Thoughts Of The Refugee
03.07.2007., utorak
Thin Line Between Love And Hate
|
Evo me ponovo. Utorak je navecer, sjedim doma, veceras bi mogao ranije na spavanje jer sutra imam na poslu maratonski dan. Uglavnom, srijedom znam, uz manje prekide, raditi od 6 ujutro do 3 ujutro iduci dan, da, 21 sat u sutu. Tako je to. I mada ne iskrcavam kamione i ne mjesam malter, svaki je posao tezak i iscrpljujuci na svoj nacin. Neki fizicki, neki psihicki. Moj trazi mentalnu snagu, koncentraciju i sabranost, bez obzira na raspolozenje, probleme ili umor. Ali ok je, nije tako strasno. U zadnje vrijeme zaista radim puno, vise nego inace. I to je ok. Volio bi da je toga jos i vise, ali naravno, uz uvijet da zarada prati sve to, sto na zalost, nije istina. Stigla je sezona, pa ce i onog nocnog, sezonskog posla biti valjda malo vise. Trebalo bi. U biti moglo bi, prilicno. A to bi moglo donesti neku zaradu. Ono malo slobodnog vremena provodim odmarajuci se, spavajuci i sa mojom ribicom. Volio bi da je i toga vise, da dan recimo ima 48 sati. Ili da mi bude dovoljno spavati 4 sata dnevno:) Pocelo se, napokon, desavati nesto i na planu koji je malo gurnut u stranu, svima oko mene vec zaboravljenom. Ili ga barem ne shvacaju vise ozbiljno. To je moj odlazak. Daleko. Ocekujem ovaj tjedan jedan sastanak koji ce konkretizirati neke stvari. Neke cu stvari saznati, mozda i odrediti neke datume. I maknuti se napokon sa nule, odavdje, daleko. Po novu priliku, nov pocetak. Mozda bolji. Pa mi se tako pomalo roje neke stvari u glavi. Naprimjer, hocu li kome nedostajati? U obiteljskom krugu, osim mami i sestri, teske da ce itko i primjetiti. A ostali? Nadam se jednoj osobi. Jako. I to je to u sto sam recimo donekle siguran. Ostalo, pitaj Boga. Protekla godina ili nesto vise pokazala je jos jednom, po tko zna koji put, koliko lose procjenjujem ljude. Precjenjujem ih. Idealiziram ih, dajem im previse kredita na pocetku. Ljude koji onda dodju, uzmu sto im treba, pa prvom prilikom odu. A ja ostanem negativac i djubre. Usprkos najboljim i najiskrenijim zeljama, osjecajima i namjerama. Ali hej, pa to se zna, ne isplati se biti iskren, jer tek onda ispadnes neiskren i govno. Ironija? Sto ces... Razmisljam o nekim ljudima iz svoje nedavne proslosti. Koji su mi znacili puno, a na neki nacin mi zabili noz u ledja. Ili u potiljak. Nekad ih mrzim i nazivam raznim imenima. Nekad ih volim i ispricavam im se. Sjetim se lijepih trenutaka, sjetim se ruznih... sjetim se lijepih rijeci, sjetim se odvratnih. Sjetim se svega sto sam im dao, sjetim se onoga sto sam dobio od njih, zbrojim i oduzmem. Ponekad mi se cini da sam u gadnom minusu, sto i jesam. Ali tako je to. Sad bi trebao reci da me boli ona stvar i da idem dalje? Tesko... jednostavno, to mi je tesko. I zbog toga sam cesto patio, ali zbog toga sam i dobio nazad ono sto sam zelio i znao da mi pripada, da vrijedi. Ne mrzim nikoga. Ne mrzim "prijatelja" s kojim sam dijelio zadnju lipu, koji je spavao kod mene, jeo i pio, s kojim sam se medjusobno tjesio i plakali jedan drugome na ramenu. A danas ce za mene reci da sam govno i dvolicna picka, zbog necega sto si je zabio u glavu, a nikad se nije dogodilo i ne mogu mu to nikako objasniti. Ne, ne mrzim ga, volim ga. Ne mrzim ni prijateljicu za koju sam mislio da je najbolja na svijetu. Koja me je drzala u narucju dok sam plakao sklupcan kao malo dijete, koja je noci provela tjeseci me i pricajuci samnom. Koja mi je nebrojeno puta dolazila sa slicnim, svojim situacijama o kojim smo pricali po deseti put, da bi bile na svom mjestu. S kojom sam se veselio zbog njene srece koju je zasluzila i napokon je dobila. Za koju sam bio spreman sve uciniti, da joj nitko nikad ne naudi, nikada i nicime. I na kraju sam bas zbog toga govno i smece. Jer je dopustila da ono sto zna, ono sto je dozivjela i dosjetila padne u sjenu onoga sto joj je netko drugi rekao. Jer je pljunula na sve. Ne mrzim ju. Volim ju. Ne mrzim ni prijatelja kojeg sam gledao kako odrasta, od 18togodisnjeg klinca, pomalo naivnog, na onaj lijep nacin, bez obzira na tezak zivot, borca, uvjerenog da ce sve biti super. Pogotovo u onome sto nas je povezivalo, ljubav prema umjetnosti. Do covjeka, koji se brine za svoje stvari. Kojem sam pomogao koliko god sam mogao. Gurnuo ga gdje god sam mogao. I nikad trazio nista zauzvrat. Kojem i nakon sto mi je ne pljunuo, nego prdnuo u lice, opet ucinim uslugu, pomognem mu jer jednostavno mogu, jer sam veci od svega, pa prijedjem preko nekih stvari. A koji usred toga sto sam ucinio ponovo za njega prodje kraj mene 10 puta u toku veceri, kao pokraj zida. Zasto? To samo on zna. Ne mrzim ga. Volim ga. Ima takvih primjera milion. Cura koja je odlucila da sam najgori na svijetu i da me se treba kloniti jer joj je netko to rekao, netko tko uziva u manipuliranju ljudima, spletkarenju... a ja sam uvijek bio iskren prema njoj i cinio joj samo dobro. Ako sam i grijesio, cinio sam to jer sam mislio da radim ono sto je najispravnije. Covjek kojem sam nasao posao u firmi gdje sam radio, a on me zajebao za 50 kn na istom poslu. Covjek s kojim sam gutao govna i pljuvao krv, a on je, nakon sto mu je upala sjekira u med, zaboravio na to... Nikoga ne mrzim. Sve ih volim. I vjerujem u karmu. Znam da mi se sve to mora vratiti. Bas sam zabrijao... idem se malo hladiti, jer barem ovdje, kod mene, je pakao! |
- 18:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Misli jednog covjeka koji razmislja. Ili se barem trudi razmisljati. I svakako to preporucuje i vama. Svanulo je. I nije tmurno i sivo kao jucer. Svijetlo je, modro plavo i toplo. Za one koji me zele privatno kontaktirati: immigration@net.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||