Arhiva:
O Ignissu

Dobrodošli na najbogatiji repozitorij znanja o zavođenju i muško ženskim odnosima na Internetu. Ako ste muškarac, vjerojatno vas najviše zanima igra, o kojoj je pisano u šest kategorija:
- Igra općenito
- Interna igra (samopouzdanje)
- Upadi (upoznavanje)
- Srednja igra (spojevi i komunikacija)
- Kasna igra (seks)
- Završna igra - veze i brakovi

Ženama igra nije dostupna, no za njih svejedno postoji mnogo korisnih savjeta. Mogla bi im biti važna i analiza percepcije i realnosti tijela, kao i poučne priče o curama koje vole kretene.

Zabavni testovi čekaju odvažne čitatelje oba spola.

Ovaj blog je također bogat izvor edukacije o ljudskoj seksualnosti i svim društvenim pojavama koje proizlaze iz nje. Obrađene su sljedeće teme:

- Kako ljudi biraju svoje partnere?
- Muška seksualna hijerarhija (Alfa i Beta)
- Sociološki podaci i analize
- Feminizam
- Aktualna događanja
- Tipične racionalizacije o seksualnom ponašanju
- Umjetnost vezana za seksualnost
- Putopisi i usporedbe seksualnih tržišta diljem svijeta.

Osim seksualne tematike, povremeno pišem i o drugim stvarima, tako da možete poviriti i opće-filozofske članke, zabavu i parodije, te anomalije.

Arhiva po mjesecima:
Ožujak 2017 (2)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (5)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (5)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (5)
Rujan 2014 (6)
Kolovoz 2014 (6)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (8)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (7)
Prosinac 2013 (11)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (14)
Rujan 2013 (9)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (3)
Svibanj 2013 (6)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (5)
Siječanj 2013 (6)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (9)
Živi dugo i igraj.

Ponestalo vam mojih sadržaja? Evo vam onda još neke stvari koje se tiču igre:

- Moj popularni vodič zavođenja "Umijeće Igre"
- Moj forum
- Moji newsletteri iz 2013. i 2014. godine
- Moja kolumna na Return of Kingsu
- RooshV
- Roissy (Heartiste, Chateau)
- Dalrock

Ostali zanimljivi sadržaji:

Without Hot Air
Non-Intervention
No-nonsense Self-defense
The Social Pathologist

Igniss - Gdje politička korektnost odlazi umrijeti.

ponedjeljak, 28.05.2012.

Interludij: o ekonomskoj krizi

Uzevši u obzir popularnost ove teme, već dugo želim ponešto napisati o ekonomskoj krizi i stanju u kojemu se naš svijet trenutno nalazi. Bit ću kratak:

"Svi ćemo umrijeti! MWAHAHAHAHAHAHAH!"

Dobro dobro, nisam baš tako mislio. Iako ne bi bilo zgorega ispuniti cijelu knjigu raspravama o krizi, potrudit ću se da objašnjenje stane na nekoliko stranica i da bude razumljivo laiku.

SAD, 2007.: Kriza počinje pucanjem balona

Početni uzrok krize je "balon tržišta nekretnina", koji se u SAD-u puhao desetljećima, još od početka liberalizacije financijskog tržišta tijekom kasnih 70-ih. Tijekom tog razdoblja, vrijednost prosječne nekretnine je porasla sa oko 3 puta prosječne godišnje zarade jednog kućanstva na prvo četiri, a zatim 4.5. To nije bilo zbog nedostatka nekretnina samo po sebi - naprotiv, cijelo vrijeme je nastajao višak koji je jednog dana došao na naplatu, već zbog divlje interakcije kredita kojima su nekretnine kupovane, zalagane, stavljane pod hipoteke i s time kupovane nove. Ukratko, realni prihodi su stagnirali, a nekretnine bivale sve više i više precijenjene.



Banke, nekada vrlo oprezne s jamstvima i procjenama, počele su davati kredite naslijepo, u očekivanju da cijene nekretnina ionako rastu pa da će, ako kredit ispadne nenaplativ, jednostavno zaplijeniti kuću i svejedno zaraditi još i više. Cijela stvar se naziva "balon" zato što u tom lancu ulagali u nekretnine, potpomognuti najdostupnijim kreditima u povijesti, u očekivanju da će cijene tih nekretnina rasti. Njihove cijene i jesu rasle, no to nije bilo zbog stvarnog porasta vrijednosti, već samo zato što su sa svakom rundom novih kredita nekretnine postajale sve više i više precijenjene.

Drugi uzrok krize su bili financijski derivativi. O njima bi se moglo pisati nadugo i naširoko, no dovoljno je reći da su derivativi vrlo komplicirani instrumenti koji se bave "osiguravanjem duga", i u osnovi su krediti koji jamče za druge kredite, bave se budućim stanjem na burzama jamstva za obveznice i drugih derivativa, a zapakirani u termine poput "financijske inovacije". U prošlosti, skup zakona poznat kao "Glass-Steagall Act", donesen poslije Velike depresije 1933., ograničavao je djelovanje banaka na samo klasične depozite i kredite, što i jest svrha postojanja banaka - pomalo dosadan i ne-rizičan posao. Po tom zakonu, banke se nisu smjele baviti (kompliciranom) burzovnom trgovinom poput derivativa zato što su u sebi imale depozite štediša, kredite poduzećima i platni promet na nacionalnoj razini, i stoga su bile vitalne za funkcioniranje sustava. Visokorizični poslovi poput derivativa i komplicirane burzovne trgovine su prepušteni isključivo investicijskim fondovima.

Počevši od 1986., poslije pola stoljeća urednog funkcioniranja Glass-Steagall je počeo dobivati prve krhotine u svom oklopu. Kroz intenzivno lobiranje i medijske kampanje, predstavnici banaka su počeli agitirati da im se dopusti trgovina derivativima. Unatoč opoziciji g. Volckera, tadašnjeg čelnika Federalne rezerve (centralne banke SAD-a), odbor ga je nadglasao i bankama je dopušteno imati do maksimalno 5% prometa u trgovini derivativima. Nakon nekoliko godina, prag je podignut na 10%. Pa 25%. Tijekom sljedećeg desetljeća, ovo lobiranje za deregulaciju financijskog tržišta je postajalo sve snažnije, i nekoliko puta je predlagano ukidanje Glass-Steagalla, sve dok nije uspjelo 1999.

Pobornici ukidanja su pozdravili promjenu kao "ukidanje zastarjelih ostataka zakona iz ere Velike depresije". To je bio trijumf 30-godišnjeg lobiranja predstavnika velikih banaka poput Goldman Sachs, Citigroup, JP Morgan i sl., koji ih je stajao gotovo 300 milijuna dolara. Tržište se iznenada pretvorilo u apsurdnu, kaotičnu situaciju gdje se trguje derivativima derivativa na derivative, koji su opet derivativ nečeg trećeg, a odluke o kupovini i kupnji donose komplicirani kompjuterski algoritmi za trgovinu umjesto ljudi koji proučavaju financijsku pozadinu tih papira. Trenutna nominalna vrijednost svih derivativa u opticaju se procjenjuje na oko 500 BILIJUNA (tisuća milijardi, tj. američkih trilijuna) $. Za perspektivu, to je 5 s 14 nula, iznos 5 puta veći od cijelog svjetskog godišnjeg BDP-a. Ono što je najviše uznemirujuće u svemu tome jest da je cijelo to bizarno tržište trgovine derivativima derivativa koncentrirano u samo nekolicini banaka.



