Priroda
Sto je to sto vam daje najvise radosti, sto vas najvise veseli i grije vam srce? Sto vam donosi mirnocu, opustenost i osjecaj pripadnosti? Naizgled komplicirana pitanja na koje se moze dati puno raznih odgovora, ovisno o interpretaciji samoga pitanja. Za mene je to priroda, ona iskonska koja okruzuje nase gradove i mjesta, u kojoj je prisutan zivot; biljke i zivotinje u jos koliko, toliko neporemecenom odnosu koji sa sobom donosi napredak i tehnologija, ova nasa napredna civilizacija koja nas svaki dan sve vise odvaja od nasih temelja i korijena, od okolisa ciji smo nega dio bili.
Zamislite da iz nekog, nemam ideju kakvog, razloga zatvore svi ducani i svi servisi u mjestu gdje stanujemo. Uspjeli bi preziviti tjedan dva, mozda i mjesec zahvaljujuci nekim zalihama hrane koje imamo u frizideru i smocnici, ili ih iz prakticnih razloga, zbog nedostatka prostora u apartmanu, drzimo u garazi. Iz dna duse mrzim kada mi supruga kaze: «hajde skoci u garazu i donesi bocu vina», ili staklenku s kiselim paprikama. Par zar to ne mozemo drzati u kuci, pitam se? Ne! Svi ormari i elementi u kuhinji su prepuni stvari koje kupimo, probamo dva puta i zaboravimo. Na primjer toster; nije mi mrsko pojesti dobar tost za dorucak, ali treba izvaditi strojcic, naci kruh , sir i salamu, sve to skupa sloziti, upaliti toster da se ugrije i onda ceka da obrok bude gotov. Prekomplicirano za mene; preferiram dva keksa i salicu hladno mlijeka prije nego idem u ured; tako mogu ostati spavati 10 minuta duze.
Gdje sam ono stao? Sto da radimo nakon sto smo potrosili sve zivezne namirnice? Mozemo leci i umrijeti. U oklici postoji i zemlja koja bi se mogla iskopati, posaditi nesto u nju i kada to dozre evo nesto s cime se moze napuniti trbuh. Prvi problem je sto zemlje nema dovoljno u velikim gradovima, parsto tisuca ili koji milijon stanovnika ne mjenja mnogo. Druga je sto ne znamo vise nista o uzgajanju hrane; kada saditi, koliko duboko, da li treba zalijevati, kada je vrijeme berbe. Puno se bolje snalazimo sa mobilnim telefonima, racunalima, strojevima za pranje rublja, ali ta znanja nas ne mogu prehraniti.
Nadam se da sam uspio pojasniti moje stanoviste iz prvog poglavlja, zasto mi je priroda toliko vazna i draga. Jedan od motiva je taj sto se osjecam sve udaljeniji od nje i upravo zato nastojim, kada mi je to moguce (pretezno week-endom) sjesti u auto i uputiti se na kakav izlet u obliznju sumu ili livadu. Ponekad izaberem i kakav brijeg, tamo gdje ja zivim je tesko govoriti o planinama, na koji se uspem i cijeg vrha uzivam u panorami. Ali i daleko od grada te pejzaze svako toliko prekida neki artefakt, dimnjak termocentrale koji bljuje gusti crni dim, a ponekad nadjem i kakvu antenu od mobitel providera koja se tu nalazi da bi se ljudi i iz prirode mogle da salju poruke i razgovaraju s drugima.
Tako sam prosle nedjelje, dok sam vozio jednom sumskom stazom bio nagradjen za moju upornost i ceste izlete u prirodu. Vozeci ne brze od 20-30 kilometara na sat, cesta je bila u losem stanju nakon svih ovih kisa, ugledam s lijeve strane nesvakidasnji prizor, bar za danasnja vremena: mali medvejdic njuska po travi. Kocnica, digitalni foto aparat i evo fotografije koja mi je razgalila srce. Nadam se i vama.
Oznake: mali medvjed
|
