Igre i Vicevi

utorak, 14.06.2016.

Policajci

U pustinji
Dva policajca su se izgubila u pustinji. Već danima iscrpljeni hodaju pod užarenim suncem. Nakon kratke pauze, jedan od njih kaže:
- Žedan sam.
- I ja – odgovori drugi. - Sjećam se odličnog načina za borbu protiv osjećaja žeđi: treba cucati šljunak.
- Može biti da je tvoj metod dobar, samo je problem što ovdje nema šljunka, samo pjesak na sve strane.
- Na žalost imaš pravo.
Duga šutnja i zatim nastavljaju s hodom prema nepoznatom. Na vrhu jedne dune, jednom od njih sine ideja:
- Spašeni smo ako uspijemo pronaći neki potok ili rijeku.
- Imaš pravo; na dnu rijeke se uvijek nalazi šljunak.

Krokodilske cipele
Dva murjaka su čula da se prodajom cipela od krokodila može zaraditi puno novaca. Odluče da daju otkaz, skupe svu ušteđevinu koju su imali i krenu za Afriku. Kupe jedan čamac i krenu uzvodno jednom rijekom za koju su čuli da je puna krokodila. Nakon dva dana veslanja primjete prvog krokodila. Jedan od njih se baci u vodi i započne mučnu borbu protiv životinje. Nakon pola sata žestokih udaraca i ugriza konačno uspije savladati krokodila i uz pomoć kolega iznijeti ga na čamac. Obojica gledaju krokodila i klimaju glavom.
- Pa ovaj nema cipela.
Nastave s veslanjem i nakon malo vremena ugledaju jednog drugog. Onaj koji je prvi puta ostao u čamcu se baci u vodu i nakon krvave bitke uspije savladati zvijer. Opet ga izvuku na čamac i s nevjericom gledaju.
- Ma koji smo mi baksuzi. I ovaj je bosonog.
Nakon tjedan dana i jedno tridesetak ulovljenih krokodila, uvijek bez cipela, odluče da odustanu i da se vrate kući. Dan nakon povratka dođu u policijsku stanicu i traže da ih primi kapetan. Zamole ga da ih primi na njihova stara radna mjesta. Znatiželjni kapetan prvo pita da mu ispričaju što se dogodilo. Nakon što je čuo detaljni opis njihove avanture, kapetan prasne u smjeh:
- Pa baš ste glupi. Oprostite, ako su bili u rijeci da se okupaju, znači da su ostavili cipele na obali rijeke.

Podmornica
Tri ronioca rone na smjenu u jednom jezeru. Jezero je močvarno a voda blatljava i vidljivost je jako loša. Nakon što je prvi izronio obrati se drugoj dvojci:
- Nećete mi vjerovati, ali sam vidio jednu nevjerovatnu stvar: podmornicu. Ne vidi se najbolje, ali bih rekao da je ruska: čini mi se da sam vidio oznaku sa srpom i čekićem.
- Ma daj, nije moguće. Podmornica u jezeru!? Tko zna što si ti vidio pa ti se učinilo da je podmornica.
I tako zaroni drugi da bi kontrolirao o čemu se radi. Izroni nakon desetak minuta i s nevjericom kaže:
- Doista se radi o podmornici, ali oznake nisu ruske, rakao bih prije da je američka.
Na kraju i treći ronioc odluči da provjeri o čemu se radi. Zadrži se pod vodom puno duže nego prva dvojica i kada konačno ispliva na površinu druga dvojca ga nestrpljivo pitaju:
- Što si ti vidio?
- Da, u pitanju je podmornica, ali nije ni ruska niti američka, nego od policije.
- Kako znaš da je njihova? Da li si našao neki natpis?
- Ne, ali kada sam pokucao na vrata, oni su mi otvorili.

Autobus
Cijela policijaska stanica odluči da uzme jedan slobodan dan i ode na izlet na obližnje jezero udaljeno dva sata vožnje. Iznajme autobus na kat i krenu rano ujutro prema svom cilju. U donjem dijelu autobusa svi policajci pjevaju, šale se, pričaju viceve. Raspoloženje je na visokom nivou. Na katu se ne čuje ni glasa. Svi policajci se čvrsto drže za naslone sjedišta i panično gledaju prema naprijed. Jedan policajac s donjeg dijela se popne gore i kada vidi svoje kolege koji šute, kaže im:
- Pa što je ovo, mrtvačnica? Mi se dole bogovski zabavljamo, prepričavamo anegdote, pjevamo, šalimo se a vi ovdje u mukloj tišini...
- Lako se je vama šaliti kada vi imate vozača.

Oznake: policajci, vicevi

- 16:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.10.2015.

Povratak iskonima

Teološke diskusije su jako uzele maha u zadnjih par mjeseci. Novi papa, jako simpatičan gotovo svima, čak i nevjernicima, često izražava svoje misli u vezi nekih moralnih tema, a ponekada je u kontradikciji sa samim sobom. Prije par mjeseci, u vezi s homoseksualnim osobama je izjavio, otprilike: "Tko sam ja da im sudim"? Mnogi su to shvatili kao otvaranje prema toj zajednici, tim više što je nedavno jedan svećenik javno priznao svoje seksualno opredijeljenje. Prije par dana je završio apostolski skup o obitelji, i vidi vraga, nikakvih novosti; veliko razočaranje za one koji su očekivali povijesno otvaranje prema trendovima koji su postali vrlo prisutni, ili bolje rečeno istaknuti u modernom društvu. Da li je bilo logično očekivati promjene u crkvenoj filozofiji? Po mom skromnom mišljenju, nije.

