|
Rečeno je: Pitaj i dobit ćeš odgovor. Traži i naći ćeš. Pokucaj i bit će ti otvoreno. Da bih primio pomoć moram je zatražiti, moram to poželjeti. Ali svaka želja za pomoći nije i kvaka koja otvara vrata. Vapaj za pomoći to jest. Često sam se pitao što je uzrok strahu od "nepoznatog". Što je to što moju stazu čini nevidljivom ili mi ne dozvoljava da vidim gdje stajem. Je li sljedeća stopa u mekoj zemlji, je li to trn ili možda provalija. Nisam daleko ako kažem da je strah od nepoznatog isto što i strah od "poznatog". A to "poznato", možda ga je bolje u ovom trenutku nazvati "spoznatljivim", je i ona najsitnija istina koja mijenja moji vlastiti mozaik i tjera me da ga ponovno slažem. To je strah od promjene ma kakva ona bila. Večeras sam očajnički tražio pomoć. Odgovor je bio tu onog trena kad je moja misao poslana u svemir, a možda i ranije, no sad, ovog tena kad ovo pišem nisam u stanju razlikovati pitanje od odgovora niti uzrok od posljedice. Jedino što znam jest to da nisam s^am. Još davno davno prenerazila me je spoznaja da sam s^am. Suze očajnice postale su suze radosnice kad sam osjetio divovsku snagu dobivenu tom spoznajom. Od tog sam trena bio spreman i sposoban davati, davati, davati ... i drugima i sebi samome. A sada me opet preplavljuje osjećaj blaženstva što nisam s^am. Glavna tema ove ispovijesti je nepovjerenje iako se to možda ne čini ovog trena. Nepovjerenje u bilo kojem obliku. Ono me sputava, otežava sljedeći korak, moje namjere čini ne transparentnim i drugima i meni samom. Ne doživljavam ovo što pišem kao blaćenje sebe samog. Štoviše, osjećam se kao onaj majmun u Kubrikovom filmu Odiseja u svemiru koji lupeta po kosturima i doživljava ekstazu pri tome. Onog trena kad si koračala ravno prema meni i gledala me svojim osmjehom nešto me uštipnulo za nadbubrežnu žlijezdu i ja sam zastao. Nisam od onih koji slušaju svoje tijelo i odmah razumiju tok stvari. Moje me je tijelo toliko puta štipalo da bi se normalan čovjek već odavno javio psihijatru na raport. Naši su susreti i razgovori nakon toga uglavnom bili nezgrapni i nabijeni emocijama koje su zveketale kao kocke leda u praznoj čaši. Često i prečesto si mi znala prigovoriti da sam neiskren. Ja sam šutio jer nisam želio nadolijevati ulje na vatru. Čiju vatru? Moju? Tvoju? Postoji li tvoja ili moja vatra ili je to samo Vatra. Sada znadem. Znadem da je tvoj osmjeh bio izraz povjerenja u mene kojeg ti nisam bio u stanju vratiti. Zapravo sam bio iskren. Ja sam bio taj led u čaši za koju si možda mislila da je tvoja. Čaša je bila moja i sad ti nudim gutlaj jer si led si otopila ti. Otopila si ga svojom upornošću, čistoćom i strpljenjem. Tražio sam pomoć od Boga, a on mi je pokazao na tebe. Vidim te. |
04/12 (3)
03/12 (1)
01/07 (1)
09/06 (1)
05/06 (1)
04/06 (1)
03/06 (2)
02/06 (2)
01/06 (1)
12/05 (4)
11/05 (3)
10/05 (1)
09/05 (1)
08/05 (2)
07/05 (3)
06/05 (4)
05/05 (1)
04/05 (2)
03/05 (8)
02/05 (8)
01/05 (3)
10/04 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv