Kriza - privatno

Da, eto i nas je dohvatila. Kriza. Pa zar je moguće da smo toliko materijalna bića, baš mi koji zagovaramo duhovne i društvene vrijednosti?

Eto ti sada popodnevna ispijanja polovične ness kave (drugu polovicu štediš za sutra) uz polu tišinu u kojoj si svaki u svojoj glavi vrti razloge za neuspjeh. Pa ti sine da se moglo možda drukčije napraviti. Krenu riječi, ali ono nekontrolirano se nizati i bez upravljanja tonom počnu vrijeđati one najdraže. Krene predbacivanje i prepirka, žaljenje, kajanje a sve bez užitka, bez zadovoljstva, bez razloga... Nikad se nismo svađali, ponekad malo porječkali, ali sada postaje teško izdrživo. I trudimo se ne vrijeđati, ali kad krenu riječi kao lavina metu sve. Pa ti ostane Bogu se moliti da ti ostane ono malo zdravog razuma, domišljatosti, mašte i osmjeha koji čuvaš za ovakva vremena.

Nisam osoba koja prešućuje. Ali učim. Učim kako prešutiti, progutati tu lavinu sve za zdravlje male zajednice. A sve zbog materijalne nestašice, jer gladan čovjek ne sliči sebi i grize... Najzadnje vrijeme šutimo. Naslonjeni jedan na drugog promatramo to maleno biće, plod naše ljubavi, kako raste i pruža osmjehe, pa se i mi smijemo, stavljamo iza leđa sve probleme i idemo dalje... kako tako. Popikavamo se, ali idemo... "Ipak se (o)kreće".