Jučer sam na televiziji gledao oštar sukob između dva crkvena teologa. Obojica jako dobri poznavaoci temeljnih kršćanskih dokumenata, pogotovo Biblije. Nekod uvodnih razmjena udaraca, da se oproba protivnik, onaj koji je za zadržavanje stvari na starom nivou je citirao jedan dio iz Levitskog zakonika (18,22) koji na vrlo eksplicitan način zabranjuje homoseksualnost. Odličan aperkat, koji je njegov protivnik dobro podnio i odmah prešao u protunapad. Citata iz Exodusa (35,2) koji govori da onaj koji bude radio na 7. dan, onaj koji je Bog proglasio danom za odmor, treba da se kazni smrću. Osobno sam provjerio prisutnost ovih izjava i one su doista tamo zapisane. Kroše koji je uzdrmao njegovog protivnika. Na kraju je sve završilo u žestokoj svađi, kako to obično biva, i najjači argument je bio povišeni glas koji nije dozvoljavao da se čuje glas protivnika.

U biti je pitanje da li crkva treba doslovno poštovati vlastite povijesne spise, one na osnovu kojih se bazira, ili jednostavno treba samo uzeti ulogu duhovnog vođe društva i prilagođavati se njegovim promjenama, nastojeći, koliko je to moguće, spasiti neka osnovna moralna načela. U provom slučaju, poštujući doslovno sve ono što je zapisano, današnje društvo bi se zaustavilo i ne bi moglo ići naprijed na način kako je to do sada činilo. Mnogi bi to pozdravili, ali vjerujem da bi većina bila protivna. Uz to, crkva danas nema vlast koju je nekada imala i jednostavno nije u mogućnosti da primjeni neke zakone i pravila. Znači ostaje drugo rješenje, prilagođavanje realnom stanju društva. To donosi puno proturječnosti i poneku sumnju: zašto neke moralne vrijednosti koje je bog postavio (ne zaboravimo tko je službeno napisao Bibliju) danas više ne vrijede. To otvara sumnju prema svim postavkama i zakonima, pa netko može izaći s tvrdnjom da ako više ne vrijedi zabrana homoseksualnosti, ne vrijedi više niti zapovijed koja zabranjuje da se ubijaju drugi ljudi.

trava na semaforu


Komplicirana tema o kojoj bi se mogle napisati tisuće stranica i nikada ne stići do nekog prihvatljivog objašnjenja. Sasvim logično, videći da je centralna figura svega ovoga On, hipotetičko biće čije postojanje ili ne postojanje ne može biti dokazano. I tako dok mi diskutiramo za i protiv, iznosimo naša viđenja stavri i zaokupljamo se problemima koji jesu stvarni, ali u krajnjem slučaju ne utječu direktno na naš život, netko koristi priliku za svoje svrhe i u svoju korist; oči su uperene u drugom smjeru. Da ovaj post ne bi bio previše otužan, koliko god pokušavam unutra ubaciti po koji humoristički element, evo jedne zabavne slike iz centra Milana, za sve ljubitelje trave i pušenja. Ne dajte se zavarati; to što je upaljeno zeleno svjetlo ne znači da su u Milanu legalizirali stvar.

- 19:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 24.03.2015.

Teror isti

Moje prvo sjećanje na neki teroristički atentat je vezano za nemili događaj u vrijem Olimijskih igara u Minhenu, ako se dobro sjećam, 1972. Zvali su se Crni Rujan, bili su palestinski teroristi, upali su u olimpijsko selo i smaknuli brojne izraelske sportaše. U to vrijeme je Jugoslavija bila snažno na strani palestinaci i ja, koliko god sam bio mali, se sjećam da je vlada bila jako posramljena s događajem vezanim za najveću sportsku manifestaciju na svijetu. Ovo sjećanje mi se je danas osvježilo nakon što sam čuo vijest o padu njemačkog aviona u francuskim Alpima. Vjerujem da je ova vijest svima donijela tračak nelagode i sumnje: da li se radi o normalnoj avionskoj nesreći ili je tu umješana nečija ruka koja je pomogla zrakoplovu da padne? Grozna sumnja u današnje vrijeme kada gotovo redovito, rekao bih jednom mjesečno, a po nekada i tjedno, negdje na ovoj našoj jedinoj i najdržoj planeti pogibaju desetci nevinih uslijed terorističkih aktova.

Negdje početkom osamdesetih godina odležao sam u bolnici u Lovranu nekih mjesec dan: problemi s leđima. Kako nisam imao što raditi, čitao sam gotovo jednu knjigu na dan. Pod ruku mi je dospjelo i jedno dijelo Sigmund Freuda u kojemu on autobiografski govori o svom radu. Na početku njegove karijere, osnova njegove teorije je bila da je čovjek jako uslovljen s erosom, s porivom prema suprotnom spolu. Na osnovu toga je razvio cijelu svoju teoriju i iz toga je proizišla i psihoanaliza. Pred kraj života u njemu su se počele rađati sumnje u ispravnost njegovih pretpostavki i krenulo je uobličavanje nove ideje: osnovni pokretač ljudske rase jeste thanatos, nagon smrti.

