Evo, proslo je skoro cetiri mjeseca od kad sam zadnji put nesto napisao, a prije toga tko zna koliko i kao i vecina ljudi koje sam nekad citao i koje imam lijevo u boxu, polako posustajem, a moj blog polako umire.
Za svoga zivota sluzio je mnogim stvarima, prvo kao nekakva povrsina da ju izudaram svojim mislima i frustracijama, koje nisam imao (ili htjeo) s kime podijeliti. Nakon toga kao svjedocanstvo moje boli i izgubljenosti. Onda kao mjesto preko kojeg odredjenim osobama mogu reci neke stvari koje inace nebi mogao ili imao prilike reci. I na kraju, neznam ni sam sto...
Vjerojatno zato sto nemam vise vremena, a ni potrebe svoju intimu na ovaj nacin ogoljavati i davati svima na citanje. Vjerojatno i zato sto su me neke osobe, koje su nekad znale za blog i za koje znam da su redovno citale, jako razocarale i nisam siguran da zasluzuju da im se makar i ovako posredno obratim. Sigurno i zato sto sada s nekim mogu puno stvari pricati, vise nego prije. A mozda i samo zato mi je sve ovo skupa pomalo i dosadilo. Ali nekako mi se cini da me po poslijednji put citate.
Necu praviti spektakle i drame, necu cak ni ugasiti blog. Necu cak ni obecati da vise necu pisati. Necu napraviti nista, ali jednostavno mi se cini da je to to sto mozete ocekivati.
A neki ljudi, koji ovo mozda procitaju i prepoznaju se... za sve postoji rjesenje, samo ga treba znati, a jos bitnije i htjeti, pronaci! Neke se stvari nikad ne mogu vratiti, a neke mozda mogu, neke mogu otici u drugom, mozda boljem smjeru... ne opterecujem se vise nicime, jednostavno, prepustam se toku rijeke vremena, nek me nosi... da, i dalje cu veslati, kormilariti, ponekad pokusati i uzvodno, ali oko nekih se stvari vise necu zamarati!
Veliki pozdrav, velika pusa i veliki hug svima! Voli vas puno vas Immigration...
|