Povod krize je bilo to što se kombinacija balona nekretnina i financijskih derivativa vrlo brzo pokazala pogubnom. Financijski sektor je već strelovito rastao, no ovo je bila prava eksplozija. I u ljeto 2007. je dosegnuta konačna granica - točka gdje je stvoreni višak u balonu bio toliko ogroman, a krediti i derivativi na te kredite toliko napuhani, da u osnovi, više nije bilo dovoljno novih klijenata koji će uzimati nenaplative kredite kako bi financirali nadolazeće naplate starih nenaplativih kredita i njihovih derivativa. S tom kreditnom kontrakcijom, balon je iznenada puknuo. Banke, koje su iznenada dobile hrpu nenaplativih kredita i derivativa tih kredita, posegnule su za hipotekama - no zapljene nekretnina povodom nenaplativih kredita postale nedovoljne za pokrivanje gubitaka na tim derivativima. Sustav se iznenada urušio - broj nekretnina u zapljeni se udvostručio, a cijene nekretnina su u samo godinu-dvije pale u prosjeku oko 25%.

Najveće banke nisu mogle podnijeti tolike gubitke (nijedna banka na svijetu nema toliko rezervi), i kako bi se spriječio njihov bankrot koji bi bio katastrofalan za cijelu ekonomiju, Američka vlada je posegnula za svojim sredstvima i izbavila ih - u osnovi, porezima svih građana je platila neodgovorno kockanje malog broja pojedinaca u potpuno dereguliranim financijskim institucijama. Bijes javnosti je, razumljivo, bio velik, i ubrzo je donesen novi skup zakona, Dodd-Frank Act, kojim bi se opet ograničilo djelovanje banaka na način sličan Glass-Steagallu, i osiguralo to da se takva kriza više nikada neće ponoviti. No sabotaža u kongresu i senatu (od strane većinom Republikanaca, koji dobivaju veliku većinu sredstava za kampanje upravo od banaka i uspješno su progurali zakon kojim se ukida bilo kakve limite donacija od strane korporacija) je blokirala ključne elemente tog zakona, do te mjere da se banke i dalje bave istim djelatnostima kojima su izazvale krizu, a vlada nije u mogućnosti čak ni ograničiti milijunske bonuse koje su glavni mešetari isplaćuju za svoje "uspjehe". Banke, sada kada im je država sanirala sve kockarske dugove, ostvaruju nezapamćene dobitke i isplaćuju još veće bonuse nego prije.

2008: kriza se seli na stvarno tržište

Puknuće velikog balona na financijskom tržištu se, sasvim očekivano, odrazilo i na stvarni svijet. Kada se raspao balon tržišta nekretnina, prva gospodarska grana koja je iznenada zaribala je bila građevina i proizvodnja. Uslijedila su masovna otpuštanja i gubici, zbog čega se iznenada smanjila i kupovna moć svih tih otpuštenih radnika, što je dovelo do novih otpuštanja i u proizvodnji i u uslugama (neke od kompanija poput General Motorsa je opet morala spašavati vlada), što je dovelo do pada vladinih prihoda od poreza i velikih budžetskih deficita, što je dovelo do otpuštanja u javnim službama i tako dalje. U praksi se ova pojava naziva negativni ekonomski ciklus (negativna ekonomska spirala). To je lanac događaja koji samo povlače jedan pad ekonomske aktivnosti za drugim, sve dok se ne dosegne neko određeno dno (koje može biti vrlo, vrlo duboko).

Općeprihvaćeni i dokazani način za rješavanje ekonomske krize zove se "gospodarski poticaj", protu-šok kojim se gospodarstvo oživljava i vraća natrag u pozitivnu ekonomsku spiralu. Glavna ekonomska teorija koja objašnjava ovaj efekt i njene metode naziva se kenezijanizam, po Lordu Keynes-u, britanskom ekonomistu koji je živio u prvoj polovici 20. stoljeća. Gospodarskim poticajima, kroz umjerenu inflaciju i velika ulaganja u javne radove i zaposlenje, riješena je Velika depresija. II. Svjetski rat, sudeći po boom-u Američke ekonomije poslije njega, je također bio primjer vrlo velikog gospodarskog poticaja. Osim toga, zaštitne mreže poput socijalne pomoći i naknada za nezaposlenost služe kao "automatski stabilizator", tj. kao poticaj koji se automatski povećava u doba krize i time je pokušava ispraviti. U svakom slučaju, kenezijanizam se više puta u povijesti pokazao logičnim i stvarnim sredstvom rješavanja krize.