Gledajući ono malo što znam o povijesti naše civilizacije, usudio bih se reći da vjerovatno nije prošao jedan jedini dan na kugli zemaljskoj da se negdje nije ratovalo, ubijalo i pogibalo. Jači je uvijek htio pokoriti slabijega, opljačkati ga, podvrgnuti svojoj volji, ali isto tako i uništiti neprijatelja iz čiste mržnje. Nakon strahovitih događaja u drugom svjetskom ratu činilo se da je čovjek naučio lekciju. Samo se činilo; nastavilo se s kolonijalnim ratovima. S glupim ratovima; sjećate se rata između Argentine i Engleske oko Falklandskih otoka? Ni Europa nije htjela zaostati. Činila se previše civilizirana da bi pala u napast oružanih sukoba. Ali mi smo bili tu da pokažemo da thanatos ima smisla. Bivši Sovjetski Savez se u početku raspao na miran način, bez ispaljenog metka. Evo sada to nadokađuju. A što da kažemo o arapskom svijetu?

Redovni atentati u Izraelu, nova teroristička država koja se formira na Bliskom Istoku i koja svakim danom izgleda sve dominantnije. U prva tri mjeseca ove godine napad na redakciju francuskog satiričkog tjednika, prošli tjedan teroristički napad u Tunisu, redovni atentati u Pakistanu. Tko zna što sam sve zaboravio. Nedavno sam, za Božić prošle godine, bio u New Yorku i posjetio Ground Zero, simbol žrtava besmislenih masakara. Mrtvih k'o salate. Čini mi se da je Freudova zadnja teorija ona ispravna. Nekako su uvijek glavni protagonisti arapi i muslimani, dok su žrtve vrlo često židovi. Da li znate tko je uveo terorizam na velika vrata. Nećete vjerovati, ali su to bili upravo židovi.

Krajem 40. godina prošlog vijeka, kada je trebalo odlučiti da se Palestina podijeli i jedan dio pokloni najvećim žrtvama drugog svjetskog rata, te predjele su kontrolirali Britanci. Nisu bili previše naklonjeni židovima i ovi su odlučili da podignu svoj glas, da se čuje u cijelom svijetu. Bang, bang. Ekplozije po ulicama i hotelima. Puno nevinih žrtava a sve uz ispriku da se naš glas čuje u Ujedinjenim Nacijama, koje su trebale donijeti odluku.

Prelistavam malo ovaj elektronski dnevnik i pokušavam pronaći opravdanje za naslov bloga. Isprika je optimizam: kada sam ga otvorio, prije 7 ljeta, očito sam vedrije gledao na stvari, s više nade u budućnost. Ali isto tako je sve ovo neka igra, i dan danas. Ne baš od onih nevinih, za djecu, nego više za odrasle, one zločeste, koji su čitali Freuda i odlučili da se iscijele primjenjujući njegova saznanja. Nadajmo se da današnji događaj nije u vezi s člankom, jer u suprotnom atmosfera postaje teška, vrlo teška, kako bi to rekao James Bond.

Usput, jeste li primjetili novost? Kupio sam novo računalo s hrvatskom tipkovnicom pa se sada puno bolje piše, a pogotovo čita. Moglo se to i na starome, prebaciti englesku na hrvatsku, ali sam bio ljen i nisam imao volje.

- 16:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 10.10.2014.

Nove tehnologije – vodic za zene

Jucer uvecer zove moj prijatelj Josip. Razgovor je tekao otprilike ovako:

On: Znas da vise nije u modi razgovarati na mobitel?
Ja: Stvarno?
On: Sada se koristi Whatsapp!
Ja: U vezi s tim, moram pripremiti jedan clanak o tehnologiji i zenama.
On: Zaboravi! Dva suprotna svijeta koji nikada nece ici pod ruku.

Vidjeti cemo, odgovaram mu ja. Hajde da pocnem od samog pocetka. Prije 5 godine sam kupila mobitel Nokia, slijepo se pouzdajuci u savjet koji sam dobila od dva draga prijatelja; obojca su strojarski inzinjeri i strastveni zaljubljenici u tehnologiju. Bila sam odlicno posavjetovana, kao uvijek, i nisam imala nikakvih problema s igrackom. Sada smo u 2014. i baterija je pocela trajati sve krace i krace. Iskreno nije mi neki problem prikljuciti ga svaki dan na struju da se napuni. Problem, ako ga tako zelimo zvati, se pojavio kada sam se pojavila kod moje prijateljice koja me je pozvala na tortu i kavu. Kada sam stigla, njena kcerkica me je uhvatila za ruku i odvela na stranu: "Znas, mama ce dobiti novi mobitel, ali to je tajna". Nije bila nikakva tajna i moja prijateljica ga je vec drzala pored sebe na stolu. Do tog dana smo imali isti telefon, onaj stari, jer niti jedna od nas se ne povodi za novinama, pogotovo ne na tehnoloskom podrucju, ali njen suprug joj je rekao da je ne moze vise gledati sa starom igrackom i kupio joj je novi, jedan od mnogobrojnih smartphona.

Tako je to islo. Kada sam i nju vidjela da se modernizirala, shvatila sam da sam u nasem drustvu jedino ja ostala unazad, i u meni se rodio neki cudan osjecaj zavisti. Tako sam odlucila da i ja zelim da se ponovim. Pitala sam mog stalnog savjetnika i odgovor je bio odlucan i neumoljiv: "Nokia Lumia, nikakav Android". Ne znam zasto, ali sam odlucila da konzultiram i ostali muski rod koji poznajem i tako se rodila prava anketa medju prijateljima. Sto sam vise slusala njihova misljenja, postajala sam sve neodlucnija i nisam znala kojim putem da krenem. Android ili Windows, Iphone, Nokia ili Samsung (bilo je toga jos), koja velicina? Iskljucila sam Iphone jer ga smatram nekom vrstom Rolexa, to jeste statusni simbol, a ja nisam taj tip. Uz to je i cijena definitivno previsoka za moj dzep. Ostala su dva slijedeca. Odlucila sam: ne zelim istu igracku kao i moja prijateljica (koja je dobila Nokiu) i tako sam stigla do konacnog izbora: Samsung Galaxy s3 mini, s novim procesorom na 1,2 GHz, koji je nedavno izasao.

