Sat je otkucao dvanaest i kapljice su počele polako izlaziti iz svojih skrovišta, mjesečina ih je vodila ka putu. Kao lice ljutog starca izgledalo je nebo. Njegovi razlozi su neizrečeni, lebde posvuda poput slobodnog orla na četiri vjetra, poput odbljeska sunca u srpnju. Pijesak je postao krut, a ti se sve više udaljavaš.

„Dođi, prošećimo“, rekao sam. Onim puteljkom uz plažu. Znam, uskoro se udaješ i htjeti ćeš znati od kuda vjetar dolazi. Znaš nikada nitko nije potvrdio, ali karta koju sam pročitao kaže da se iza velikog starog sata nalazi prolaz koji u određenom trenutku otvara i vodi te u skrovište četiri vjetra. Moraš proći dvoja zaključana vrata, deset staklenih prepreka, da bi vidjela vrata lijevo i desno. Kreni onima lijevo jer ona druga su samo odraz prvih, ogledalo, duplikat. Prije nego otvoriš vrata i dođeš do četiri vjetra biti će ti ponuđeno vječno svjetlo. Što je to točno ne znam, ali pogledaj duboko u dubinu svoje duše i osjeti hoćeš li ga prihvatiti.

Sat je otkucao dvanaest i kapljice su počele polako izlaziti iz svojih skrovišta, mjesečina ih je vodila ka putu. Kao lice ljutitog starca izgledalo je nebo. Našla se ususret desnim vratima, odrazu, koja su zasjala i prikazala vječno svjetlo. Oluja je zahvatila obalu i krenula raznositi pijesak. Osjetila je nadu, povratak vremena i tada je ugledala njegove oči kako sjaje vječnim svjetlom. Znala je da ona posjeduje ljubav i da će joj ona odgovoriti na sva pitanja. Zasjala je zvijezda i vječno svjetlo razbistrilo je nebo. Mjesečina je otkrila i najmanju skrivajuću sjenku mraka. Primila je kvaku desnih vrata, polako ih otvarala, osjetila je vjetar po cijelom tijelu, pijesak na licu.
„Uzimam“, rekla je…

Netko si drugi, a ja sam još uvijek ovdje…u odrazu…naći ću svoj put…