Svo ovo vrijeme dok sam plakao držao sam sve što znam i osjećam u sebi. Užarena kugla jada prolazila je sve padove i tuge sa mnom i rasla. Teško je i dalje, ali teže je to ignorirati. Ako su u pravu, slažem se, ali to su oni, ne znaju oni mene. Postoji način...

da odem...dok još imaš krila...

Jednog dana će si i on naći nekog...nekog tko će s njim plesati, koračati, veseliti se i krišom ga zaljubljeno pogledati. Možda će se i oženiti, biti će to veliko slavlje sa svim tvojim prijateljima. Hoćeš li se tada pitati jesi li to mogla biti ti? Jesi li joj slična? Hoće li raditi s njom sve ono što je radio s tobom, što ti je obećao? Daje li mu ona ono što ti nisi?
Prijatelji? Jeste li?

Pojaviti ću se onako iznenada, probuditi te iz sna i u očima ti vidjeti pitanje koje već prepoznajem: jesam li ja tebi dovoljan. Bore će se nadviti nad tvoje lice i postariti te u sekundi. Tvoji snovi mene ne uključuju...

Želiš mu sve najbolje i nazvati da mu čestitaš...u očima ti vidim glad...bunt
Vrijeme leti...da, još jučer te sramežljivo osvajao, a sada to više nisi ti...

Probudit ću se ranije, pogledat ću te, usne će se pomaknuti da te poljubim. Nekada je to izmamilo poznati slatki osmjeh, sada sekunde prolaze, a tvoje usne se ne miću...ako ću čekati još malo zaboraviti ću zašto sam te poljubio...ako ponovno otvorim usne, riječi će poteći...
Ljubav je riječ kažu, zvuk...a bol...volimo li takvu bol svaki dan...ne gledamo boje...
Ne mogu vjerovati da ti misliš da se sve mijenja ako si okrenula stranicu. Možeš okrenuti cijelo poglavlje, promijeniti knjigu, ali priča će uvijek ostati ista...
Možda ću i ostati samo još jedna stranica...

U našim očima vidim očajan plač, suze noći...sjena se nadvila...
Neću pobijediti ako te zadržim...

Sad znam, da trebam otići..svoja krila sam izgubio...one noći...i dalje ih tražim...