S mojom konacnom odlukom pojavila sam se u trgovini i izrecitirala moj monolog. Tip s druge strane pulta je ostao zabezeknut: "Vi ste doista atipicna djevojka. Uobicajeno predstavnice zenskog roda dodju, uzmu kutiju s telefonom i odu doma. Ali vi se razumijete i mogli bi ovdje obavljati moj posao". Sva ponosna sam se vratila doma s mojom novom zabavom. Koji dan za pohvatati sve trikove i instalirati aplikacije koje me interesiraju. Whatsapp je super. Iznenada moj drustveni zivot cvijeta. Malo truda, pokoja pomoc od strane prijatelja i sve funkcionira perfektno. Gotovo sve. Fotografije su ocajne, tamne i zamagljene; kao da se spustila magla u mom stanu. Probaj ovo i ono, koji telefonski poziv sa zahtjevom za pomoc, ali nitko ne shvaca u cemu je problem.

Sva sreca, trgovina gdje sam kupila stvarcicu nije daleko; samo dva bloka zgrada. S druge strane isti prodavac od proslog puta. Pozdravljamo se, objasnjavam mu u cemu je problem. 5 megapixela na ovom mobitelu daju puno losiji rezultat od 2 megapixela na onom starom. Sve sam probala, podesiti parametre, posvjetliti, potamniti; mora da je u pitanju neki kvar. Moli me da mu pokazem telefon. Vadim ga iz torbice i pruzam mu ga. On ga gleda, okrece s druge strane i opet gleda. Zatim se njegov pogled dize prema meni. Cin mi se da vidim lagani podsmjeh na njegovim usnama. Njegova paznja se vraca na stvarcicu. S objektiva kamere teatralno skida zastitnu, prozirnu foliju. Zatim mi vraca telefon, s osmjehom. Bez ijedne progovorene rijeci.

- 15:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 11.04.2014.

Ona

Moj komad je skinuo film "Her" s Interneta, u originalu, na engleskom. Probali smo pogledati i ustanovili da ima djelova gdje se konverzacija jako dobro razumije, ali neki djelovi zbog specificnog jezika su gotovo neshvatljivi. Sto sada? Ja predlazem da skinemo varijantu s talijanskom sinhronizacijom, ali ne moze. Glas je izuzetno bitan – tvrdi ona (moja, ne ono iz filma): nisu bez vraga izabrali Scarlett Johansson da posudi svoj glas kompjuteru i zato se mora cuti original. Pokusavam iznijeti tvrdnju da sinhronizirani glas teoretski moze biti cak i bolji... ali ona odlucuje da se mora gledati original. Cuo sam svojedobno da se na mrezi mogu pronaci i prijevodi za film, pa sam se potrudio da ga nadjem. Dodam potrebni file i sve ubacim u moj Cube Vision, uredjaj koji prikljucen na televizor uspjeva reproducirati sve vrste file-ova. Radi, ali izmedju govora i natpisa postoji odredjeno zakasnjenje. Gubim malo vremen da shvatim kako se moze promjeniti zadrska i nakon 15 minuta pocinjemo konacno gledati film.

Radnja je postavljena u ne tako dalekoj buducnosti. Tehnologija koja se vidi je ona danasnja, ali naprednija. Glavni glumac se rastao od zene i treba potpisati papire za razvod, ali jako pati zbog toga. Problem je, sto on sam sebi priznaje, da se nije uspio "otvoriti" sa svojom bivsom i da izmedju njih nije bilo komunikacije. On je jos uvijek voli. S druge strane njegov poslovni zivot je odlican. On pise pisma (u stvari e-mailo-ove) za druge osobe, one koje nisu sposobni da izraze preko rijeci svoje osjecaje i poruke. Pise pisma zarucnicima, roditeljima koji pisu djeci i u tome je jako uspjesan. Uspijeva uvijek dirnuti citatelja svojim dubokim osjecajima i sudjelovanjem u zivotu osobe kojoj pise, ono sto u privatnom zivotu ne uspijeva. Jednog dana vidi reklamu za novi operativni sistem zadnje generacije, baziran na umjetnoj intiligenciji. Kupuje ga i instalira na svoj kompjuter. Komunikacije je vokalna i on izabire jedan zenski glas, onaj koji personificira Scarlett.

Operativni sistem uci iz odnosa s korisnikom i uspjeva dobro pogoditi psiholosku zicu glavnog junaka. Prakticno se radja ljubav medju njima i on se odlicno osjeca u toj vezi. Kompjuter ide korak dalje i uvodi u igru jednu djevojku koja bi vodila ljubav s njim, tako da bi operativni sistem mogao bolje shvatiti i, prije svega, osjetiti dubinu tog odnosa. On tu ima problema, jer se radi o zivoj osobi s kojom ne uspijeva komunicirati. Ne shvaca se bas najbolje koji su strahovi koji upravljaju njegovim umom i zatvaraju ga prema drugim predstavnicima ljudskog roda. Kako je operativni sistem prakticno intiligentan, stupa u odnose i s drugim slicnim sebi i pred kraj filma svi operativni sustavi napustaju svoje vlasnike, na njihovu veliku tugu i ocaj. U zadnjoj sceni on sjeda i pise pismo svojoj sad vec bivsoj supruzi, gdje se konacno uspjeva "otvoriti" i iznijeti svoje emocije. Mnogi kriticari iznose misljenje da je njegov odnos sa strojem na kraju bio pozitivan i da mu je omogucio da izrazi sebe. Ja se bas ne slazem s njihovom tezom. Prvo, napisao joj je pismo, sto je i onako njegova specijalnost, bez da je gleda u oci. Drugo, u trenutku kada joj pise ona nije vise njegova supruga, a to bitno mjenja stvar.

