I GO 4 IT

srijeda, 29.10.2008.

Lak povratak starih grijeha traži stare odluke

Dosadno mi je opet navoditi sve što sam navela u vezi kilaže, dabljine, mršavosti, raspoloženja.... pa ni neću! Jednostvno idem ispoštovat pakt (dolje zadnji box)! Vraćam se težnjama od prije, ali i mudrostima i naravno uz strogo poštivalje granica.

Ima i nešto novo. Uhvatila me volja za vježbanjem! Ležim tako uz mog mužića, onako samo u boxericama i u kadar mi upadne moje bedro. I ostadoh zapanjena! Pa dobro od kud celulit na prednjoj strani? Imala sam ga tu, ali tamo, prije ljeta!!! Ljeto mi je proteklo s puuuno manje celulita na bedrima (ovo zvuči kao tako blesava konstatacija!) - lijepo su to stesale role, malo plivanja, malo šetnje. A onda je došla jesen. Koje prokleto godišnje doba! Ma nije prokleto, samo me sada ovo gore naljutilo. Da se jesen ne naljuti, obožavam boje jeseni, pogotovo u "mom kraju". Tada su opet rijeke pune vode, a sve pomalo uspavano, navlači na sebe topao kaput boja. Lijepo. Ali dobro zašto se i ja uspavam? I umrzovoljim. Opet je postotak dana Mrgud veći od dana Srećko. Naravno da je to odraz prirodne ravnoteže, gdje ne bi bilo Srećka da nije Mrguda. Tu bi se dalo još klepetat kad je sve lijepo ne znamo to cijeniti i tako dalje, ali eto, u ovom postu želim poboljšat raspoloženje i dat si kakvu motivaciju.

Već par dana ujutro vježbam. Da, nije za povjerovat, budući da ja mrzim vježbanje. Ali našla sam ono što mi je zasad zanimljivo - yoga, probrane vježbe koje mi daju poleta i energije za novi dan. I probude mi probavu, tak da svo sranje ostavim doma. Doslovce. Mislim da je to dobar početak. Nadam se da će me duže držati zainteresiranost. Inače imam problem po tom pitanju. Sve mi brzo dosadi što se vježbanja tiče. Ipak eto trbušni traje već dulje. Ali samo na treningu. Trudim se i doma, ali to uglavnom traje jednu pjesmu i malo razgibavanja, što rezultira... ma u globalu nešto pozitivne energije i to je sve! I kad imam ideju i volju, nekako mi je još teže dok mi je dragi doma. Kažu lakše je u dvoje. Ali kako da ja plešem trbušni u dvoje, a da me on ne želi povalit? Ma nema problema, i to je način za aktiviranje mišića (možda i najbolji), ali kad mi to i nije cilj? - ponekad se osjećam jeftino, a to nije ugodno. Tako da koristim onih sat vremena ujutro prije posla kad sam sama i tu želim strpati i vježbanje i kuhanje gableca i još se sredit kak se spada za posao. Mislim da nije čudno da prvo otpadne vježbanje.

No dobro, sada sam se složila da mi ide vježbanje ujutro. Idem tom taktikom. Korak po korak. Treba riješiti još jednu problematiku zvanu večernji obrok. Moram se sama sa sobom složiti i isplanirati podnevni i večernji (do 18,30 h) obrok kako ne bih imal opravdanja za grickanje navečer., uz tv. I da, evo opet je krenulo loše vrijeme i paljenje tv-a. I spavanje... Spavanje nije loše kada imaš prosječno 8 sati sna. Nije loše niti kad se desi onako, ponekad, da zaspiš u 21-22 h i ne budiš se do jutra. Ali da ti se to dešava svaki tjedan 1-2 puta! Već mjesec dana?!? To zovu premorenošću. Ili tromošću. Ili fali vitamina. Ili sunca (postljetno bauljanje...) Svakako to zovu, a ja se želim probuditi aktivirati i smijati. I ne vidjet celulit dok se mazim s mužem....

- 10:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 24.10.2008.

Koliko život vrijedi?

