Jao vikend!

Kako to obično biva... lijepo sam se držala svega po malo, promjene sam polako uvodila ... i bila zadovoljna i sretna. A onda je došao vikend! I sve sam pokvarila. Ovaj vikend smo išli kod roditelja, kao i zadnjih 10-ak. Budući da je bio tati rođendan, bilo je previše kolača (usprkos tome je prošli vikend bio Uskrs). Donijela sam finu laganu tortu, mojih ruku djelo... a dočekali su nas fiiiini kolači, a ručak za prste polizat...
Shvatila sam da s obzirom da svaki vikend provedem kod mojih ili njegovih to znači presjedanje s jednog stolca na drugi i punjenje usta hranom kako se ova ili ona mama ne bi uvrijedila... E, a to me ljuti! I nije samo to... meni je tako fino, a s obzirom da se jede za stolom brzinom "netko će mi ukrasti obrok" onda i ja požurim (iako redovito ostajem zadnja pri tanjuru) i tako se natrpam a da nisam ni primijetila... ne želim da se itko na mene ljuti. Onda kad konačno prepuna dođem doma cijeli se ponedjeljak patim jer moja jadna crijeva ne mogu probaviti tu silnu hranu... dođemo doma, sjednemo pred tv (jer smo samo za to sposobni) i otpuhujemo...
Iako se samo pitam kad će taj vikend koji ću ostat doma, sve mi je draže što dolaze sve ljepši dani i količine sunčevih zraka se nemilosrdno povečavaju. Znam da to znači i sve više posla (od zidanja do sječe u šumi) ali barem ćemo se pokrenut i nešto raditi, a ne više sjediti za stolom i naklapati o tome što smo krivo napravili... Sa sobom smo, kao i uvijek, donijeli kontigent hrane koji se mora pojesti da se ne pokvari i koji se ne smije zamrzavati. Pa odoli ti kolačima koji tako fino miriše!!! Pa sam danas za doručak fino pojela dobra dva komada kolača...

Ma danas sam tako nezadovoljna... valjda će biti bolje....