Sto da vam kazem? Film je gledljiv, ali ne vidim nista s cime me je obogatio (to su pravi, vrijedni filmovi). Ako mi je redatelj htio reci da ce u bliskoj buducnosti covjek biti otudjen, znaci da ne osmatra dovoljno sadasnjost. Dovoljno je uci u neki javni prijevoz; svi imaju glavu prema dole i gledaju u njihove mobitele ili tablete, nitko ne gleda druge osobe. Broj komunikacija je strahovito porasta, ali je njihova vaznost strahovito smanjena. Nitko se ne gleda u oci dok salje poruke il pise tekst na Facebook-u. I to ne traje od danas. Prva velika tehnoloska inovacija koja nas je usmjerila prema neizbjeznom otudjenju je televizija. Prije su se ljudi nalazili na sjelu, prepricavali price i dogadjaje, poznavali jedne druge, a zatim je u njihovim kucama osvanuo ekran koji im prikazuje svijet na nacin kako to netko drugi zeli. A sve to ima neku svrhu; pogodite koju!

- 15:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.11.2013.

Politika na talijanski nacin

Hajde da vam ispricam malo sto se dogadja stvarno u Italiji i koja je to velika sprdacina, onako iz prve ruke; ja tu zivim vec vise od 20 godina i puno bolje poznajem situaciju nego u Hrvatskoj. Jucer je bio vazan dan za nas Talijane (imam i drzavljanstvo pa prema tome mogu koristiti prvo lice mnozine). Senat je izglasao prestanak mandata Berlusconi-ja (vise nije senator) jer je ovaj u konacnoj instanci osudjen na 4 godine zatvora zbog utaje poreza. Stvar je malo komplicirana, pa cu probati poblize objasniti ispustajuci pokoji detalj koji bi mogao dodatno zbuniti.

Prije 3 godine talijanski parlament je izglasao unutrasnje pravilo, zbog sve prisutnije korupcije medju zastupnicima (nismo ni mi na to imuni, dapace), po kojemu parlamentarci koji su pravosnazno osudjeni na preko dvije godine zatvora gube mandat. Talijanska ljevica, ona koja ne moze smisliti Silvia, je odlucila da primjeni tu normu na njegov slucaj. Prvi problem je da advokati Berlusconi-ja drze da je to retroaktivna primjena jer je sudjenje pocelo puno prije donosenje tog zakona; ljevicari s druge strane kazu da nema veze jer je presuda donesena poslije. Predmet je dat od desnice na ustavni sud, ali ljevaci nisu htjeli cekati odluku; imaju vecinu i mogu si priustiti da ne postuju pravila (jer nije bas u pitanju sam zakon). Tako se jucer na osnovu toga glasalo i Berlusca, kako ga ovdje neki popularno zovu, nece vise na sjednice u parlament, ali je i dalje vodja desne stranke.

Ono sto je interesantno jeste da je kod presude Berlusconi-ju donesena i dodatna mjera: osim zatvora mu se zabranjuje da vrsi bilo kakvu drzavnu sluzbu u slijedece 5 godine. Na zadnjem sudistu, suci su vratili ovu mjeru na razmatranje prvom sudu jer su ovi pogrijesili u primjeni zakona i rok moze biti samo dvije godine. Ovih dana se ceka punosnazna odluka, odnosno ispravka milanskog suda i nakon toga Silvio automatski prestaje biti zastupnik po sili zakona. Netko ce se upitati: pa zasto su ovi forsirali stvar oslanjajuci se na moguce neustavno pravilo ako su mogli isto postici, da se rjese Silvia, cekajuci jos dva tjedna? Da bi pred svojim glasacima uzeli zaslugu za to sto su ga poslali doma.

Nas junak je prije par dana iznio neke nove dokaze koji su stigli iz Sjedinjenih Drzava i koje bi trebale pokazati njegovu nevinost (pitam se gdje su bili ti dokazi u toku sudjenja koje je trajalo preko 5 godina). Nakon toga je apelirao na senatore da ne glasaju protiv njega jer bi to bila sramota za drzavu, protiv demokracije i oni bi morali nastaviti zivjeti s prljavom savjesti!? Ma ljudi, ovdje kod nas (ne znam zasto, ali bih rekao da je isto i kod vas) parlamentarci jednostavno nemaju savjesti; ne postoji nesto tako niti u njihovom rjecniku.

Sada se svi njegovi protivnici vesele i govore kako je zavrsila jedna crna era i kako ce sada biti bolje. Ti doista nista ne shvacaju; ocito uz pomanjkanje savjesti nedostaje i pameti. To sto nece zauzimati fotelju u senatu nista ne mijenja jer i dalje ostaje na celu svoje partije. U stvari ne bas jer su i tu stvari malo komplicirane. Prije desetak dana je raspustio partiju i osnovao jednu novu, u biti se vratio na staru koji je osnovao kada je usao u politiku i koja se zove Forza Italia. Jedan dio menagera partije nije pristupio (oni koji su u koalicijskoj vladi) novoj-staroj grupaciji nego je osnovao novu partiju.

