Naviknut na bol…i dalje koračam istom stazom. Pitanje, je li vrijedilo ili ne odavno je izgubilo smisao. Požuda, osmijeh, sladak dodir uvijek će ostati u tvojim očima…i slatki smiješak izmamiti će sjećanja. Kako voditi izgubljenu dušu koja se svojom nevinom prozirnošću uspijeva kriti?

Ta je djevojka, možda je znaš…plovila morima bez vesla i promatrala svoj odraz u valovima. Val, lomeći zrake sunce koje su joj obasjavale raspuštenu kovrčavu kosu ukrade joj odraz i svu tajnu očiju. Trnovit put, prošla je…svaki trn nosi komadić njene duše…treba li se vratiti nazad? Ili krenuti hrabro novim putem, putem bez prošlosti…starih strahova…poznate bole. Može li pokušati veslati, a ne tražiti odraz plutajući bespućima obzora.

Noć je opet mračna, heroj ulice nisam uspio biti…čak niti jedan dan. Ipak je ovo tama koju smo sami stvorili.

Svaki dan bespomoćno dijete se rodi, mjesec nekome obasja put, pogled na zvijezde utješi usamljenu dušu, smiješak nekome uveseli dan…nadam se da ćeš pronaći i ti svoju sreću u malim stvarima.