On je imao svoju klupicu, svoje mjesto boli. Poput nespretnog i nestašnog štrumfa ušuljala se u njegovo srce, pomutila mu svakodnevnicu. Pokazala mu je da se sve može uz malo truda, dizala ga je kada je padao, brisala suze, grlila ga bez razloga i poljupcima mu pričala. Jedne noći odvela ga na staru, trošnu klupicu cvjetnog brežuljka iz kojeg izviru tri visoka hrasta i nadvijaju se na brežuljak i klupicu kao ih žele zagrliti, pružiti utjehu. Te noći se ona slomila i zaplakala, poput latice pala mu u naručje. Znao ju je utješiti, naučila ga je, te noći je shvatio da i heroji plaču. Zavolio ju je. Bojao se toga. Otišao je…

Ljubav ju je napustila…

Lutao je sa smiješkom na licu, skrivao suze. Mislio je, ljubav će proći, druga će bol izliječiti. Proljeće pokazuje svoje lice, promjene su zauzele svoje mjesto, a njegovo srce traži istu. Oči su mu poprimile umoran oblik i pogled mu je ostao nad njome, kada se iskradao usred noći moleći se u dubini da se probudi i da ga zaustavi. Je li to ona predosjećala, je li ga prelako pustila, je li vjerovala da će se vratiti?

Došlo je vrijeme kada se vratio, da proba vratiti ljubavi od koje je pobjegao. „Zapamti ljubavi, kako je bilo, zagrebao si mi srce i moja bol samo raste“, rekla mu je.

Danas stoji na njihovom mjestu, izgara od želje da poleti i čeka, možda će se vratiti. Prigrlljen hrastovima, traži utjehu starih uspomena, jer to je sve iskreno što mu je od nje ostalo. Djela koja je napravio, ne može poništiti, riječi izgovorene ne može povući…može priznati pogrešku i čekati znajući da više ništa neće biti kao prije.

Ona sada izbjegava njihovo mjesto, suzu pušta u samoći i čeka nekoga da joj ljubav vrati. Je li vrijeme da joj kaže zbogom? Treba li joj izgubljeni dečko…s maskom na licu…?