Ispričat ću vam priču koju doživio sam nedavno, dok vjerovao sam u ljubav i sve što je nestvarno. Vremena su bijedna, svima je do novaca, sve je nesigurno, ali postoje duše koje stvarno vole.


Upoznao ju je, a kao da ju je znao. Plakala je i tješit ju je znao, smijala se i nasmijavat ju je znao. Drhtala je i mazit ju je znao. Povrijedila ga je i olakšat joj je znao.
Vidio ju je, osjetio je – ovo nije za u vjetar, u pitanju je ljubav, rekao si je. Dali su mu nju, pa je oduzeli, njegovo tijelo samo je lego na zemlju i gledao je kako svaka padajuća zvijezda, meteor odvlači njegovu ljubav, nju u bespući otvorenog mora i otoka sreće. Kad vidio joj je oči iz kojih cijedilo se more, oči što traže ljubav i ruke šta sve govore, znao je da to tijelo ne zaslužuje tugu. Podnijet će joj dio tereta jer njeno tijelo možda to dugo ne može. Skupio je sve njene riječi, djela, tugu, ostavio joj hrabrost i nadu i krenuo prema kopnu.

Jednom će sve to čuti onaj koji treba, onaj kojem je sve riječi napisala. Jednom će njena duša biti mirna, a on će ići doma u kasnu uru znajući da mu se dogodila ljubav za kakvu nikad niste čuli. Sretan da ju je imao barem na trenutke, znajući da je u pismu vijetrom dušu što je poslao ona našla snagu.


Kad sam vidio da se iz njegovog tijela čista duša iscjedi od ljubavi što u njemu za nju ima, vratila mi se vjera, vratila mi se nada.