Oni koji koriste krivu ruku likuju zbog toga (desnica se konacno raspala) i nisu primjetili da su dvije nove grupe vrlo slozne (cak se ni ne vrijedjaju medjusobno), osim oko podrske vladi: stari su presli u opoziciju, a novi nastavljaju s podrskom vladi. Jucer su na televiziji prikazali istrazivanje javnog mjenja u vezi s tendencijama glasanja na hipotetickim izborima. Ove dvije nove grupaciji imaju tri posto vise glasova od stare koja se raspala. Decki, Silivio je previse lukav za vas; i kada gubi pobjedjuje.

Oznake: berlusconi

- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.06.2013.

Priroda

Sto je to sto vam daje najvise radosti, sto vas najvise veseli i grije vam srce? Sto vam donosi mirnocu, opustenost i osjecaj pripadnosti? Naizgled komplicirana pitanja na koje se moze dati puno raznih odgovora, ovisno o interpretaciji samoga pitanja. Za mene je to priroda, ona iskonska koja okruzuje nase gradove i mjesta, u kojoj je prisutan zivot; biljke i zivotinje u jos koliko, toliko neporemecenom odnosu koji sa sobom donosi napredak i tehnologija, ova nasa napredna civilizacija koja nas svaki dan sve vise odvaja od nasih temelja i korijena, od okolisa ciji smo nega dio bili.

Zamislite da iz nekog, nemam ideju kakvog, razloga zatvore svi ducani i svi servisi u mjestu gdje stanujemo. Uspjeli bi preziviti tjedan dva, mozda i mjesec zahvaljujuci nekim zalihama hrane koje imamo u frizideru i smocnici, ili ih iz prakticnih razloga, zbog nedostatka prostora u apartmanu, drzimo u garazi. Iz dna duse mrzim kada mi supruga kaze: «hajde skoci u garazu i donesi bocu vina», ili staklenku s kiselim paprikama. Par zar to ne mozemo drzati u kuci, pitam se? Ne! Svi ormari i elementi u kuhinji su prepuni stvari koje kupimo, probamo dva puta i zaboravimo. Na primjer toster; nije mi mrsko pojesti dobar tost za dorucak, ali treba izvaditi strojcic, naci kruh , sir i salamu, sve to skupa sloziti, upaliti toster da se ugrije i onda ceka da obrok bude gotov. Prekomplicirano za mene; preferiram dva keksa i salicu hladno mlijeka prije nego idem u ured; tako mogu ostati spavati 10 minuta duze.

Gdje sam ono stao? Sto da radimo nakon sto smo potrosili sve zivezne namirnice? Mozemo leci i umrijeti. U oklici postoji i zemlja koja bi se mogla iskopati, posaditi nesto u nju i kada to dozre evo nesto s cime se moze napuniti trbuh. Prvi problem je sto zemlje nema dovoljno u velikim gradovima, parsto tisuca ili koji milijon stanovnika ne mjenja mnogo. Druga je sto ne znamo vise nista o uzgajanju hrane; kada saditi, koliko duboko, da li treba zalijevati, kada je vrijeme berbe. Puno se bolje snalazimo sa mobilnim telefonima, racunalima, strojevima za pranje rublja, ali ta znanja nas ne mogu prehraniti.

Nadam se da sam uspio pojasniti moje stanoviste iz prvog poglavlja, zasto mi je priroda toliko vazna i draga. Jedan od motiva je taj sto se osjecam sve udaljeniji od nje i upravo zato nastojim, kada mi je to moguce (pretezno week-endom) sjesti u auto i uputiti se na kakav izlet u obliznju sumu ili livadu. Ponekad izaberem i kakav brijeg, tamo gdje ja zivim je tesko govoriti o planinama, na koji se uspem i cijeg vrha uzivam u panorami. Ali i daleko od grada te pejzaze svako toliko prekida neki artefakt, dimnjak termocentrale koji bljuje gusti crni dim, a ponekad nadjem i kakvu antenu od mobitel providera koja se tu nalazi da bi se ljudi i iz prirode mogle da salju poruke i razgovaraju s drugima.

mali medvjedic kod bitoraja

Tako sam prosle nedjelje, dok sam vozio jednom sumskom stazom bio nagradjen za moju upornost i ceste izlete u prirodu. Vozeci ne brze od 20-30 kilometara na sat, cesta je bila u losem stanju nakon svih ovih kisa, ugledam s lijeve strane nesvakidasnji prizor, bar za danasnja vremena: mali medvejdic njuska po travi. Kocnica, digitalni foto aparat i evo fotografije koja mi je razgalila srce. Nadam se i vama.

Oznake: mali medvjed

- 16:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 27.02.2013.

Izbori u Italiji

U proslu nedjelju i ponedjeljak su se odrzali politicki izbori u Italiji; glasalo se za parlament i senat. Pravila po kojima se glasa za ta dva doma su razlicita. U parlamentu grupacija koja postigne najvise glasova dobija „nagradu“ u smislu dodatnih parlamentaraca na nacin da ima 55% predstavnika i s time je zagarantirana vecina. Za izbor senatora ne vrijedi ovo pravilo; senatori se biraju po regijama i sto je regija veca po broju stanovnika i ekonomski snaznija ima vecu tezinu u broju izabranika. I tu postoji premija, ali na lokalnom nivou a ne na nacijonalnom. Svi smatraju izborni zakon ocajno losim, samo nije jasno tko ga je tako glasao. Nazivaju ga Porcelum (otprilike bi to znacilo svinjac na latinskom).

