I kamen će plakati...
16.02.2009., ponedjeljak
Albatros
Često za zabavu mornari na broduLove albatrose, bijele morske ptice Što prate brodove uz duboku vodu Kao ravnodušne, tihe suputnice. Tek što ih uhvate i na daske stave, Vladarice neba nespretno i bijedno Spuste svoja krila i, pognute glave, drže ih ko vesla postiđeno, čedno. O, kako je mlohav taj putnik krilati! Nedavno prekrasan, kako li je ružan! Netko mu kljun draži onim što dohvati, Drugi oponaša hod mu tako tužan. Pjesnik je nalik tom gospodaru neba Što živi u buri i carskog je roda, U zemaljskoj hajci nema što mu treba I silna mu krila ne daju da hoda. Charles Baudelaire |
Radosni mrtvac
Za svoje ću kosti sam izdubsti rakuU tlu masnih gruda, gdje puževa ima, Zaboravljen tu ću spavati u mraku Ko pas morski skriven u dubokim dnima. Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova; Ne prosim od svijeta suze žalosnice, Živ, prije bih pozvo jato gavranova Da raskljuju moje truplo nemilice. Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami, Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema; Mudri sladokusci koje trulež mami, Bez kajanja leš mi prorujte posvema I recite: patnje ima li još koje Za taj trup bez duše, za to tijelo moje. Charles Baudelaire |
Što sam .. tko sam ??
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. I tebe sad ljubim po navici, dijete, zato što sam mnoge ljubio, bolećiv, zato usput, ko što palim cigarete, govorim i šapćem zaljubljene riječi. "Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću", a u duši vazda ista pustoš zrači; ako dirneš strast u čovjekovu biću, istine, bez sumnje, nikad nećeš naći. Zato moja duša ne zna što je jeza odbijenih želja, neshvaćene tuge. Ti si, moja gipka, lakonoga brezo, stvorena i za me i za mnoge druge. Ali, ako tražeć neku srodnu dušu. vezan protiv želje, utonem u sjeti, nikad neću da te ljubomorom gušim, nikad neću tebe grditi ni kleti. Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, i volim te usput, ko da sanjam, kao mnoge druge na toj zemlji. Sergej Aleksandrovič Jesenjin |
Noćas bih mogao napisati
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama, trepere modre zvijezde u planini." Noćni vjetar kruži nebom i pjeva. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela. U noćima kao ova, bila je u mom naručju. Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba. Voljela me, a ponekad i ja sam je volio. Kako da ne volim njene velike nepomične oči. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio. Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje. I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak. Nije važno što je moja ljubav ne sačuva. Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me. To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini. Duša je moja nesretna što ju je izgubila. Kao da je želi približiti, moj pogled je traži. Srce je moje traži, a ona nije uza me. Ista noć u bijelo odijeva ista stabla. Ni mi, od nekada, nismo više isti. Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio! Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho. Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova. Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči. Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim? Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug. I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju, duša je moja nesretna što ju je izgubila. Iako je to posljednji bol koju mi zadaje i posljednji stihovi koje za nju pišemm. Pablo Neruda |
Tijelo žene
Tijelo žene, bijeli brežuljci, bijela bedra,slična si svijetu kada se daješ. Ruje te moje tijelo divljeg ratara i sin iskače iz dubine zemlje. Bijah sam kao tunel. Ptice su od mene bježale. I u meni započe noć svoju moćnu invaziju. Kovao sam te kao oružje da bih te nadživio ko strijelu za svoj luk i kamen za svjoju pračku. Ali stiže i čas osvete i ja te ljubim. Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka snažna i lakoma. Ah pehari grudi! Ah oči odsutnosti! Ah ruže pubisa ! Ah glas tvoj spor i tužan! Tijelo žene moje, u tvojoj ću ostati ljupkosti. Žeđi moja, tjeskobo bez granica, pute neodlučni! Tamna korita rijeka gdje vječita žeđ ostaje, gdje ostaje umor i bol beskrajna. Pablo Neruda |
