Da imam malo više vremena rado bi pokrenuo još jedan blog – Parablog.
Kad sam počeo pisati jako mi se svidjela ideja javnog dnevnika gdje te nitko ne poznaje i mogućnost da nađem ljude koji pišu na meni zanimljiv način i da vidim kako drugi doživljavaju stvari koje su meni važne. Što dalje, to mi se više čini da je ova, prije ugodna i tiha, mala zajednica polako postala jako tašta i puna sebe. Sve češće se, čim otvorim blog.hr, ne mogu sjetiti zašto sam došao. Blog je senzacija, naslovi su senzacionalni, ne biti bloger je nepojmljivo a ljudi koji ne vode blogove su građani drugog reda kojima je promaknuo smisao života pa im je jedino preostalo da negdje u tišini, na svježem zraku, skriveni daleko on očiju viših bića dočekaju svoju smrt - bloga im njihovoga bezbložničkog.
Tu je i statistika; fascinantna nakupina naoko bezopasnih brojeva koji tiho lome male umjetničke duše i još tiše im šapuću u uho što – je – to – što – ljudi – žele - čuti. Polako se uvodi red u prajuhu nesređenih misli, pjesama i pitanja, duše se kategoriziraju i sistematiziraju i nebo na kraju biva obasjano (statistički usporedivim)sjajem predivnih zvijezda.
Tako mi nekako tužno izgleda ko da je blog postao smisao sam sebi, veći od ljudi koji tamo obitavaju, a moram reći da sam primijetio i zgodnu listu (top listu) za one koji se u igru uključuju putem SMS-a (koliko ono po SMS-u? nekih 5 kn ili tako nešto… J)