< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Chel Thrower

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Linkovi

May

Copyright by Chel C.

petak, 20.03.2009.

1. Sunny Afternoon

Help me, help me, help me sail away
Well give me two good reasons why I oughta stay
(Sunny afternoon - Stereophonics)

"Dočekat će te teta Carmen. Samo izađi i vidjet ćeš ju. Pusa." Još jednom sam pročitala poruku, da neki dio ne protumačim krivo, kao što mi se zna dogoditi, i spremila mobitel u džep novog bijelog kaputa za koji se ispostavio da mi neće biti od neke velike koristi tamo gdje idem. Florida. Daytona Beach. Jedan od najsunčanijih prostora, također i najposjećenijih u Americi, gdje je temperatura rijetko kad ispod 20 stupnjeva.

"Molimo, vežite pojaseve, uskoro slijećemo," glas iz crnog zvučnika iznad mene me omeo u razmišljanju i pričvrstila sam pojas. Stjuardese su hodale po prostorima između sjedala, provjeravajući jesu li svi vezani, a dijete koje je sjedilo ispred mene je uzbuđeno gledalo kroz prozor. Pretpostavljala sam da mu je ovo prva vožnja avionom i sjetila se kako sam i sama bila uzbuđena i sretna dok sam se prvi put vozila avionom.

Uz lagano podrhtavanje, avion je dodirnuo pistu i vozio sve sporije i sporije dok su se putnici dizali sa sjedala i uzimali stvari koje su ponijeli sa sobom unatoč stjuardesama koje su govorile da smo svi obavezni ostati sjediti dok ne stanemo. I sama sam se digla i pokušala uzeti svoju torbu koja je stajala u prostoru iznad sjedala, zaglavljena između dva kovčega. "Ja ću vam pomoći," ponudio se gospodin koji je za vrijeme putovanja sjedio do mene. "Hvala," nasmiješila sam se kada mi je dodao kovčeg i krenula prema izlazu.

Kroz nekoliko minuta sam se našla na parkiralištu, sa pogledom na kafiće i pogledom tražila tetu Carmen, koja se svojom maštovitom odjećom obično isticala među drugim ljudima. Nesvjesno sam cupkala nogom i svako malo pogledavala na sat, začuđena što jos nije došla. Nije imala običaj kasniti. Nakon što me netko potapšao po ramenu, naglo sam se okrenula i pred sobom vidjela dečka mojih godina, razbarušene plave kose i zelenih očiju.

"Ovaj, mislim da tebe trebam pokupiti. Trebala te čekati teta," "Da, Carmen. Zašto nije mogla doći?" "Imala je neku gužvu na poslu, pa je mene poslala. James, drago mi je," nasmiješio se i pružio mi ruku. Prihvatila sam ju. "Chel."

Bez pitanja je uzeo moje kofere i krenuo prema jednom djelu parkirališta, vjerojatno prema svom autu. Pitala sam se ima li uopće auto. Uskoro sam dobila odgovor na svoje naizrečeno pitanje u obliku najsavršenijeg auta na svijetu. Bijele boje, sa zatamnjenim staklima, kao da je tek izašao iz dućana, zapištao je, a svjetla su se upalila pa ugasila kad ga je James otključao.

Stavio je kovčege u prtljažnik i otvorio mi suvozačka vrata. Kad smo ušli, a auto blago zabrujao pri paljenju, pogledao me: "Sviđa ti se?" "Sviđa? Savršen je. Stvarno je... ono... mrak!" nisam mogla suspregnuti divljenje, na što se nasmijao, a vidjela sam i odobravanje u njegovim očima.

Nakon desetak minuta vožnje, a i šutnje, James se uparkirao na betonirani prilaz i izašao iz auta. Slijedila sam njegov primjer i osvrnula se oko sebe. Kroz dvije godine, koliko me tu nije bilo, okolica kuće se uglavnom promijenila. Da, bio je tu stari hrast čije su me grane svojim grebanjem budile u ljetnim noćima, ali oko njega se sada prostirala svježe pokošena trava, koju je - na dijelu u kojem se dodirivala sa putićem koji je vodio prema kući - obrubljivalo cvijeće u raznim bojama.