2009-2012: mit o "dobroj vili poslovnog pouzdanja"

Suprotno svim normalnim ekonomskim teorijama, još jedan mit koji je iznenada nastao (i bio protežiran najviše od strane konzervativnih političkih stranaka koje su se zalagale za tu istu deregulaciju koja je dovela do krize). Mit dobre vile poslovnog pouzdanja izgleda otprilike ovako:

Ako država pokaže da štedi i da smanjuje svoj dug, vanjska kreditna tržišta joj neće povećavati kamatne stope na njen vanjski dug, a poduzeća će osjećati klimu pouzdanja za proizvodnju i zapošljavanje novih radnika.

Primjetit ćete da je ovo prvi put da sam spomenuo vanjski dug u ovoj raspravi. To je zato što vanjski dug, iako je problem koji treba riješiti, nije uzrok ekonomske krize, niti je posebno vezan za nju. No kako bi se izbjegla ponovna regulacija banaka i sprječavanje kockanja koje je krizu izazvalo, bilo je potrebno podići dimnu zavjesu. U ovom slučaju, vanjski dug je postao dimna zavjesa za političare.

To je kritična točka: dobra vila poslovnog pouzdanja promovira štednju, rezanje, smanjivanje javne uprave i uloge države i sl., a kako bi se omogućilo više novca u proračunu za smanjivanje vanjskog duga. No već smo rekli da je kenezijanizam, tj. gospodarski poticaj, jedina metoda kojom se može izaći iz krize. Ako režemo, što se događa? Još je manje ljudi zaposleno -> još je manja potražnja -> još je manja proizvodnja -> još su manji prihodi od poreza -> još je veći deficit.

Ne samo da rezanje ne rješava ekonomske krize, već i vodi drastičnom povećanju javnog duga i kamata na taj dug!

SAD je, opet zbog republikanske sabotaže, uspio progurati poticaj koji nije dovoljno velik za gospodarstvo kojem pokušava pomoći. Efekt je bio da se kriza zaustavila, no stope rasta su i dalje oko 1% godišnje, daleko premalo uzevši u obzir stopu rasta stanovništva od 2.5% (dakle, efektivno je SAD i dalje u recesiji). A uzevši u obzir da ljudi koji su dugo vremena nezaposleni postaju svakom godinom sve više beskorisni i nezaposlivi, lako je vidjeti kako kriza koja potraje dulje od par godina može trajno uništiti gospodarski potencijal društva.

Zbog toga što je u krizi i porezi su znatno opali (a tamo nikako nije moguće donijeti zakone o povećanju poreza za najbogatije), SAD i dalje ima proračunski manjak i njegov vanjski dug znatno raste. Unatoč tome, kamatne stope na 10-godišnje obveznice SAD-a su pale s 2-3% na 1% - kada se uzme u obzir blaga inflacija, to znači da svijet vrlo rado plaća SAD-u proviziju samo zato da im se na sigurnom pričuva novac! Dugoročna prognoza rasta je ono što je najvažnije za kamatne stope vanjskog duga tog gospodarstva, ne trenutna razina duga.

To je konačni dokaz da je dobra vila ekonomskog pouzdanja samo mit, bezobrazno izmišljen kako bi se opravdali beskonačni rezovi javne potrošnje.