Čak i naslovnica blog.hr-a danas počinje sa smrti dotičnog Pukanića. Ali, ne spominju se one male kolateralne žrtve i sve čiji se svijet srušio, a nisu ni blizu doticali život tog dotičnog. Još sam k tome jedna od onih koja jednostvno ne može prihvatiti činjenicu da je njegova smrt išta veća od one onog pretučenog i ubijenog dečka zbog 3 kune i mobitela... Moj je stav da je svačiji život jednako vrijedan.

No odlutah. Da se vratim na slučaj u prvoj rečenici, iz perspektive malog čovjeka koji se mogao slučajno, tj. s totalno drugom namjerom tamo naći, pričam priču:

23.10.2008., 18 h. Vozim se s mužem u autu i pitam : - Oćemo okupit ekipu? Ja sam gladna, pa da se okupimo u restiću?-
On : - Može, ja umirem od gladi, a sve si razmišljam da je možda kasno. Ma nije! Ajmo!-
Zovem frendicu, nazovimo je Lea. Javlja se. - Oćemo na klopu? Ekipijelno?- pitam, a ona odgovara- Ne mogu, sranje, spremam se na prokleti teambuilding, a još nisam ni gotova s poslom. Ma seronje jedne kako se usuđuju uzeti ono što jedva dočekam, taj nestvarno kratki vikend! Bla, bla.... blabla
O.K. Zovem drugu, nazovimo je Dora. Javlja se pospano i u poluglasu. - zijev Pa nisi valjda još na poslu? Ajde idemo na klopu! Dosta bilo za danas! - na što će ona: - Samo da dovršim ovo pa ajde... oko 18,30 dodite po mene. A... auto ću ostavit kod ureda. Nema veze za jednu noć. Tu, tu...

I tako sve se dogovorimo, već smo skoro u centru, zvoni mi mob, zove Dora: - E, ljudi, nemojte dolaziti. tuzan Nakotilo se posla, a sutra je petak, pa da barem sutra ne radim tak dugo, ostat ću još večeras. A i mama me zvala, došla je sa sestrom u Zgb na predstavu, pa ih želim vidit. Ajd, ne ljutite se.-
- Ma kaj bih se ljutila sam ti idi s mamom. Nije bad! thumbup Ajde javi se kad budeš imala vremena drugi tjedan!

Oko 18,30 mužić i ja se parkamo ispred restića i čujemo stravičan prasak. Čvrsto ga stisnem za ruku. Pogledamo se zbunjeno. eek Nelagoda u prsima. Ulazimo u restić. Zvoni mi mob. Dora je. - Predomislila se! smijeh - pomislim. Ali ne... ona panično priča nabacujući riječi ništa ne razumijem: bomba, parkiralište, auti, staklo, mrtvi...
-Molim? eek Polako, polako, saberi se pa reci.-
- Bila je eksplozija na parkiralištu od ureda. Mamin auto mi je na parkingu. Sve je puno policije. Navodno da su svim autima popucale šajbe. Izgleda da ima i mrtvih! Idem doma, već sam razgovarala s policijom. Oni kažu da se do sutra niš neće znat kaj je s autima. Isuse! Što da radim? Sva se tresem... cry -
Uspjela sam utještit prijateljicu koliko se dalo. Odmah se otišla naći s mamom i sekom. Dolaziti pred nju nije imalo smisla jer je nastao odmah opći kaos i čep. Sve je nekako prošlo....

A onda je proletilo glavom. Da nas nije odbila, sparkirali bismo se negdje blizu njenog ureda baš u vrijeme eksplozije... Možda bi nam samo popucale šajbe, možda bismo prošli malo ranije, možda nebismo, a možda ... više ne bih pisala ovaj blog, jer me ne bi bilo! namcor

Koliko vam sad vrijedi vaš život?

- 12:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 22.10.2008.

Preopterećenje

Imala sam jako čudan san. Dapače, noćnu moru. Sanjala sam prošlu noć. Odmah sam prijateljici koja ima nos za nadnaravno, (nije bitno da li vjerujem u to, ali i nju i mene to zabavlja, pa zašto ne)da mi kaže svoje mišljenje. Kako jedna i druga radimo preko svojih granica dotična prijateljica, me je tek jutros panično nazvala da je upravo pročitala e-mail i da neka ne paničarim. Po njenom ("proročki iskusnom ") mišljenju to je odraz moje psihe koja svašta smišlja i izmišlja, a kad se sve pomiješa nastane KAOS. Ovog puta nema veze s proricanjem.

Nije mi otkrila baš puno, jer sam i sama to pretpostavljala. Da bude jasnije, to je moje iskreno mišljenje o snovima i malo teže povjerujem da je imalo proricanja u tome. Ipak, zabavlja me pogledati i tu stranu.

Kako se zanimljivo mozak zafrkava s nama. Preopterećenost tokom radnog dana proporcionalno se akumulira kao stres našeg živčanog sustava. Onda po noći, kada konačno se otpuste kočnice i doista trebamo odmora muče nas snovi koji su smiješana projekcija stvarnosti! I onda se probudim i ne spavam, pa mi novi radni dan počinje umoran, a neobnovljen nužnim snom. Ma milina! Luda zabava!

Jučer sam tako sva iscrpljena dugo čekala tramvaj i trebalo mi je nešto da bacim mozak na pašu, jadničak, da se malo odmori. Kupila sam ženskasti časopis, što činim vrlo rijetko, budući da smatram da se sve to može naći na netu i kao jedna od onih osvještenih štedim papir maksimalno - jadne šume sporije rastu no što se sjeku, a iste nam pribavljaju pocijenjen kisik. Dakle, u istom sam čitala o dvije žene koje su slučajno iz hobija stvorile posao koji naprosto obožavaju i rade koliko i kada žele. Sve se skupa lijepo prikazuje kao idealna slika povezivanja gušta i stvarnosti u jedno, a sve izgleda kao da nema opterećenja, presinga ni onog omraženog stresa. No da li je doista tako? Da li je to stvrni izlaz iz ovog kaotičnog lančano povezanog poslovnog svijeta surove realnosti?

Malo bolje promotrivši svoj položaj došla sam do par zaključaka. Gledajući s odmakom, radim posao koji sam željla, krećem se među vrstom ljudi kojoj težim, predamnom su dobri uvjeti napredovanja, trud mi se u 90% slučajeva isplati, plaća nije se za žaliti, pa onda mi je zaključiti da se nemam što žaliti, budući da spadam u mali postotak ljudi koji imaju posao, rade posao koji žele, imaju mogućnost educiranja i još su dobro plaćeni. I sad kad tako gledam - sretna sam! To što je trenutačno svo opterećenje leglo na moja pleća, uskoro će sjest na svoje mjesto (ili ću se ja priviknut), a ja ću opet slobodno disati. Trenutačno je malo nepravedno, malo bezobrazno, ali to je prirodno, budući da nas je Bog stvorio drukčije, ma kako mi težili istom tretmanu, te se međusobno poistovjećivali. Socijalističji mentalitet se urezao u gene, pa i mi, koji smo u komunizmu bili mala nevina djeca, imamo potrebu buniti se jer nemamo isti tretman i uvjete... i pišemo u množini.

- 10:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.10.2008.

"SREĆA JE KAD TI SE SMIJE..."

"... ništa više, ništa više!" (Svadbas) I ajmo sad svi: osmjeh na lice!

Opet me puca na pozitivu. Ležerno se smješkam. Tako, bez razloga. Smije mi se pa sam sretna. Voljela bih da me češće lupa tako. Pripisujem zaslugu suncu koje je izašlo iz magle i oblaka. Opet to sunce...

Jeste li znali da se umjetnim smješkom odašilju pozitivne vibre cijelom tijelu, pa zatim cijelim tijelom prođe pozitivan osjećej, te se nesvjesno i stvarno nasmijemo? Imače je ovo dobar trik za antistresno ponašanje prema svojoj psihi. Prakticirajte češće i manje će markera stres ostaviti na našu jadnu izmučenu psihu.

