...I tada ubiše me anđeli. Na vječnim suzama žalosti nosili su me k mjestu gdje neki anđeli nikada ne polete.
Probudio me hladan zrak koji je prohujao pored moje glave. Gledam grad pun anđela, neki veselo lete, dok neki bez krila puze po zemlji, izmoreni, ranjeni. Krvavi znoj prekriva njihova izmišljena lica. Međusobno su si pomagali, previjali rane. Zavidio sam onim što lete, nisam razumio kako postoje anđeli bez krila.
Gledam nactano nebo, boje se preljevaju, sunce kao da vječno zalazi, to me podsjetilo kada samo zagrljeni gledali zalazk sunca, rekla je: „ovo nikada neće završiti“; vjerovao sam njenoj svakoj riječi, vjerovala je i ona...uzela mi je ruku i primaknula je k sebi, zašutila je...ostala je bez riječi, ja sam uvijek imao riječi za nju: „Volim te!“ rekao sam...
Suza mi potekoše. Ranjeni anđeo, šepajući dolazi do mene, i taj je izgubio krila. Gledao me kao da me poznaje. Progovorio je tonom harfa, tihim krikom. Gledao me tako kao da ne razumije što želim. Nisam razumio njegov krik, gledao me tako kao da razumije moje snove. Stihovi su tekli, pero je krvarilo, na kamenu je napisao da moje srce nudi više nego što može.
„Reci mi da prošla vremena ne umiru, znam da stare laži još žive!!“ izgovorio sam i gledao ga očima punim neshvaćene boli; kimnuo je glavom i rekao „Nadam se da će ti se želje ostvariti, mene su moje izdale“. Primjetio sam kako gleda ožiljke na kojima su nekada bila krila...zaplakao je...
Ponekada stvarno zaboravljamo da i anđeli imaju osjećaje! Primio sam ga za ruku, vodio sam samo sjenu, nestao je! Velika bol prolazi mojim tjelom i saljuplja se na mojim leđima...bol...bol...raste...imam krila...

Letim...bol me nosi...zagrlio sam krila koja u svakome periju nose trn boli... tek sada mogu letjeti, do sada sam hodao...tek sada mogu razumjeti...