Europa, 2010: Mit o dobroj vili osvaja EU



Budući da su financijske institucije povezane na globalnoj razini, dio financijskog šoka se prenio i u Europu. Kao posljedica krize koju je to izazvalo, bankrotirao je Island, a mnoge zemlje su morale spašavati svoje banke na isti način kao i u SAD-u. Kod nekih je to dovelo do teških problema, kao kod Irske, gdje je balon bio izuzetno velik. Kada je Irska odlučila garantirati za svoje banke, iznenada se opteretila dugom koji je nekoliko puta veći od cijelog njenog godišnjeg BDP-a. To je značilo da je problem krize u EU uistinu postao kriza vanjskog duga, a ne kriza općeg gospodarstva kao u SAD-u. Dakle, Irska se iznenada našla opterećena gospodarstvom u padu (zbog implozije tržišta nekretnina i građevine) + vanjskim dugom zbog propasti banaka. Sličan, iako manji problem, pojavio se i u Velikoj Britaniji.

Što je bilo idealna klima za još jedno pojavljivanje dobre vile. Po njoj, ako postoji veliki vanjski dug, jedino rješenje je rezati kako bi se "vratilo povjerenje u javne financije". A kako je gore pokazano, ne postoji to rezanje koje može izvaditi zemlju iz gospodarske krize i u suficit proračuna. Kako je Irska poslušno provodila svoje rezove, tonula je sve dublje i dublje. Isto tako je napravila i Velika Britanija i, na iznenađenje gotovo nikoga osim njenog premijera Davida Camerona, Engleska je danas i dalje u recesiji goroj i trajnijoj čak i od Velike depresije 1929.

U obranu Irske, Irska nije imala drugog izbora jer je vezana Eurom. Što nas vodi do sljedeće točke...

Europa, 2011: Kako se Euro pretvorio iz korisne zajedničke valute u zamku

Euro ima mnoge koristi, od omogućavanja lake međusobne trgovine, integracije i zajedničkog tržišta, pa do ugleda i statusa. Nažalost, Euro istodobno uključuje i valutnu zajednicu bez fiskalne zajednice. Puno država s različitim budžetima i vanjskim dugovima ne može praktično dijeliti istu valutu. Ili moraju imati vlastitu valutu, ili moraju imati barem na nekoj razini zajedničke financije.

U uvjetima krize vanjskog duga, postoje dva moguća načina rješavanja tog duga:

a) devalvacija, tj. tiskanje još vlastitog novca, što izaziva inflaciju i stoga relativno smanjenje opterećenja vanjskim dugom. Ako je država dužna 100 (recimo) drahmi, ima budžet od 200 drahmi (dakle, opterećenje vanjskim dugom je 50%) i onda tiska toliko novaca da ima inflaciju od 20%, sada ima budžet od 240 drahmi. Iako je sve u njoj sada skuplje za 20%, dakle narod nije ništa bogatiji, njeno opterećenje vanjskim dugom se sada smanjilo na 40%.
i
b) štednja, tj. smanjenje državnje potrošnje i drugih izvora vanjskog zaduživanja. Što je najbolji put za otplatu dugova ako društvo ostvaruje gospodarski rast. Ali rekli smo da je Europa u krizi, stoga gospodarskog rasta nema, tj. on je jedva 1%. Državne dugove stvarno treba smanjiti, nije dobro biti opterećen u vrijednosti 50% ili više svog BDP-a jer u toj točki kamate na taj dug postaju toliko velike da se na njih mora previše trošiti umjesto da sredstva idu na poticanje gospodarskog rasta. Ali državne dugove se otplaćuje odgovornim ponašanjem i štednjom prilikom razdoblja rasta. Ukratko, štedimo od onoga što zarađujemo, ne od onoga što smo naslijedili.

