Lavež pasa probija spuštene rolete i razbija tišinu koja slika njegovu maštu, njegove snove. Suzne oči i poznata pjesma odavale su ipak malo drugačije misli...
Ona je tamo, na kraju litice u bijeloj baršunastoj haljini, stoji pred ponorom. Zašto mu je rekla ne te noći, zašto je istrgnula ruku iz njegove i nije mu dopustila da je vodi...kroz strast, patnju, tugu, radost...život...
Vjetar je sve jači i njeno krhko tijelo jedva se bori s naletima vjetra...može li ona to sama?
Hoće li biti tu kada vjetar prestane, a sunce obasja kestenaste oči koje podare moru novi sjaj...
Ljubavi, dok smo šetali znala si plakati...molila si zvijezde da mi i u tami obasjaju put, a nisi znala da ta zvijezda za mene si ti... Zašto joj to nikada nije rekao? Zaboravio je? Noćas kada zvijezde na nebu zasjaju...moliti ću svaku da tvoj put nema mraka...da tvoj osmjeh zasjeni mjesečinu...
…i sada mu preostaje samo nada da njezino srce ne odustane...da je posljednji poljubac nešto značio...borbu samo za taj osjećaj...