Il postino

22.06.2005., srijeda

touche







Vrata metroa su već odavno bila zatvorena, a on je svoj pogled još uvijek sakrivao iza nemirnog plamička svijeće. Večer je bila sve samo ne ugodna, bar za njega. Na kraju je ipak priznao, nije imao izbora --- ona je šutila i promatrala ga, dugo ... predugo.

- Kasno je da sad odlaziž, a taksi je skup. Možeš spavati u dnevnom boravku - predloži mu.


.....


San nije dolazio. Zabavljalo ga je poigravanje svjetla ulične lampe i sjene treperavog lišća s ulice. Neki tonovi u daljini pokušavali su postati muzikom. Ova noć je iz njega istisnula i posljednji centimetar boje.

- Znadeš li ti da ćemo samo patiti - izgleda da nije bio jedini neprijatelj sna te večeri.
- Bolje i to nego ništa - uzvrati.

Šutila je, dugo ... predugo. Okrenuo je jastuk na suhu stranu.


.....


Uzela je njegov dlan i položila ga na svoje lice ... Trepavice ... slani rubovi vrelih usana. Svaki je daljnji pokret bio suvišan.


.....



Šutili smo. Dugo .... dugo

JPEG



- 22:22 - ajmo curice ajmo dječaci (21) - nosi kući - #

12.06.2005., nedjelja

znam jednu školu ljubavi celeste....






JPEG Prvog dana ti uzmu svu odjeću i ošišaju te na ćelavo.

Drugog dana čekaš da se nešto desi, vrijeme prolazi sporo. S vremena na vrijeme ti daju koricu kruha i šalicu čaja.

Četvrti dan pitaš se za smisao svega toga i želiš pobjeći.

Peti dan dobiješ koricu kruha i šalicu čaja, plačeš od sreće jer si dobila malo pažnje.

Šesti dan dobivaš dozvolu da vidiš i ostale polaznike. Svatko nosi svoj lončić za čaj oko pasa i razmišlja hodajući u krug.

Sedmi dan shvatiš da si u zatvoru ali ti nije jasan razlog. Pitaš druge je li to zaista tako a oni te gledaju u čudu. Obeshrabrena si i odustaješ od daljnje potrage za smislom. Pokrivaš oči rukama i sakrivaš jecaj. Konačno prihvaćaš svoju samoću. Shrvana si, predaješ se a da se nisi ni pokušala boriti .... Pružam ti ogledalo i brišem tvoje suze - nisi se vidjela već godinama.

Diviš se vlastitoj ljepoti, nakon toliko vremena.



- 00:47 - ajmo curice ajmo dječaci (14) - nosi kući - #

08.06.2005., srijeda

SMS

Volim te.
- To si joj poslao prije pola sata, smisli nešto bolje.

Posebna si.
- Ma to si joj jučer tri puta napisao.

Jako jako (te volim)
- Već zna sve tvoje fore. Ponavljaš se.

Znaš što?
- I taj si trik već isprobao. Ona te pita: "što?", a ti sad možeš reći kaj god ti padne na pamet. Otrcano.

Ja bih ti nešto priznao.
- Eeee to ti je već bolje, ali doradi još malo.

Nedostaješ mi i želim te.
- khmmm ... prozaično, daj nabaci nešto od čega se zemlja trese. Potrudi se!

Zemlja se trese ljubavi moja.
#opcije->slati->OK->poruka poslana

- 11:20 - ajmo curice ajmo dječaci (13) - nosi kući - #

04.06.2005., subota

ljetna priča






JPEG Oprezno je koračao po oštrom stijenju i razmišljao koliko je tisuća godina trebalo moru i vjetru da izdubi te rupe, zareze, šiljke ...

- Dobar dan - pozdravi je blago uzbuđen njenom pojavom.

- Dobar dan - uzvrati ona, prepozna ga i smješkom mu pokaže da sjedne. Promatrali su jedno drugo, sekundu, možda pet, dvanaest ....

- Je li ti neugodno što sam obučen, upita ju. Zanijekala je glavom i nastavila ga promatrati.

- Želiš mi nešto reći? - prekine on šutnju.

