nedjelja, 16.11.2008.
Već znaš na koji način ja pokušavam reći zbogom. Svaki taj mali znak te nasmijava jer si stekao dojam kako moje usne nikada zaista neće reći odlazim. I voljela bih sada umrtviti srce lokalnom anestezijom da te više ne osjeća, da me ne bole radovi koje izvodiš na njemu i da ne budem svjesna da ga imam. Međutim, prvi dani čuđenja za tim što si me povrijedio su prošli, i sada su nastupili dani gledanja kako to i dalje radiš. Idemo ravno prema dnu anđele. A dno nije strpljivo i ne zna čekati.
Voljela bih da si ovdje. Oni žele da si tamo. Međutim, ti ne znaš biti pa nisi ni tu ni tamo.
Ne znaš imati pa me ne želiš niti ćeš ostati jer su ti ruke još tako mlade i jesen će uskoro, a ovo nije podneblje za tebe. Nemaš razloga biti pod njim.
Izvuci sada asa iz rukava i njime me pokušaj podmititi. Kao i uvijek.
Promijeni se na koji sat tek na moju podsjetku i onda me upitaj što želim od tebe i nisam li svjesna da sam luda.
Luđaci uvijek tvrde da nisu ludi.
Ja to ne tvrdim. Otvoreno kažem, luda sam, da. Luda od ljubavi. Luda jer si ti tako htio i luda jer me više ne lječiš.
Međutim, jasno mi je da me više nećeš nositi s tobom kao kakav talisman nego da ćeš me ostaviti.
Kao psa.
Promrzlu od plakanja i ludu, nekom drugome.
Kao da bi me itko više htio ovakvu, polovnu.
7. dan već visim ovako u nekom međuprostoru čekajući da me pronađeš i da prestane boliti prva rana koju si mi ostavio ne bih li mogla preboljeti drugu,... dvanaestu,... i sedamdesetu.
Razmisli otkuda dolaze ove suze.
Iza ovih mojih smeđih očiju nalazi se duša.
Skloni me.
Oprosti mi.
Sjeti se.
Ne slamaj što je tvoje jer tuđe nećeš lagano dobiti.
Nauči ploviti pa budi mornar.
Nauči gdje ti je dom pa putuj svijetom.
Nauči tko ti je neprijatelj da bi cijenio prijatelja.
I ostat ćeš zauvijek jedina sigurna luka na ovome moru u koju ću se kao i dosada, kao i ranije, skrivati od svake nevere i svakog vala.