"Borite se protiv stresa sa smijehom! Jim McDowell, potpredsjednik marketinga u BMW-u vjeruje da dan nije dobar, ako se barem pet puta niste od srca nasmijali. Ovo je savjet mudraca. Smijeh oslobađa mnoge hormone koji umanjuju stres, poput endorfina. Ako se želite na brzinu nasmijati, posjetite koju od mnogih online video webstranica, poput YouTube i pronađite nešto na odjeljku sa komedijama ili provedite vrijeme sa najzabavnijom osobom koju znate u poduzeću. Istina je kad kažu da smijeh otklanja stres." by zena.hr

I ne samo to. Da li znate da osmjehom možete pridonijeti vlastitom samopouzdanju? Koliko ljudi luta ovim svijetom gledajući u pod (ako ne uzmemo šačicu onih koji paze da ne stanu u pseći poklon), a samo uz osmjeh na licu glava se podiže i potiče da pogledate svijet oko sebe, a ne se samo borite sa svojom unutarnjom nesigurnošću.

A to samopouzdanje je već pomalo pojava koju treba mikroskopom tražiti, jer i oni koji imaju samopouzdanja obično ga izgube onog trena kad prijeđe u egocentričnost iliti vulgarnije bahatost. Pa evo par trikova za podizanje tog istog, mislim samopouzdanja, ne bahatosti:

1. Pozitivno govorite o sebi. Nikada nemojte sebi govoriti “ja to ne mogu”, “ništa ne vrijedim”, “beskorisna sam”. Promijenite svoj stav u “dat ću sve od sebe”, “uvijek učim na svojim greškama” i “postajem sve bolja”. Nikada nemojte govoriti negativno o sebi.
2. Promijenite lošu sliku o sebi. Kada se pogledate u ogledalo često pomislimo kako izgledamo grozno, umorno, staro, izborano. Umjesto toga potražite nešto što vam se u vašem izgledu sviđa, bez obzira o kakvoj je sitnici riječ. Primjerice, sviđaju vam se vaše oči, kosa, nokti. Kada to naučite, naučit ćete cijeniti i druge stvari o sebi.
3. Klonite se neprestano čangrizavih ljudi, koji negativo razmišljaju o svemu. Inače ćete i vi postati takvi.
4. Budite svoj najbolji prijatelj. Nije uzalud izreka “ako ne voliš sebe ne možeš voljeti i druge”. Nemojte se osuđivati i zbog najmanjih grešaka i propusta. Ponašajte se prema sebi kako bi ste se ponašali prema najboljem prijatelju ili prijateljici. To se odmah nadovezuje i na peto, a to je:
5. Promijenite negativno mišljenje o sebi. Ukoliko vam je netko rekao da ste glupi dok ste bili mali, možda i sad tako mislite. Takvo mišljenje će utjecati na vaše sposobnosti, sve dok ne promijenite mišljenje.
6. Gledajte naprijed, a ne natrag. Nemojte misliti na prošlost, jer ju više ne možete promijeniti, mislite na budućnost.
7. Prestanite biti žrtva i naučite reći “ne”. Nemojte dopustiti da vas kolege s posla, prijatelji, pa čak i članovi obitelji iskorištavaju. Zauzmite svoj stav.
8. Učinite ono što morate. Sjetite se nečeg, što morate učiniti, a neprestano to odgađate. Napravite, popis i jednostavno to obavite. Sa smiješkom osjetite nadmoć.
9. Priuštite si je zdravu prehranu. Jedite hranu s mnogo vitamina i minerala, te bjelančevine, ugljikohidrate, a izbacite nezdravu hranu, masnoće, kofein, alkohol i šećer. Kvalitetna hrana ojačat će vaše samopouzdanje.
10. Zapitajte se: “Je li doista važno?”. Nemojte se ljutiti i živcirati zbog stvari koje vam i nisu toliko važne.
11. Oslobodite svoj um. Povremeno se opustite. Nemojte, neprestano razmišljati o poslu, problemima, stvarima koje morate obaviti. Osjećat ćete se bolje, kao da imate veću kontrolu nad svojim životom.
12. Kažite što mislite. Nikada nećete dobiti ono što želite, ako to i ne zatražite. Zato, skupite hrabrosti i recite ono što mislite.
13. Smiješite se i svijet će se smiješiti vama. Osmijeh će rasvijetliti vaše lice, navika smijanja će vas potaknuti da gledate “izvan” sebe.
by zena.hr