Grčka je došla u krizu zato što prilikom gospodarskog rasta nije otplaćivala ništa, dapače još se zaduživala i trošila preko svake granice. Zato je treba državnim ugovorima prisiliti da ih otplaćuje čim bude ostvarivala gospodarski rast. No ona sada ne može otplatiti taj dug rezanjem - zato što je u recesiji, tj. negativnom ekonomskom ciklusu. S druge strane imamo zemlje koje su prije imale suficite (npr. Španjolska), pa kad je došla kriza su svejedno zbog eksternih faktora upale u kratkoročni šok i vanjski dug, i zatim se same ukopale pokušajem naglog rješavanja tog vanjskog duga, a sve u svrhu zadovoljavanja "dobre vile kreditnih tržišta".

Europa, 2012: Kako riješiti ekonomsku krizu

Trenutne zemlje u krizi (PIIGS - Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska, Velika Britanija (ne računa se jer nije u Euru), te uskoro lako moguće i Slovenija) stoga imaju sljedeće izbore:

a) devaluacija -> nije moguće jer nemaju svoje valute i zabranjeno im je samovoljno tiskati zajednički novac Maastrichtskim sporazumom iz 1992.
b) štednja -> nije moguće jer su u recesiji izazvanoj šokom bankarske krize iz SAD-a i produbljenoj rezovima

To jest, ne mogu ništa napraviti. Kako pokušavaju rezati, sve su manje sposobne plaćati dugove koji se gomilaju, a kamatne stope na dug rastu i rastu (zato što su kamatne stope na dug temeljene na gospodarskom rastu/padu države, a ne na tome koliko već duguje, suprotno učenjima "dobre vile" i političara koji je obožavaju).

Mogu izaći iz Eura - ideja toliko katastrofična da se rijetki usuđuju na to pomišljati, uzevši u obzir još veći šok koji bi uslijedio zbog nagle promjene valute i gubitka dijela vanjske trgovine, pa ipak će Grčka vjerojatno napustiti Eurozonu za dva mjeseca jer je potonula toliko da je nikakvi krediti ne mogu spasiti, i nastat će lančana reakcija.
Ili se mogu nadati da će Njemačka i Francuska (i popularni duo Merkozy koji ih je vodio do nedavno i ima glavni utjecaj na Europsku centralnu banku - ECB) promijeniti ekonomsku politiku, prestati inzistirati na rezovima, i omogućiti umjerenu inflaciju u Eurozoni. Sad kad je u Francuskoj za predsjednika izabran Francois Hollande, koji se protivi dosadašnjoj politici, mogući su pomaci.



Rješenje za krizu i dalje postoji: Europska centralna banka može pokupovati obveznice zemalja u problemima, tj. efektivno tiskati još eura, te se tako postaviti kao posljednji jamac za vanjske dugove. Zatim može izdati zajedničke "Euro-obveznice" koje bi bile upotrijebljene za gospodarski poticaj i povratak u pozitivni ekonomski ciklus, uz uvjet da se uvede stroga kontrola njihove upotrebe i fiskalna integracija članica Eurozone. To bi istog trena zaustavilo nekontrolirani rast kamatnih stopa koji trenutno uništava navedene države. Istodobno bi i izazvalo inflaciju koju bi jednako podijelile sve članice.

U Njemačkoj, zemlji koja se ne smatra krivom za to što su Grčka i Irska, svaka na svoj način, glupo nagomilale dugove tijekom dobrih vremena, te u zemlji gdje postoji strah od hiperinflacije, ova opcija je vrlo nepopularna. Zašto bi radišni i odgovorni Nijemci pokrivali dugove nekih tamo Grka? No s druge strane, kako je Njemačka prebrzom ekspanzijom Eurozone "zaključala" Grčku i druge države u valutnu uniju, tako da se devalvacijom ne mogu izvući iz problema, mora podijeliti neku odgovornost za to. U suprotnom će se dogoditi neminovni kolaps prvo Grčke, zatim Španjolske i Irske, a onda i gotovo cijele Eurozone. U tom slučaju bi Njemačka izgubila puno više - ugled, političko vodstvo, te naravno veliko izvozno tržište. A širenje (ovaj put opravdanog) euroskepticizma dilje Europe bi bio korak unatrag od pola stoljeća za cijeli kontinent (sjetimo se da je Hitler došao na vlast upravo nakon dugogodišnje gospodarske krize, i da je neonacistička stranka dobila 15% glasova na zadnjim izborima u Grčkoj - vidite kamo vode dugotrajni ekonomski problemi).

