Snijeg je skrivao sklisku cesto dok sam koračao u noć. Iako daleko od doma, tuga od koje sam nekada bježao našla je mjesto na mojoj duši. Prijatelju moj. Čuvaš li me? Spreman da na tren odletim, zaboravim, prolazio sam sklisku cestu držeći je za ruku. Naviknuti na padanje, jedno uz drugo toga nas nije bilo strah.

...pogled, poljubac, zagrljaj...grad je bio u plamenu cijelu noć…

Jutro, miris ljiljana miješao se sa ustajalim zrakom prošle noći. Ležiš kraj mene, tako nevina i sjetna. Kako nešto tako slatko i krhko može izazvati takvu pomutnju, eksploziju emocija. Čarobna noć, na tren je prigrlila moju tugu, vratila me na put patnje i boli, prisjetila me...da sam i dalje izgubljen dječak s one strane grada...

…izašli smo na kišu…

Hrast je savio grane, snijeg se polako topio. Slatki osmjeh pun razumijevanja, ali i težine prošlih ljubavi ispunjavao mi je dane. Brza utjeha, hir, prijateljstvo ili nešto drugo? Naviknut na patetiku, pamtiti ću trenutke u kojima sam našao trag u beskraju...davno sam se prestao nadati, ali svijet mašte i mudre boli daje mi utjehu.

Osmjeh na licu, drugačiji pogled...mnoštvo pitanja bez odgovora...prijatelju nadam se da idem dobrom stazom. Gradimo mostove preko kojih ne želimo prolaziti, ali iz straha od utapljanja koračamo s tužnim pogledom prema rijeci kojoj tok ne znamo, a kraj ne vidimo. Sada znam i ja svoje tajne, svoje strahove koje će ljubav sigurno prigrliti. Jednom mi je starac rekao da sve ima svoj trenutak. Do danas ga nisam razumio...vrijeme će pokazati… kada oči zaklopim…