Neprimjetno je zagrizla ugao usana, spustila pogled, obujmila skvrčena koljena s obje ruke, podigla nožne prste zadržavajuci petu na tlu, lagano ih spustila i započela priču. Pričala je o svom djetinjstvu, maštanjima, prijateljima, strahovima, patnjama, kako je došla na ovaj otok, o svom boravku u Indiji ... na trenutke bi zastala, zagrizla usnicu i ponovno nastavljala. Slušao ju je pažljivo, gotovo bez mimike, bez odobravanja, bez negodovanja. Uočavao je bore oko njenih očiju, čisto i glatko čelo, duge tanke prste kako pomiču kosu nanašanu vjetrom, trepavice koje prodiru kroz tu kosu. Divio se njenoj ljepoti, ali se još više divio njenoj otvorenosti i spremnosti da svoje najintimnije tajne podijeli s njim, slučajnim prolaznikom. Pokušavao je u mislima dohvatiti trenutak kada su se prvi puta sreli. Znali su se susresti u prolazu i izmjenili osmjehe ili bi je spazio iz daleka, samu, kako zamišljena šeće obalom. Jučer su prvi puta razgovarali, pozvao ju je da posluša što djedica prica o teškom životu na otoku u stara vremena.

Završila je priču dugim pogled prema pučini, lagano okrenula glavu prema njemu i pogledala ga. Šutili su. Oboje. Pitao se kako je iz cijele te priče izašla bez mržnje, bez želje za osvetom i kako je sve to uopće mogla ispričati bez emocija, kao da to nije njena priča.

- Mora da si noćima plakala - prekine on opet šutnju.

- Nisam, nisam mogla. Čak ne mogu ni spavati, već mjesecima ne spavam.

Tog trenutka još nije bio svjestan da je voli, no osjećao je toplinu dubokog i istinskog dodira dviju duša. Osjećao se sretnim.

Primio ju je za ruku i poveo u more. Bez i najmanjeg otpora je krenula za njim. Natjecali su se u broju podronjenih valova i gađali se ručnikom koji je slučajno upao u more.

Te noći nije spavao. Razmišljao je o njoj, o sebi, divio se njenoj snazi i zrelosti koju je stekla a da nije bila ni svjesna da je posjeduje. Sunce ga je ugledalo kako sjedi pred šatorom i promatra more. Ubrao nešto smokava i stavio ih pred njen šator. Još je spavala. Pošao je na doručak.

Doručkovao je samo čaj i krenuo ponovno prema njenom šatoru. Sjedila ju ipred šatorom i plakala. Zagrlila ga je, pokušavajući mu nešto reći, grcala je, gutala zrak i gušila se u suzama. Ljubio joj je čelo, kosu, ... ona je plakala, plakala, plakala ....

- A jučer sam ti rekla da ne mogu plakati - izusti izmučena od plača.

- Želim da znaš, ti si prvi muškarac prema kome ne osjećam odbojnost.

Držala ga je za lakat i naslonila čelo na njegovo rame. Disali su u istom ritmu, osjećao je vrelinu njenog tjemena na svom obrazu ... bio je to trenutak samo za njih. Obuzeo ga je onaj dobro poznati osjećaj ispunjenosti mirom i ljubavi. Ne samo prema njoj, prema svima, i prema cvrčcima i lišću i kamenju i onim zelenim gušterima... Ali ona je bila ta koja je sve to rasprostrla, ona je bila ta koja mu je pogledom dopustila da ostane u njenom prisustvu, ona je bila ta koja mu je donijela miris kose natopljene suzama. Sjedili su tako cijelo jutro ... on je njoj pričao o svom djetinjstvu, svojim maštanjima svojim nadanjima ...




U jednom portugalskom selu ljudi smatraju da je prijateljstvo onoliko koliko obuhvaća ograda oko njihove vlastite kuće; stanovnici tog sela ne prave ograde.


- 01:32 - ajmo curice ajmo dječaci (14) - nosi kući - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

04/12 (3)
03/12 (1)
01/07 (1)
09/06 (1)
05/06 (1)
04/06 (1)
03/06 (2)
02/06 (2)
01/06 (1)
12/05 (4)
11/05 (3)
10/05 (1)
09/05 (1)
08/05 (2)
07/05 (3)
06/05 (4)
05/05 (1)
04/05 (2)
03/05 (8)
02/05 (8)
01/05 (3)
10/04 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

On/Off

Čemu sve to?


A potrebno je tako malo ...

Poslušaj: Sheila Chandra

čitam:

blogačenje

Još nešto

Putnici, svratite na čašicu razgovora ...

pijesak-at-gmail.com

optimizirano za Mozillu


Samo za tvoje uši:

Cilljaj na zvijezde. Ako i promašiš, završiti ćeš među njima.
razumica

Drhtaj bjeline

vrijeme prolaznosti

još noćas
tobom zaustavljeno

dodirom
vanzemaljskih htijenja

uz plam
dogorjele svijeće

mirisne

ukradene
iz tame

tu pored
tople peći u tišini

na kraju
bijelih svjetova

sa zapletenim
nemirima u kosi

sa mekim sjenama
u naručju nedorečenog

u noći
satkanoj od tvog imena

alkemičar

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se