Sama kuća je bila svijetlo žute boje, sa crvenim krovom i smeđim prozorima. Moja teta je uređivala interijere i exterijere i sjećala sam se da se cijelo ljeto trudila da kuću dovede u red. Zato je sada svakome tko bi došao u goste uzbuđeno pripovijedala što je sve trebala napraviti da to izgleda ovako kao što izgleda danas.

"Chel, draga!" preko stepenica koje vode sa trijema je dotrčala moja teta i čvrsto me zagrlila. Pogled mi je zaklonila crvena kovrčava kosa i obavio me miris njenog najdražeg parfema, Bvlgaria. "Jako mi je žao što nisam mogla doći po tebe, hitno su me zvali u ured, upravo sam se vratila od tamo. Vidim upoznala si Jamesa. On je sin moje najbolje prijateljice, ona je otišla iz grada zbog posla, a on nije htio, pa me zamolila da ostane kod mene kako nebi ostao sam u kući," izgovorila je sve u jednom dahu, a James se nasmijao. "Ja sam još tu, znate. A da uđemo?" uzeo je moje torbe i krenuo prema ulazu.

Nogom je gurnuo glomazna smeđa vrata i nestao u hodniku. Ja i teta smo krenule za njim, a čim smo kročile u kuću, topli proljetni zrak je zamijenila ugodna svježina protkana mirisom ruža koji je dopirao iz kuhinje. Dok sam išla prema dnecnom boravku, pogledom sam upijala dobro poznatu okolinu, možda tek malo izmijenjenu i sjela u mekanu sofu, koja je zbog moje težine utonula.

Dnevni boravak je, osim možda kuhinje, bio najsvijetliji, veliki prozori su zauzimali dva zida i sunce je u ovoj sobi imalo poseban sjaj. Možda zbog svijetlo narančastih zidova od kojih se odbijalo, a možda zato jer su velik dio sobe zauzimale biljke, pa je čovjek dobivao osjećaj da je u prirodi, a ne u dnevnom boravku.

Obratila sam pozornost na Jamesa koji joj je prepričavao kako i gdje me pokupio na aerodromu i je li oprezno vozio.

*****

Dok sam sjedila na krevetu prekriženih nogu, pokušavala sam smisliti način na koji ću raspakirati stvari, a da to ne bude dizanje i fizički rad. Otpuhnula sam pramen kose sa lica i zaključila da što se prije počne, to se prije završi, te se dignula, rastegnula i kliknula prekidač za svijetlo, pošto je odlazak sunca prije desetak minuta označio dolazak večeri.

Prišla sam najbližoj kutiji i nožićem strgala ljepljivu vrpcu koja je kutiju držala na okupu. Unutra su bile ukrasne figurice, plišane igračke, nekoliko pokala koje sam osvojila kao navijačica u, sada već bivšoj, školi i knjige. Naravno, samo mali dio knjiga. Upravo zbog njih je dio moje prtljage poslan zasebno, jer bi trebala plaćati preveliku cijenu u zrakoplovu kad bi se izmjerila težina sve prtljage.

Moja nova soba mi se sviđala, imala je neki poseban šarm. Zeleno žuta, bojama slična većini kuće, ubrzo sam zaključila, bila je prostrana, oblika kvadrata, a do jednog zida je stajao predivan starinski krevet sa baldahinom. Svidio mi se na prvi pogled i jedva sam čekala večer da se bacim na njega i utonem u san. Na suprotnom zidu je stajala jedna polica ispod koje je bio stol, na koji sam već smjestila svoj laptop. Ostatak sobe je bio prazan i moja mašta je već trčala ususret vremenu koje ću uložiti na uređivanje zidova.

Prenula sam se iz misli nakon što sam čula da netko kuca na vrata. James je ušao prije nego što sam se stigla okrenuti i osvrnuo se oko sebe. "Jesi umorna?" "Ne, nisam. Znam, trebala bih biti, zbog puta i sve, ali zapravo nisam" nasmiješila sam se. "Odlično! Nabaci nešto na sebe, krećemo za deset minuta." "Gdje?" "Vidjet ćeš," odgovorio je i izašao iz sobe.




- 16:14 - Komentari (9) - Isprintaj - #


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.