

Dječak - Adrian sjeo je na stolicu u čekaonici, čekao je i razmišljao o svemu. Glavom su mu prolazile razne misli - od onih sretnih, do onih tužnijih.

Otvaranje vrata vratilo ga je u stvarnost. Ugledao je doktora s nešto ozbiljnijim izrazom lica. Pogled mu je govorio mnogo, previše, više nego je dječak mogao podnijeti. Adrian je osjetio mučninu. Taj pogled, pun suosjećanja, nije mogao biti nešto dobro. Doktor je uzdahnuo i stavio ruku Adrianu na rame.

„Žao mi je“ progovorio je tihim glasom „Učinili smo sve što smo mogli. Vatrogasci su stigli prekasno“

U Adrianu je nešto kipjelo. Bijes mu je nadvladao tugu . Okrivio je vatrogasce. Zbog njih više nema obitelji, zbog njih je sam na svijetu.

Prije svega, zahvaljujem profesorici hrvatskog koja nam je zadala zadaću zbog koje je ova priča stvorena. Sama priča već je dovršena, no njezini likovi nekako su me nagovorili da ih ne zaboravim, barem ne još. Željela sam učiniti nešto više od ideje, da ne ostane samo neka priča napisana za školu. Shvatila sam da mi znači više od toga.

Moram se zahvaliti svojim prijateljima, doduše za sada samo internetskim, na svemu. Svatko od njih troje pridonio je svemu ovome na svoj način.

Jade – Zaslužna je za izgled ovog bloga, mnoge ideje, savjete… Divim se njezinoj mašti.

Inna– nekako je potaknula cijelu ideju ove priče samim time što postoji. :') Ona i Jade su me nagovorile da otvorim blog.

Jason – s njime se od njih troje najduže poznam. Zaslužan je za adresu bloga. ( ima kreativne ideje za nickove, haha )


21:51 | Komentari (24) | Print | ^ |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se