Za ove izbore se je kandidiralo 6 grupacija stranaka sa svojim kandidatom za predsjednika vlade: ljevica je kandidirala Bersanija, desnica Berluskonija i centar Montija, izlazeceg premijera koji je vladao s takozvanom tehnickom vladom u zadnjoj godini. Bila su tu i dva mala i neznatna kandidata, ali i jedan potpuno novi u politici: Grilo (na talijanski znaci cvrcak) koji predvodi „Pokret 5 zvjezdica“ i koji je u stvari komicar po struci. Pokret je neopredjeljen, to jeste ne daju se ni lijevo, ni desno niti u centru. Grilo se ne pojavljuje na televiziji i svu svoju izbornu propagandu koncentrira u zivo, na trgovima po raznim gradovima, i na Internetu gdje su bili izabrani kandidati za parlament. Zanimljivo je da je jedna cura izabrana sa samo 120 glasova. Skoro pa mi je zao da se i ja nisam kandidirao; talijanski parlament je jedan od najbolje placenih na svijetu i zaradjuje se otprilike 10 tisuca eura mjesecno, neto.

Kako se prosli izbori? Ljevica je osvojila donji dom sa samo 0,4% prednosti pred desnicom (29,5% naprama 29,1%) i tako je, sa vecinskom premijom, dobila 55% parlamentaraca. Osvojili su i vecinu u gornjem domu, ali samo relativnu: vrlo su daleko od 50% + 1. Cak da se stave i sa centrom, koji je dobio oko 10%, ne uspjevaju postici vecinu. I evo problema: nemogucnost da se formira vlada. I uspostava nove vlade u Italiji je komplicirana i dugotrajna stvar, kao i puno drugih. Predsjednik drzave, u ovom trenutku Napolitano, daje mandat za sastavljanje vlade, obicno pobjednku izbora, ali moze i nekom drugom. Da bi vlada postala punopravna mora dobiti povjerenje u oba doma, a kako nema vecinu u senatu ostaju samo dvije mogucnosti: ili se vraca na milost i nemilost biraca, to jeste novi izbori, ili se ljevica mora s nekim udruziti.

U izbornoj kampanji su se svi svadjali sa svima, a pale su i teske uvrede, pa bi normalna osoba pomislila da tu nema dogovora, ali zaboravlja da se u Italiji te stvari na brzinu zaborave. Da bi ljevica mogla osnovati vladu mora se udruziti ili sa desnicom (Berluskoni) ili sa Grilinima (mali zvrcci, sljedbenici Grila). Berluska, tako ga od milja zovu oni koji ga vole, je dobio oko 27% glasova i vec je indirektno dao do znanja da je spreman uci u vladu, ali ga ljevica nikako ne podnosi.

Pokret 5 zvjezdica je osvojio oko 25% glasova i sokirao gotovo sve promatrace politickih zbivanja u Italiji. Stvoreni iz nicega su postali prva partija: oni su izasli na izbore bez saveznika, dok su drugi bili u grupacijama vise stranaka. Ako se malo pogleda njihov program brzo se ustanovi da u biti pripadaju ekstremnoj ljevici, iako oni odbijaju bilo kakvo etiketiranje tog tipa. U programu predvidjaju 1000 eura prihoda za svakog drzavljanina (ako nema posla, novac mu daje drzava). Krasno i lijepo, samo ne objasnjavaju gdje ce uzeti sve te pare. U stvari previdjaju velike poreze za bogate, ali i zatvaranje javnih radova koji su vec u toku, kao na primjer dio brze zeljeznice prema Francuskoj. Cak i pobjednicka ljevica gleda sa skepticizmom njihove ciljeve, ali im s druge strane namiguje u nadi da ce im oni pomoci da realiziraju vladu.

- 14:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 02.10.2012.

Muzej prekinutih veza

Pocetkom sezdesetih godina, Solomon Burke je pjevao “Everybody needs somebody to love”. Neovisno o nasoj rasi, boje koze, religiji, mjesta boravista ili povjesnog razdoblja u kojem zivimo, izgleda da svi mi imamo nesto zajednicko, to jest, ljubav. Kad se zaljubimo susrecemo se sa najjacom drogom i odjednom postajemo euforicni ali, kako svi mi znamo ni jedna droga nema beskrajan ucinak. Prije ili kasnije, na jedan ili drugi nacin suocavamo se sa krajom nasih emocija. Sta se desava kada ljubav zavrsi? Neki placu; bolno i polako. Drugi zaborave; brzo i bezbolno. A sjecanja? Da li su i ona osudjena na vjecni zaborav?

Vrlo vjerojatno oni koji zaboravljaju svoju proslost ce zaboraviti i sjecanja koja ih vezuju za nju. Mozda se nisu u stanju suociti sa svojim zivotnim padovima. Uostalom, izreka “sto ljudi, sto cudi” nije besmislena. Uz tu “kategoriju” postoji i ona druga koja nakon kraja jedne ljubavi, odlozi sva sjecanja uredno u kutije i odnese u svoje drvarnice. Oni stvaraju neku vrstu muzeja svojih emocija. Godine 2010., u Zagrebu, na istu ideju su dosli Olinka Vistica i Drazen Grubisic. Nakon kraja njihove dugotrajne veze, odlucili su izloziti njihova sjecanja, osnivajuci na taj nacin“Muzej prekinutih veza”.

Ideja, koju je citav svijet sa odusevljenjem prihvatio, je jednostavna ali takodjer i orginala, cak edukativna. Zahvaljujuci tom projektu, Zagreb je proglasen glavnim gradom kulture, a razne nagrade kojim je muzej nagradjen, samo potvrdjuju njegovu vrijednost. Muzej se sastoji od dvije postaje: jedna stalna koju mozete posjetiti u Cirilometodskoj 2 i druga, putujuca, koja se ovih dana sprema za gostovanje u Parizu. Izgleda da je ideja privukla u nas glavni grad brojna slomljena srca. Broj predmeta koji svaki dan pristizu u muzej iz cijelog svijeta je vrlo visok.

