Igre i Vicevi

ponedjeljak, 02.11.2009.

Koncert Gorana Bregovica u Milanu

29. listopada ove 2009. godine, u milanskom teatru Arcimboldi, Goran Bregovic je odrzao svoj talijanski koncert pod naslovom “Alkohol: rakija i sampanjac”, zajedno sa svojom grupom The Wedding and Funeral Band. Vec dugo vremena sam imala zelju da prisustvujem jednom koncertu Gorana Bregovica, iz jednostavnog razloga sto sam na neki nacin odrasla slusajuci njegove pjesme, ali nikada ga nisam vidjela u zivo. I danas je njegovo djelo iz vremena Bijelog Dugmeta vrlo zivo na nasim podrucjima. Cesto cujem remake njegovih pjesama sto je siguran znak manjka kreativnosti i inspiracije danasnjih glazbenika koji se moraju okrenuti proslosti da bi publici predstavili nesto pristojno, ali isto tako i potvrda njegove vriojednosti (u ta vremena su postojale mnoge grupe kojih se danas nitko i ne sjeca, a kamo da ih kopira). Nakon njegovih filmskih iskustava i pristojnog uspjeha tih filmova u Italiji, ovdje prije svega mislim na Undergraund, stekao je zavidnu popularnost na podrucju Italije. U zadnjih desetak godina odrzao je brojne koncerte po vecim gradovima, a cesto je bio gost i na televiziji. Cak je i njegov talijanski relativno pristojan, sa strahovitim bosanskim akcentom.

Da budem iskren, pocetak koncerta me je ostavio prilicno hladnom, vjerovatno zbog vrlo spore i pomalo tuzne muzike. Zatim se je atmosfera u sali popravila i postala vesela. Poceo je konacno izvoditi ritmicne stvari, sa ciganskim stimungom. U svakoj od pjesama sam prepoznala neku od starih pjesama Bijelog Dugmeta, preradjenu i prearanziranu, ali prepoznatljivu. Neke su bili potpune iste kao i originali. Prosla mi je kroz glavu misao da Bragovic nije samo dobar muzicar nego i jako sposoban poslovni covjek koji je znao slijediti muzicke trendove, popularnost etnickih kompilacija, kao sto je na primjer Buddha Bar, i na taj nacin osvojiti mali dio svjetskog muzickog trzista: mali za svijet, ali bih rekao prilicno velik za njega, sa financijske strane gledano.

Bilo bi zanimljivo napraviti anketu da se vidi nacionalni sastav publike. Na oko bih rekla da je otprilike polovica bili sa prostora bivse Jugoslavije, oni koji sada zive u Milanu, kao i ja. Sto se koncert vise priblizavao kraju, trajao je gotovo tri sata, atmosfera je postajala sve zagrijanija i veselija. Gotovo svi su zavrsili koncert na nogama, plesuci i skakucuci. Poseban delirij u publici je izazvala pjesma Ringe Ringe Raja (rekli su mi da je prvu rock izvedbu ove djecje pjesmice napravila svojedobno Korni Grupa). Aranzirana na pravi nacin podigla je sve prisutne na noge i zvucala je kao prava, pravcata hit pjesma. Goran je odsvirao i otpjevao i Oce Nas, na hrvatsko-srpski. Ipak vrhunac koncerta se dostigao sa izvedbama pjesama Ederlezi (Djurdjevdan) i Kalasnikov – prave komercijalne pjesme napravljene, bar se meni tako cini, za talijansko trziste, koje donose stereotip Balkana. Oprostite mi na slijedecem izrazu, ali kada ih cujem prva pomisao mi je umjetnicko prostituiranje. Potvrdu ovog mog misljenja nalazim i u nazivu njegove pratece grupe i isto tako u naslovu tour-a.



Ederlezi je najveci romski blagdan koji slavi dolazak proljeca, to jeste isto sto i Djurdjevdan. Ako ne prepoznajete jezik na koje se pjeva, reci cu vam da se radi o bugarskom.


Dan iza koncerta sam otisla na Youtube da pogledam video sa raznih koncerata u zadnjih desetak godina i zakljucila sam da je spektakl kojem sam prisustvovala dan prije vec odano vidjen: iste pjesme, iste fore. Sto reci na kraju? Mozda trebamo slijediti njegov primjer i reciklirati nesto staro, nadajuci se da ce nam to donijeti novac i slavu. Ali na kraju ne mogu da mu ne skinem kapu: tko zna, zna, u svakom pogledu.



- 16:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.