A gdje je Hrvatska u svemu tome?

Mi smo u krizi bili i dugo prije svjetske krize (hvala lijepa zna se kome). Isto kao i sve zemlje EU, ne možemo devalvirati kunu (tj. tiskati još kuna) jer je smo vezani za euro valutnim klauzulama (tako da inflacija ne bi ništa napravila, samo bi pogoršala stanje jer bi iznenada dobili realan tečaj kune). Nažalost, budućnost gdje istodobno država ima volju ukinuti valutnu klauzulu i HNB ima volju uvesti veću stopu inflacije se čini gotovo nemoguća. Najbolja nada za nas je, uzevši u obzir nadolazeće pridruživanje EU i euru (iako smo već de-facto u njemu još otkad smo bili de-facto vezani za marku odmah nakon Domovinskog rata), da ECB provede gore navedene mjere i stvari se vrate u normalu. I mi kao članica EU imamo to u interesu i imamo pravo lobirati za to.

Ako je ovo sve istina, nije li to teorija zavjere banaka?

Ne bih rekao. Iako se u SAD-u, gdje nema nikakvih ograničenja koliko neka korporacija može donirati političaru, već može početi govoriti o "organiziranom" kriminalu s ciljem omogućavanja nastavka kockanja na račun države, ne postoje nikakve masonske udruge gdje se bankari skupljaju i žrtvuju malu djecu bogovima Matrixa. Ova kriza je samo rezultat kratkovidnih odluka raznih vlada, prvo u SAD-u (potpuna deregulacija financijskog tržišta), a zatim u EU (pokušaj rješavanja krize rezanjem, neutemeljeno u ekonomskoj znanosti), i obične ljudske pohlepe i nesretnih okolnosti, a ne globalnih zavjera s ciljem porobljavanja ikoga. Začudo, čak i državne institucije mogu naučiti na greškama, jer da to nije slučaj, odavno bi prestale postojati i živjeli bi u anarhiji.

Iako je trenutno stanje loše i treba se oštro boriti protiv njega (počevši od izbora čelnika koji se ne drže rezanja kao pijan plota, kao što je Francuska napravila s g. Hollandeom), bilo bi površno i jednako kratkovidno tretirati ga kao neku globalnu teoriju zavjere. I kad pišem o raspadu seksualnog tržišta, uvijek tvrdim da to ima globalne efekte, ali isto tako ni ne nazivam to zavjerom

- 14:54 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.


Voljeli biste da obradim neku temu ili trebate pomoć s ljubavnim problemom (za oba spola)? Komentirajte/ pošaljite na: ignissblog(na)yahoo.com
Ako ne napišete drugačije, prihvaćate mogućnost njegove prezentacije na blogu. Vašu adresu, sliku, ime i detalje NIKADA NEĆU OBJAVITI.
Na isti mail zatražite dozvolu za prenošenje članaka.


Klikom na gumb ispod otvarate PayPal prozor za donaciju Ignissu.

Molim donirajte jedino ako osjećate da vam je moje pisanje znatno promijenilo život na bolje i želite se zahvaliti i ovim putem. Nemojte donirati kao političku poruku, naknadu ili motivaciju za privatni savjet, ili kupnju knjige alternativnim putem.


Na lijevoj strani prozora možete unijeti iznos (u USD), a na desnoj poruku uz donaciju.

Unaprijed hvala!

Podržite Igniss blog i postanite pokrovitelj na Patreonu

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se