I sad kada ste to uspjeli usvojiti njegujte ga i ne budite sebični. Život je prekratak za uskraćivanje drugih i sebe. Poslije bi vam moglo biti žao. Samopozudanje nije lako steći, ali se brzo izgubi (brže nego šte se vrate izgubljeni kilogrami). Zato, volite sebe, ljude oko sebe, svijet koji vas okružuje, jer, eto, to je trenutno najljepše što vas može okruživati i stvarno je lijepo!

I naravno, OSMJEH NA LICE!
Potpis: Oaza Pozitiva

- 14:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 01.10.2008.

If You Want To Do It Right, Do It Yourself!

Iskreno ne patim na ono da sve mora biti po špagi, ali neke me stvari lagano nabruse ako baš nije onako kako je moj mali mozak zamislio. Pa se pitam uopće zašto? Samo se nanerviram bez razloga. Već sam o tome pisala, pokušavam samu sebe razumijeti. Ponekad imam dojam da me bolje pozna moj muž nego ja sebe samu! lud

Tako me, npr. ne smeta prašina koja se skupila na TV-u. Budući da ga u zadnje vrijeme toliko gledam, da ga ni ne vidim, a kamoli prašinu, ali zato sam poludila kad sam vidjela da je šibica kojom je sinoć upaljena aromalampica ostala uz aromalampicu. Da bude stvar gora, ja sam je ostavila! eek Čudno kako me ne smeta kada obučem majicu kojoj bi trebalo peglanje, s opravdanjem da je majica ispod pa se neće ni vidjeti, ali zato šiznem kad vidim da je u polici mog dragog majica za svaki dan na majicam za "bolje" prilike. Zovu li to kakvom bolešću ili....? nono

Na poslovnom planu sam neumoljiva. Tako sam i promovirana u koordinatora. I sada je to brdo posla i brdo konaca koje držim u rukama. A sve sam si sama kriva! yes Nisam podnosila da mi tri tablice u dokumentu stoje nepovezane, a daju se povezati, da imam pet predmeta, a da ih nisam rasporedila, grupirala, popisala... U takvu tablicu počeli su ulaziti i drugi predmeti i sada mi se svodi dan na upisivanje, popisivanje, organiziranje, pregled, update-anje tablice koja se nadovezuje na drugu, treću... blabla I da, to sve drugi ne mogu voditi jer samo ja znam kako pravilno upisati podatke u tablicu! Onda se tu i tamo odlučim od svega odmoriti pa prepustim dio posla kolegama, da se i oni nauče. Pa kako će kad ja odem konačno na porpdiljni? Onda to sve prekontroliram i opet puknem jer ovo se ne piše tu, a ondije fali podataka, a tamo ono... Koji sam ja strogi režimist! headbang Ajde, dobro danas sam prilično (pomalo nevjerojatno) ležerno reagirala na takav "incident". Naime, odmaram se, zar ne (vidi prošli post, op.a. sretan )? Valjda prvi put da sam se grohotom nasmijala na šlamperaj od papira koji me dočekao na stolu, a samo sam ostavila da se uveže. Pa ajde za "kućnu je upotrebu" pa neće boljeti. Dok me ne uhvati opet moja šiza i sama uzmem stvar u svoje ruke!

Problem nastane kad drugi uvide da to meni "baš dobro ide" i "nema smisla upoće se uplitati" pa eto, i to ću ja! thumbup S obzirom da mi "tako dobro ide" više se nitko ne nudi za pomoć, a i kako i zašto bi kada meni to "tako dobro ide" pa onda kada molim za pomoć (a to je rijetko, feministička krutost) svi me sa strahom gledaju, kao "kaj sad ova oće od mene?"... eek

Tko da... uvijek želim podijeliti sve poslove (i doma i u uredu), ali na kraju se svede da prokomentiram: If you want to do it right, do it yourself! I napravim MYSELF!