ponedjeljak, 25.03.2013.

Ja ne postojim.

"Ne želim pričati s tobom, ne želim da mi se obratiš. Samo šuti, gledaj sa strane, jer kada piljiš u mene činiš moje tijelo nervoznim. Držim te za ruku, ona bijaše tako hladna, da ti lediš me. U ovoj kiši, ne možeš razboriti što su suze, još jednom molim te, ne gledaj u mene. Šapni mi tiho da me voliš, stojeći kraj mene, drži me čvrsto za ruku, samo tvoja hladnoća, potiho ubija me. Ti reci da me poznaješ u dušu, kao što nitko ne poznaje me. Podari mi jedan osmijeh, pogledom ispod obrva kada kreneš daleko od mene, ne prozbori niti riječi, dopusti mi da se ponadam da jednom vratit ćeš se. Reci da sam uspomena, pomjeri mi pramen kose iza uha, okreni se i ispari. Kao da me nikada nisi držao, kao da me nikada nisi poznavao, preklinjem te nestani.“

Bile su to njezine riječi. Bio sam mrtav nakon toga.
Jeste li ikada razmišljali o kraju? Mislite li da kraj uopće postoji? Ili je to samo fikcija.
Govorio sam da nemam ime. Nazivao sam se 'traumom'. I uvijek bi se odazvao, za sobom sam nosio mučninu, ledio sam joj krv u žilama i njeno sam tijelo činio hladim poput leša. Oduzimao sam joj život, uzdah po uzdah, korak po korak, treptaj po treptaj, dok sam najviše uživao oduzimajući joj osmijeh. Ponekad bi igrao ulogu ponosa, ponekad bi bio njezina tvrdoglavost. Mrzila je kada sam imao ulogu naivnosti. Kao požuda sam se rijetko pojavljivao, ali kao takav bi se znao zadržati. Nikada me nije priznavala kao svoga, odbijala je da sam dio nje. Gubio sam svoj identitet, prozivajući se 'traumom'. Nisam ja bio trauma, bio sam više od toga. Ja sam Fikcija, drago mi je. Sve ono što je htjela da budem. Bio sam najgore u njoj. Stoga me je tjerala, jer da nestanem je bilo jedino što je ikada za mene poželjela.


„On bi volio kada bi mu lajala, sve dok ne svane, jer još uvijek živim kao pas, krvoločni. Imam brnjicu, zabranjeno mi je da lajem, rečeno mi je da s time iskazujem bijes, gorčinu, očaj, oni mrze kada mrzim i preziru kada režim. Zašto su me onda učili da lajem. 'Ti si zlo, čisto zlo', govorio bi mi dok bi me ljubio, a ljubio bi me samo onda kada bi se ponosio sa mnom. Činio bi me prljavom, šapući mi kako čistoće nikad neću biti dostojna. Da se njega pitalo za život ne bi bila dostojna. Po njemu sam igračka, imam obilježje plastike i rok trajanja. Štoviše, imam svoju vrijednost kojom me kupuje, kojom tonem u propast. Ma ja sam loš čovjek, ja sam definitivno loš čovjek. Lažem da imam svoje davno prodano ja, usput samoj sebi osmijeh kradem svojim tihim lopovskim koracima. Nestajem polako u tišini, onom spokoju nakon razočarenja, tonem u tvojim očima poput potonulih leđa, kao pukotina sam, urežem se, iritantno svrbim i kao 'trauma' ne zarastam. Ja sam nešto što potiho tješeći sebe kako ipak vrijediš, pomisliš da sam tvoja 'fikcija'. Zašto se ne rukuješ sa mnom? Neću te opeći, neću ti spaliti grlo, ubiti te pogledom, uvrijediti riječima. Dopustit ću ti da se tješiš, pa si ponavljaš – Daj čovječe, prestani s tim! Ona je samo fikcija.“

"On bi pisao priče, jer se pronalazio u njima, u svojoj mašti, živeći u svojim snovima. Tamo se nije bojao gubitka, jer bez praznih ruku bio je na svome, bio je kao trnje među ružama. Izmislio bi me, samo kako ne bi bio sam. Osmislio me, po svojim željama, kao čežnja sam mu značila, kao nostalgija bi mu nedostajala. Kao tišinu me poštivao, kao snove me održavao, gradio je moj karakter svojim mislima, načinio je od mene maštu, govoreći potiho kako ću biti uspomena. Pisao je čitav život, čitav život pisao je o meni. Volio bi me kao stvarnost, bila sam mu 'posebna'. A duboko u sebi znao je kako nema nikoga, znao je kako pišući o meni, o nama, ne stvara čaroliju, kako me ne čini stvarnom, već da sam njegova 'fikcija'."

Rodio sam se sam bez ikoga svoga, kao takav umro sam. Bez tebe, bez nauke, bez osmijeha, na licu samo patnja za tobom, koja veneš u mojim knjigama. Posvetio sam ti pjesme, posvetio sam ti priče, kako bi uistinu postojala. Tretirao sam te kao stvarnost, izludila me je za tobom pohlepa. Posvetio sam ti riječi, citate, samo kako bi oživjela. Govorio sam da postojiš, da te imam, da si moja, znajući da si samo 'fikcija'. No ti bila si moja, bila si mašta, bol, čežnja, slabost, ponos i patnja. Bila si moja mučnima, nostalgija, želja, strast, ljubav i pohlepa. Bio sam najgore u tebi, ti kao najbolje bi ostajala. Umirem, polako nestajem sa ovoga svijeta sam, ostavljajući te u knjigama. Ti postojiš, ti postojiš u mojim mislima. Ti si stvarna, moj izum, moja slabost, sudbina. Ti si moja nesreća, kojoj posvećujem posljednje dijelo i kojemu ti namjenjujem ime 'Fikcija'.

Upravo u 2:36 preminuo je naš slavni pisac N. N.

Fikcija je zamisljena stvar, mentalni proizvod koji objektivno ne postoji, ali ima izvrsnu povezanost apstraktne istinitosti i korespodentnosti sa realnoscu.


12:48 | Komentari (6) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.