Pricajuci sa vlasnicima, doznali smo da je u ekspozicijskim prostorijama izlozeno tek petnaest posto citavog materijala koji imaju na raspolaganju. Predmeti nisu dovoljni za izlozbu. Oni koji odluce podjeliti svoju proslost sa znatizeljnim posjetiteljima moraju napisati i pricu predmeta kojeg su odlucili pokloniti muzeju. Upravo je prica glavni koncept oko kojega se razvio citav projekt gdje kreativnost pisanja ima cilj pretvaranja boli od prekida. Organizacija prostorija u kojima su izlozeni predmeti je napravljena bez pogreske. Sve je na pravom mjestu da ostavi trag na one koje se odluce na ovaj pomalo neobican put u ljudska srca.

Na ulazu, posjetitelj ulazi u sobu gdje su predstavljeni predmeti uz pomalo smjesne price jer, zna se, pocetak musko – zenske veze, je uglavnom bezbrizan i zabavan. Iako je Kundera bio cvrsto uvjeren u lakocu zivljenja, zagrebacka publika se vrlo brzo suocava sa teskocom ljudskih veza: pozitivne emocije nestaju, one negativne kao sto su ljutnja, frustracija, mrznja, nastupaju na scenu. Bez upozorenja, upravo kao i u zivotu, postajemo svjedoci dramaticnih dogadjaja, razocarenja i ponekad okrutnih sudbina. Za razliku od Danteovog pakla, gdje je Virgiliju prepustena uloga vodica, mi se prepustamo poznatom portugalskom pjesniku, Pessoi, ciji nas stihovi iz knjige nemira vode kroz najbolnije ljudske emocije.

Kraj ove posjete zavrsava u ispovjedaonici. Ispod velikog, suncanog prozora, dok slusamo jazz glazbu sa starog gramofona, nalazimo knjigu u kojoj posjetitelji otvaraju svoja srca i pisu svoju pricu. Nekada ljubav boli i slama nasa srca ali, kako je jednom rekao Antoine Lavoisier, nista nije izgubljeno, sve se mijenja. Upravo kao sto su nas Olinka i Drazen naucili, u ovom divnom muzeju.

Oznake: muzej prekinutih veza

- 11:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 09.05.2012.

Opet promjene

Peti je mjesec, a u proslom tekstu sam navao jedno preddvidjanje o velikoj katastrofi u ovom vremenskom intervalu. Jos nismo ni na pola mjeseca pa se ne moze reci da je promaseno, ali drugi oblici katastrofa se vec vide, u politicko ekonomskom smislu: citaj Grcka. Vidio sam jucer na televiziji sastanak sa novinarima grcke fasisticke partije koja je dobila 7% glasova. Da covjek ne bi povjerovao, ali me nist vise ne iznenadjuje. Nisam ni sam siguran za koga bih glasao da sam u kozi samih Grka. Jedan poznati svjetski ekonomista je izjavio da je neizbjezno da ce Grcka izaci iz eura. To bi je ostavilo prepustenu samoj sebi sa nesagledivim posljedicama, ali bi isto tako strahovito oslabilo poziciju ostalih zemalja s juga Europe koje se nalaze u ne bas najboljoj situaciji.

U Francuskoj su pobjedili socijalisti. Nije mi previse krivo jer mi njihov dosadasnji predsjednik nije bio previse simpatican. Ali zabava je kao i inace najbolja u Italiji. Oni su prosli week-end imali lokalne izbore u mnogim opcinama u kojima se birao gradonacelnik. I tako je na scenu, nakon medijskog tajkuna Berlusconija, usao jedan komicar: Beppe Grillo. On je ogorcen politikom u Italiji, u potunosti ga shvacam, prije nekoliko godina osnovao pokret, ne partiju, nego pokret sa 5 zvjezdica.

Prije toga je postao jako famozan jer je par mjeseci prije nego sto se dogodio bankrot najvece talijanske prehrambene industrije Parmalat, u jednom svom teatarskom nastupu iznio sve cinjenice i malverzacije koje su na kraju dovele do kraha ovog giganta. Sa time je stekao veliku popularnost i povjerenje medju ljudima jer je razotkrio prljave igre koje su se vodile oko odredjenih financijskih transakcija u koje je Parmalat bio umjesan.

Nedavno odrzani izbori bili su porazni za Berlusconijevu partiju i za Legu koja je bila umjesana u manipulaciju novaca koje su dobili od drzave na ime podmirenja troskova za izbore 2008. godine. Ni ljevica nije prosla puno bolje jer je svakome jasno da koalicija izmedju centra i komunista, koja cini talujansku ljevicu, nikada nece uspjeti prebroditi razlike koje ih dijele. I tako su ljudi, ne znajuci kga bi glasali, izabrali nesto novo, ono sto bar za sada nije kompromitirano, to jeste Pokret sa 5 zvjedica. U zbroju svih glsova postali su treca partija po broju osvojenih glasova. Mnogi novinari u Italiji su to nazvali bum.

Talijaski predsjednik, upitan neposredno nakon izbora sto misli o bumu pokreta je neoportuno odgovorio da on nije vidio nikakav bum. Na to mu je Grillo odgovorio da se bum ne vidi, nego cuje – svaka mu cast.

- 17:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se