Moj grob
Moj grob će biti sunčan, tihi krcat bogatoga sjaja, beskrajan prostor gdje oluje mru nad stijenjem zavičaja. Na njemu neće gorjeti svijeća niti će naricat žene. Ja živ ću ostat da smijehom sna raspršim uspomene. Uskrsnut neću, i čemu to živjet ću ljepše neg prije, a ono što ljudi smrću su zvali za mene smrt i nije. To će tek biti slobodan život od patnji i veriga svijeta, taj prostor gdje mi polože tijelo bit će samo vinjeta. Rasut ću sebe u srca mnoga, i živjet u bezbroj života, jer od sadašnjeg mračnoga mene ostat će samo ljepota. Josip Pupačić |
Moj križ svejedno gori
Evo me, moj svijete, na raskršćui tvom i mome Oprostimo se. - Ti plačeš Moj križ svejedno gori. Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi Snijeg pada Zemlja raste A ti poražen toneš Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod U krčmi Moj križ svejedno gori Uzdignut Razapet Mračan Dovikujem ti. - On gori Dovikujem ti. - Ti strepiš iskre po tebi pršte Peku stravične snove Moj svijete, uzalud stvaran Moj svijete uzalud ljubljen Moj svijete Udaljujem se. Pružam za tobom ruke Sjene velikih vojski nadiru iz davnina Zrak su omastile strijele Razbijen Usitnjen sanjaš Neprestane pritištu more Vjekovi pokapaju svjetlo Rane otaca izrastaju u kraste Divna majka Margarita prodaje suze Majka Margarita Moj križ svejedno gori Nosim ga - moj križ a tvoje ime Nosim ga Slomljen ma svečan Puta ne vidim nigdje Voda po kojoj hodam hlapi Poda mom bujaju pare moj križ svejedno gori Oblistava u beskrej tvoje ime Udaljujem se I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi Ti toneš po svome snu A ja koracam I grcam, i grcam, i gledam prema beskreju Moj križ svejedno gori Moj križ a tvoje ime. Josip Pupačić |
Ne može se rastati od mene
Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju seni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni u granicama. Svijet je izvan svih granica, izvan svih okvira; unutar jednog prostora, unutar jedne tisine - u covjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja). A zemlja se ne moze rastati od sebe, ni od grada, ni od covjeka. Zato nemojte pokusati da iselite ovaj grad; jer ga ne mozete rastaviti od njega. Nemojte pokusati da iselite ovu zemlju, jer je ne mozete rastaviti od nje; ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod, koji se ne rastaje od sebe. I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte pokusati da me rastavite od mene. Nemojte pokusati ovu zemlju - zive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli izvesti iz mene.) Ali, covjek je neiseljiv, kao i zemlja. I ne moze se rastati od sebe. Josip Pupačić |
Tri moja brata
Kad sam bio tri moja brata i ja,kad sam bio četvorica nas. Imao sam glas kao vjetar, ruke kao hridine, srce kao viganj. Jezera su me slikala. Dizali su me jablani. Rijeka me umivala za sebe. Peračice su lovile moju sliku. Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas. Livade su me voljele. Nosile su moj glas i njim su sjekle potoke. Radovao sam se sebi. Imao sam braću. (Imao sam uspravan hod.) To su bila tri moja brata: moj brat, moj brat, i moj brat. Josip Pupačić |
More
I gledam more gdje se k meni penjeI slušam more dobrojutro veli i ono sluša mene ja mu šapćem o dobrojutro more kažem tiho pa opet tiše ponovim mu pozdrav a more sluša sluša pa se smije pa šuti pa se smije pa se penje i gledam more gledam more zlato i gledam more gdje se meni penje i dobrojutro kažem more zlato i dobrojutro more more kaže i zagrli me more oko vrata i more i ja i ja s morem zlatom sjedimo skupa na žalu vrh brijega i smijemo se smijemo se moru. Josip Pupačić |
