|
... najdraža mi je ona u prirodi. Ponesem dovoljno hrane da mogu preživjeti, omiljenu knjigu, kuhalo ... sve to strpam na bicikl i krenem. Ne idem bez cilja, dapače, sve je dobro planirano. I predobro, predobro u smislu da nikad ne bude tako kako je zamišljeno.
U čemu je tajna? U tome što nikuda ne moram stići -- idem a ne moram stići. Jedino čemu posvetim malo više pažnje je mjesto za spavanje, nastojim da bude na
|
mjestu koje sunce obasja na izlasku. Ti si lud! Misliš samo na sebe! Kupiti ću ti mobitel da se možeš javljati gdje si ... svašta čujem na svoj račun. I svima im odgovaram: "Da, ja sam sve to, i vjerujte mi, sretan sam takav kakav jesam.
Posebna je draž kad zalutam. Znam da sam negdje tu, karta govori jedno, kompas drugo, a moj osjećaj treće. To je onaj skriveni dio plana :) Jednom, negdje u brdima između Drežnice i Brinja, do mraka je još bilo dobar sat vremena i ja sam još uvijek bio nadobudan i planirao stići do Alana. Odustao sam zašuvši lavež pasa i svijetlo na rubu šume ... zaselak kao u priči... pokucam na vrata i upitam za smještaj. Upozorili su me na divlje svinje i pokazali šljivik poviše kuće.
Pijuckao sam čaj i hvatao posljednje zrake zalazećeg sunca koje se raspršivalo po paučinastoj livadi. Vjetar je puhao u naletima i svaka je travka titrala u vlastitom ritmu. Sve je titralo, i livada i šuma i mjesec koji je provirivao na suprotnoj strani... Jutro je bio upravo onakvo kako je gazda opisao.
[ Koići, lipnja 2002 ]
|
|